Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-217/10 (Abdulla Ba-Awra Said Ali)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Državljanstvo
- Miješanje u porodični život
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-217/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 217/10, rješavajući apelaciju Abdulla ba-Awra Saida Alija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulla ba-Awra Saida Alija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 1046/07 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-1063-2/06 od 29. januara 2007. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulla ba-Awra Saida Alija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 1046/07 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-1063-2/06 od 29. januara 2007. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulla ba-Awra Said Ali (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 16. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U 1046/07 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine-
Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-1063-2/06 od 29. januara 2007. godine.
2. Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-1063-2/06 od 29. januara 2007. godine apelantu, državljaninu Kuvajta, oduzeto je državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH broj 07/2-204-3487 od 4. januara 1996. godine.
3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Državna komisija na XXIV sjednici, održanoj 27. decembra 2006. godine, a u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, izvršila reviziju postupka prijema u državljanstvo i statusa državljanstva apelanta. U postupku revizije Državna komisija je izvršila uvid u spise predmeta prijema u državljanstvo apelanta, provjerila dokaze o apelantovom statusu, te utvrdila da je apelant stekao državljanstvo na osnovu navedenog rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, koje je doneseno na osnovu člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH («Službeni glasnik RBiH» br. 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94). Dalje je navedeno da je izvršenim provjerama u evidenciji CIPS-a, a što proizlazi iz akta Ministarstva civilnih poslova - Direkcije za implementaciju projekta CIPS broj 11-50-362DLJ/06 od 13. decembra 2006. godine, utvrđeno da apelant nije registriran u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka iz čega proizlazi da apelant nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine u skladu sa propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana Bosne i Hercegovine, a što mu je bila zakonska obaveza. Obrazloženo je da iz Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini broj 01-30-622/05 od 19. oktobra 2005. godine, a koje je donio ministar civilnih poslova, proizlazi da su svi državljani Bosne i Hercegovine bili dužni, u skladu sa važećim propisom, do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPS) i da su 31. oktobra 2005. godine prestale da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini. Državna komisija je, ocjenjujući navedenu činjenicu i neiskazani apelantov interes da posjeduje lične dokumente Bosne i Hercegovine, zaključila na osnovu člana 41. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i 82/05) da apelant nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom.
4. Također, navedeno je da iz spiska Sekretarijata Državne komisije proizlazi da se apelant nije odazvao ni na opći poziv, koji je objavljen u «Službenom glasniku BiH» broj 36/06, drugim sredstvima informiranja i diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine u inostranstvu, da bi dokazao vezu sa Bosnom i Hercegovinom, kao i iznio druge činjenice koje bi osporile nalaze ove komisije, a što je bila apelantova zakonska obaveza. Državna komisija je na osnovu provedenog postupka utvrdila da apelant u vrijeme revizije nije imao prijavljeno prebivalište, niti adresu stanovanja u Bosni i Hercegovini, niti je podnio zahtjev za izdavanje lične karte, te zaključila da svi dokazi ukazuju na činjenicu da apelant nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom, jer se nije ni odazvao na opći poziv koji je objavljen u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, a po kojem je bio dužan dostaviti dokaze i informacije određene u općem pozivu (što su zakonski osnovi za oduzimanje državljanstva), te je, u skladu sa članom 41. st. 3. i 4. tačka c), riješeno kao u osporenom rješenju.
5. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-1063-2/06 od 29. januara 2007. godine, Presudom broj U 1046/07 od 18. novembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Sud BiH je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je, ispitujući zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, utvrdio da je tužena Državna komisija postupila u svemu prema odredbi člana 41. Zakona o državljanstvu BiH vršeći reviziju rješenja. Sud BiH je istakao da je reviziju rješenja o sticanju državljanstva Državna komisija izvršila na osnovu podataka koje je dostavio apelant, kao i na osnovu podataka pribavljenih po službenoj dužnosti. Ocjenjujući izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, Državna komisija je zaključila da apelant (kako to proizlazi iz akta Ministarstva civilnih poslova - Direkcije za implementaciju projekta CIPS broj 11-50-3682DLJ/06 od 13. decembra 2006. godine) nije registriran u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka iz čega proizlazi da on nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine u skladu sa propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, što mu je bila obaveza, pa je zaključila da su ispunjeni svi uslovi propisani članom 41. citiranog zakona za oduzimanje državljanstva koje je apelant stekao rješenjem od 4. januara 1996. godine. Sud BiH je naglasio da iz podataka spisa proizlazi da je ministar civilnih poslova donio Odluku o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini, te da su svi državljani Bosne i Hercegovine bili dužni do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPC). Apelant u vrijeme revizije državljanstva nije imao prijavljeno prebivalište, niti adresu stanovanja u Bosni i Hercegovini, niti se odazvao na opći poziv koji je objavila Državna komisija kako bi dokazao stvarnu vezu sa državom Bosnom i Hercegovinom, ili iznio činjenice i okolnosti koje bi ukazivale na zakonitost sticanja državljanstva Bosne i Hercegovine i stvarne veze sa Bosnom i Hercegovinom.
7. Sud BiH je, imajući u vidu utvrđene navedene okolnosti, ocijenio da je Državna komisija pravilno zaključila da su ispunjeni svi uslovi propisani odredbama člana 40. st. 3. i 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH za oduzimanje državljanstva apelantu, a koje je stekao na osnovu Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH broj 07/2-204-3487 od 4. januara 1996. godine, budući da je članom 41. stav 6. citiranog zakona propisano da dokaz o nepostojanju stvarne veze iz stava 4. tačka
c) ovog člana može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u Bosni i Hercegovini, ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana Bosne i Hercegovine. Sud BiH je zaključio da je apelant imao mogućnost da se odazove na opći poziv, koji ima svrhu da utvrdi stvarnu vezu naturaliziranih građana Bosne i Hercegovine sa Bosnom i Hercegovinom i da omogući svakom naturaliziranom građaninu da u postupku revizije državljanstva aktivno učestvuje kao stranka u postupku. Istovremeno je odbačen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere o zabrani protjerivanja apelanta do okončanja upravnog spora uz obrazloženje da je osporenim rješenjem utvrđeno samo oduzimanje državljanstva i da ono ne sadrži odluku o apelantovom protjerivanju sa teritorije Bosne i Hercegovine, tako da osporeno rješenje ne može biti predmet izvršenja. Naglašeno je da se o protjerivanju stranaca sa teritorije Bosne i Hercegovine odlučuje u posebnom postupku i posebnim rješenjem u nadležnim institucijama Bosne i Hercegovine.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, budući da je, prema apelantovom mišljenju, «proizvoljna primjena člana 41. stav 7. Zakona o državljanstvu BiH imala direktnu posljedicu povredu prava na fer-suđenje usljed čega je osporenom presudom tužba odbijena, umjesto da je usvojena». Apelant je istakao da je oženjen državljankom Bosne i Hercegovine Enisom Ba-Awra, te da je u tom braku rođeno troje djece koji su još malodobni i koji su državljani Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da se, «oduzimajući državljanstvo apelantu, država miješa u njegova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom», a naročito u «pravo na porodični život». Dalje je navedeno da prijem u državljanstvo jeste isključivo u domenu «javnog prava», ali oduzimanje državljanstva nakon 12 godina nije isključivo u domenu «javnog prava», nego, prema apelantovom mišljenju, predstavlja miješanje države u ljudska prava koja garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Apelant je naglasio da porodični život podrazumijeva pravo na potpunu porodicu, da apelantova djeca i apelantova supruga imaju pravo na potpunu porodicu, da potpuna porodica podrazumijeva i muža i suprugu, te da djeca imaju pravo da s njima u porodici žive i otac i majka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)
Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama Suda BiH i Državne komisije oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine i time povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1222/07 razmatrao pitanje primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije na postupak oduzimanja državljanstva i ukazao da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Također, Ustavni sud je u navedenom predmetu naglasio da su odluke o oduzimanju državljanstva po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 91/08, tačka 49 ).
12. U konkretnom slučaju apelant je naveo «da je u braku sa državljankom Bosne i Hercegovine stekao troje malodobne djece, da se, oduzimajući mu državljanstvo, država miješa u njegova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, naročito u pravo na porodični život, koji podrazumijeva potpunu porodicu». U tom kontekstu, budući da iz apelantovih navoda proizlazi da on u Bosni i Hercegovini ima porodicu, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak mogao utjecati na apelantov porodični život, te da je član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak oduzimanja državljanstva koji je okončan osporenim odlukama ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Ovo stoga što osporene odluke, koje su po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne i u kojim je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, ne dovode na bilo koji način u pitanje «veze» koje apelant ima sa suprugom i djecom, niti one same po sebi dovode u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život u obimu u kojem ga je ostvarivao do donošenja osporenih odluka. Imajući u vidu da se osporenim odlukama, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o ostvarivanju prava vezanih za porodični život, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1877/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.b)Dopustivost ratione materiae
13. Ustavni sud podsjeća da se odlučivanje o davanju državljanstva ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulirano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu iznio je izričiti stav da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, uopće nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i, prema tome, ni odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).
14. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva navedeno je da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno, jeste diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije.» Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
15. Prema tome, pravo stranca da dobije državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje, niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
16. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić