Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2213/09 (Fabrika glinice “BIRAČ” AD Zvornik)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2213/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2213/09, rješavajući apelaciju Fabrike glinice „Birač“ a.d. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fabrike glinice “Birač” a.d. Zvornik podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000059 09 Gž od 6. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 000059 05 P od 18. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fabrika glinice “Birač” a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Virginijus Vajega, v.d. generalnog direktora, podnijela je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000059 09 Gž od 6. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000059 05 P od 18. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000059 05 P od 18. decembra 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev Mihajla Janjića ( u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno da je nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja koje je donio direktor za kadrovske i opšte poslove apelantice pod brojem 04-230505/01 od 23. maja 2005. godine i odluka Komisije za rješavanje zahtjeva radnika apelantice kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za preispitivanje navedenog rješenja. Presudom je naloženo apelantici da tužitelja vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj zasnovao radni odnos kod apelantice 1985. godine na poslovima KV električara i da je radio na tom radnom mjestu do 1990. godine, kada je povrijedio prst na radu, da je u toku rata tužitelj radio na poslovima obezbjeđenja, a nakon rata ponovno na radnom mjestu električara, da je tužitelj 1996. godine pokrenuo postupak ocjene radne sposobnosti i dobio rješenje da je potrebno da bude raspoređen na lakše radno mjesto, da je tužitelj od 1996. godine do 2004. godine bio na čekanju da bi 2004. godine ponovno počeo da radi na radnom mjestu električara, da je tužitelj 2005. godine podnio zahtjev apelantici da bude raspoređen na drugo radno mjesto nakon čega je apelantica sa tužiteljem razgovarala i obavijestila tužitelja da se ne može udovoljiti njegovom zahtjevu da bude raspoređen na drugo radno mjesto, ili da dobije plaćeno odsustvo od tri do šest mjeseci, ili da mu bude isplaćena odšteta zbog tjelesnog oštećenja, jer za to ne postoje zakonski uvjeti, da je nakon toga apelantica tužitelju odobrila korištenje godišnjeg odmora do 22. aprila 2005. godine nakon čega se tužitelj nije javio na posao, niti je dostavio pravdanje za izostanak. Utvrđeno je da je 23. maja 2005. godine direktorica za kadrovske i opšte poslove apelantice donijela i potpisala rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja sa 24. majem 2005. godine zbog učinjene teže povrede radnih obaveza-neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini i dalje. Navedeno je i da je tužitelj podnio prijedlog za preispitivanje predmetnog rješenja Komisiji za rješavanje zahtjeva radnika apelantice koji je ta komisija odbila kao neosnovan.
3. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je članom 98. Zakona o radu RS propisano da se težom povredom radnih obaveza, zbog koje poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom, smatra, pored ostalog, i neopravdan izostanak sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Navedeno je da tužitelj, shodno navedenim odredbama, u toku postupka nije učinio spornim da se po isteku godišnjeg odmora nije javio na posao, te da se javio tek po pismenom pozivu od 9. maja 2005. godine radi izjašnjenja zašto se ne javlja na posao, niti je dokazao da je bio na bolovanju, niti da se javljao ljekaru iz čega, prema obrazloženju Osnovnog suda, proizlazi da tužitelj nije dokazao postojanje niti jednog razloga koji bi upućivao na opravdan izostanak, te da je pravilan apelantičin zaključak da je tužitelj počinio težu povredu radne obaveze. Osnovni sud je,dalje, naveo da je članom 92. stav 2. Zakona o radu propisano da o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje poslovodni organ (direktor) na prijedlog rukovodioca ili neposredno ako kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu nije drugačije određeno. Prema obrazloženju presude, u konkretnom slučaju pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja donijela je i potpisala direktorica Sektora opštih i kadrovskih poslova po ovlaštenju apelantičinog direktora, a ne apelantičin direktor, te da je direktorica Sektora opštih i kadrovskih poslova svoje pravo na donošenje spornog rješenja zasnovala na ovlaštenju apelantičinog direktora, a ne na pravu koje proističe iz kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu apelantice, budući da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da ta odredba ne daje diskreciono pravo direktoru preduzeća da ovlaštenje za otkaz ugovora o radu može prenijeti na drugo lice u preduzeću. Obrazloženo je i da ovlaštenje navedene direktorice za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze ne proizlazi ni iz Opšteg kolektivnog ugovora, niti iz posebnog Kolektivnog ugovora za oblast metalske industrije, kao ni da apelantica nije dokazala da je takvo ovlaštenje predvidjela svojim pravilnikom o radu.
4. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je utvrdio da su apelantičino rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja, kao i odluka Komisije za rješavanje zahtjeva radnika kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za preispitivanje spornog rješenja nezakoniti zbog čega je odlučio kao u dispozitivu presude i naložio apelantici da tužitelja vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, shodno odredbama člana 117. Zakona o radu.
5. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 83 0 P 000059 09 Gž od 6. maja 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni propisi na koje se prvostepeni sud pozvao, te zaključeno da je odluka prvostepenog suda pravilna. Navedeno je i da je odredbom člana 116. (ranije 103) Zakona o radu propisano da o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor), ili drugo lice ovlašteno statutom ili aktom o osnivanju, a da ovlašteno lice može putem pismene punomoći ovlastiti drugo punoljetno i poslovno sposobno lice da odlučuje o svim ili pojedinim pravima i obavezama iz radnog odnosa. Dalje je navedeno da su članom 79. Pravilnika o radu apelantice predviđena određena prava direktora i prenošenje ovlaštenja na druga lica putem pismene punomoći kao što propisuje i Zakon o radu, dok je članom 70. stav 1. Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu RS („Službeni glasnik RS“ broj 90/03) propisano da o pravima i obavezama iz radnog odnosa odlučuje direktor, ili lice koje on ovlasti u skladu sa propisima. U vezi sa navedenim, Okružni sud je obrazložio da iz stanja konkretnog spisa proizlazi da apelantica u toku postupka nije dokazala da je apelantičin direktor putem pismene punomoći ovlastio direktoricu kadrovske službe da odlučuje o radnopravnom statusu tužitelja zbog čega su svi apelantičini žalbeni navodi irelevantni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da sudovi nisu dali obrazloženja za svoje odlučenje i da su osporene presude nesaglasne i kontradiktorne. Apelantica navodi da su nadležni sudovi nedvojbeno utvrdili postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, ali da su bez ikakvog pravnog osnova tužiteljevu tužbu usvojili pri tome ne vodeći računa da u toku postupka nije ni bilo postavljeno pitanje o postojanju ovlaštenja direktorice opštih poslova za potpisivanje i donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu tužitelju. Apelantica navodi da su sudovi zanemarili cijela poglavlja Zakona o radu, posebnog i opšteg kolektivnog ugovora kojim je decidirano određeno da direktor preduzeća svoja ovlaštenja može prenijeti na drugu osobu i da je takvo ovlaštenje i postojalo u konkretnom slučaju, te da nije bila apelantičina dužnost, kako su to smatrali redovni sudovi, da ona dokazuje postojanje takvog ovlaštenja pošto je u ovom postupku jedino bitno da je dokazano postojanje uvjeta za otkaz tužitelju, a nije bitno ko je rješenje o otkazu donio i potpisao, jer to nije bio predmet postupka. Apelantica, također, navodi da, ako bi se i razmatralo da li direktorica opštih poslova ima ovlaštenje za donošenje rješenja o otkazu, mogućnost davanja takvog ovlaštenja je predviđena članom 70. Kolektivnog ugovora za oblast metalske industrije i samim Zakonom o radu u čijem članu 103. je predviđena mogućnost da poslovodni organ poslodavca (direktor) putem pismene punomoći može ovlastiti drugo punoljetno i poslovno sposobno lice da odlučuje o svim ili pojedinim pravima ili obavezama iz radnog odnosa, a što je sudovima trebalo biti poznato zbog čega nije bila apelantičina obaveza da dokazuje postojanje navedenih mogućnosti prenosa ovlaštenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je, i pored činjenice da je utvrđeno postojanje razloga za otkaz tužitelju, trebalo usvojiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi da su osporena rješenja poslodavca nezakonita, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi da nije bila njena dužnost da dokazuje postojanje ovlaštenja direktorice opštih poslova za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu tužitelju neosnovani, jer je, kako je to naveo i Okružni sud u svojoj presudi, apelantičina obaveza, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, bila da u toku postupka dokaže ono što tvrdi. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantičine navode da su redovni sudovi zanemarili odredbe relevantnih propisa iz oblasti radnih odnosa kojima je data mogućnost za prenošenje ovlaštenja sa poslovodnog organa na drugo lice, budući da, prema mišljenju Ustavnog suda, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi u pogledu ovog pitanja dali jasna i detaljna obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić