Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/09 (Opština Ljubuški)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nenadležnost za odlučivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2255/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2255/09, rješavajući apelaciju Općine Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/0, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000005 od 28. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-
000305 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000271 od 19. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Ljubuški podnesena protiv Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 7/07 od 10. jula 2006. godine zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo, podnijela je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000005 od 28. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-
000305 od 11. oktobra 2007. godine, Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000271 od 19. aprila 2007. godine i Odluke Ustavnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 7/07 od 10. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-06-000271 od 19. marta 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezana apelantica da tužitelju isplati iznos od 56.107,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za periode bliže označene u presudi i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.925,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. marta 2007. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, a sve u roku od 30 dana. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je Porezna uprava Kantonalnog poreznog ureda Ljubuški obavijestila tužitelja da je bio obavezan podnijeti prijavu za utvrđivanje i obračun posebne pristojbe za finansiranje komunalne infrastrukture za period od 1. januara 2003. godine do 31. januara 2003. godine a shodno Odluci o posebnoj pristojbi za finansiranje komunalne infrastrukture („Službeni glasnik Općine Ljubuški“ broj 6/02, u daljnjem tekstu: Odluka) pa kako tužitelj nije prijavu podnio, Porezni ured je podnio prijavu i razrezao mu pristojbu u iznosu od 56.107,68 KM koji je i naplaćen, da je tužitelj podnio žalbu protiv porezne prijave koju je Porezna uprava rješenjem odbila kao neosnovanu, da je tužitelj protiv rješenja Porezne uprave podnio žalbu Federalnom ministarstvu finansija koje je rješenjem žalbu odbilo, nakon čega je tužitelj pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U 150/05 od 9. marta 2006. godine tužbu uvažio i utvrdio da su osporena rješenja ništava, jer se temelje na odluci koju je donijelo nenadležno tijelo bez ovlaštenja u zakonu, da je tužitelj nakon toga pokrenuo predmetnu parnicu kojom je tražio da mu apelantica, shodno odredbama čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), vrati navedeni iznos koji je stekla nezakonito i bez pravnog osnova.
3. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 23/05 od 16. februara 2006. godine utvrđeno da odluka koju je donijelo Općinsko vijeće Općine Posušje nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH, te da je sporna apelantičina odluka identična toj odluci Općinskog vijeća Ljubuški. S tim u vezi, navedeno je da, pošto je apelantica bez pravnog osnova stekla iznos od 56.107,68 KM, Općinski sud je na osnovu člana 214. ZOO donio odluku kao u dispozitivu. Pri tome je Općinski sud naveo i da predmetni iznos ne predstavlja iznos koji se odnosi na uplatu javnog prihoda koji je više ili pogrešno uplaćen u kom slučaju bi bio nadležan organ uprave, nego se radi o iznosu koji je neosnovano naplaćen u apelantičinu korist zbog čega je odbio apelantičin prigovor o nenadležnosti suda za vođenje konkretnog spora.
4. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 008-0-Gž-07-000305 od 11. oktobra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon za šta je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Navedeno je da su irelevantni navodi žalbe vezani za pogrešnu primjenu i pozivanje na odluku Općinskog vijeća Posušje koja je proglašena ništavom odlukom Ustavnog suda FBiH, budući da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 7/07 od 10. jula 2006. godine neustavnom proglašena i apelantičina odluka koja je predmet konkretnog postupka. Obrazloženo je da su neosnovani žalbeni navodi vezani za pogrešnu primjenu člana 210. ZOO, jer je nesporno da je apelantica bez pravnog osnova, odnosno temeljem neustavne odluke stekla iznos koji tužitelj potražuje tužbom, a što je pravilno obrazložio i utvrdio prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za dosuđenu kamatu, jer je kamata dosuđena pravilno od dana kada je apelantica neosnovano stekla sporni iznos.
5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-000005 od 28. aprila 2009. godine reviziju i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za odgovor na reviziju odbio, a odbacio kao neblagovremenu dopunu revizije od 23. februara 2009. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu odluku, te da je neosnovan revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer je sporni iznos naplaćen u vrijeme dok je odluka bila ustavna, budući da je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, Ustavni sud FBiH još 1999. godine utvrdio da je neustavna apelantičina odluka sa istovjetnom pravnom i činjeničnom osnovom, kao i predmetna odluka pa je apelantica, u vezi s tim, bila dužna voditi računa o stavovima Ustavnog suda FBiH kako bi uskladila svoje akte da ne bi došlo do kršenja načela zakonitosti. Navedeno je da su neosnovani revizijski navodi kojima se osporava odluka Ustavnog suda FBiH, jer su odluke tog suda konačne i pravno obavezujuće. Vrhovni sud je odbacio kao neblagovremenu dopunu revizije, jer je podnesena nakon proteka roka od 30 dana od dana dostave prepisa presude drugostepenog suda, a budući da se taj rok odnosi i na dopunu revizije osim u slučaju kada je revidentu sud dostavio nalog za dopunu revizije.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da je sporna odluka nezakonita, jer je njeno donošenje nedvojbeno imalo osnov u Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u FBiH i finansiranju FBiH, pa su samim tim neutemeljeno obavezali apelanticu da, shodno odredbama ZOO, vrati predmetni iznos tužitelju zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i prekršeno i apelantičino pravo na imovinu. Apelantica smatra da je nezakonita i neustavna i odluka Ustavnog suda FBiH broj U 7/07 i da niti jedna ustavna odredba ne daje odlukama Ustavnog suda FBiH retroaktivno djejstvo kako to u konkretnom slučaju ima odluka tog suda koju osporava. Navodi i da je odlukom Ustavnog suda prekršeno njeno pravo na imovinu, jer joj je učinjena velika materijalna šteta. Apelantica, također, navodi da je Ustavni sud FBiH proglasio neustavnom njenu odluku, i to u vrijeme kada ta odluka više nije bila na snazi, jer je uvođenjem PDV-a izgubila svaki smisao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glase:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
10. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud ponovo podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine pa će Ustavni sud u ovoj odluci ispitati apelantičine navode u odnosu na ova ustavna prava. Dopustivost prima facie
11. U odnosu na apelantičine navode da su joj presudama redovnih sudova prekršena prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, shodno odredbama čl. 210. i 214. ZOO, obavezali apelanticu na povrat naplaćene komunalne pristojbe tužitelju, budući da je apelantičina odluka kojom je bilo regulirano predmetno pitanje proglašena neustavnom, te da je iz tog razloga neosnovano stekao predmetna novčana sredstva i da Ustavni sud zbog toga smatra apelanticine navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie)neosnovani.
Nenadležnost za odlučivanje
14. U odnosu na apelantičine navode o kršenju prava počinjenih Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 7/07, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2391/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2391/07 od 27. novembra 2010. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) usvojio stav da nije u duhu Ustava Bosne i Hercegovine i pravnog poretka da kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda dozvoli ispitivanje apelacije kojom se osporava odluka entitetskog suda donesena iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskog ustavnog suda. Ako bi se ispitivala odluka entitetskog ustavnog suda u konkretnom slučaju, to bi značilo da se kroz „apelacionu nadležnost“ Ustavnog suda dozvoli ponovno ispitivanje „ustavnosti“ konačne i obavezujuće odluke entitetskog ustavnog suda, što svakako ne potpada pod nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i nikako ne doprinosi pravnoj sigurnosti i vladavini prava…[ ] S tim u vezi, slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra odluku Ustavnog suda FBiH iz apstraktne nadležnosti, odnosno da razmatra da li odluka entitetskog ustavnog suda kojom je ukinut/promijenjen neki zakon, odnosno opći akt, krši neka od apelantovih ustavnih prava.
15. Pošto i u konkretnom slučaju apelantica osporava odluku Ustavnog suda FBiH kojom je kao neustavna proglašena apelantičina odluka kojom su bila regulirana pitanja komunalnih pristojbi, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju nije nadležan da razmatra navedenu odluku entitetskog ustavnog suda kojom je ukinut opći akt.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić