Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/09 (M. T.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zloupotreba službenog položaja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2445/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2445/09, rješavajući apelaciju Mile Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mile Tomić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-06-000013 od 25. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mila Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislav-Grada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislav-Grada, podnijela je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-06-000013 od 25. maja 2009. godine. Apelantica je uz apelaciju te naknadno 19. marta 2010. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po osporenoj presudi Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio odluke o privremenoj mjeri br. AP 2445/09 od 8. septembra 2009. godine i AP 2445/09 od 14. aprila 2010. godine kojim je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-5/05 od 14. decembra 2005. godine apelantica je proglašena krivom da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinila krivično djelo zloupotrebe položaja u privredi iz člana 259. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom, na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeno je na parnični postupak.

4. Odlučujući o žalbama, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-06-000107 od 20. juna 2006. godine uvažio žalbe Kantonalnog tužilaštva Livno (u daljnjem tekstu. tužilaštvo) i apelantice, ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj K-5/05 od 14. decembra 2005. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

5. Nakon održanog glavnog pretresa 20. maja 2009. godine, u prisutnosti federalnog tužitelja, apelantice i njenog branitelja, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je Presudom broj 070-0-Kž-06-

000013 od 25. maja 2009. godine apelanticu proglasilo krivom što je u svojstvu vlasnice i odgovorne osobe preduzeća «Lovres» Tomislav-Grad, registrirane u nadležnom sudu za obavljanje međunarodnih špediterskih usluga, u namjeri da drugome pribavi imovinsku korist na štetu Carinske uprave Federacije BiH-Carinarnica Livno (u daljnjem tekstu: Carinska uprava) iskoristila svoje ovlaštenje tako što je u vrijeme i na način pobliže navedeno u izreci presude počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZFBiH, pa je uz primjenu navedenog propisa i uz primjenu čl. 40. stav 1, 41. tačka 2. i 42. stav 2. tačka 1. ranijeg KZFBiH apelanticu osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 110. ranijeg KZFBiH od preduzeća «Lovres» Tomislav-Grad oduzima se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 3,145.700,00 KM. Istom presudom, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP, Pravobranilaštvo je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeno na parnični postupak.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je na pretresu održanom pred tim sudom nakon izvedenih dokaza federalni tužitelj izmijenio činjenični opis djela iz izmijenjene optužnice tužilaštva broj Kt-224704 od 23. novembra 2005. godine ostajući i dalje pri optužbi protiv apelantice za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg

KZFBiH.

7. Vrhovni sud je utvrdio da je u sudski registar Višeg suda u Mostaru broj U/I-3192/94 od 31. januara 1995. godine upisano osnivanje privatnog preduzeća «Lovres» Tomislav-Grad, da je preduzeće, između ostalog, osnovano za pružanje međunarodne špedicije i da je osnivač apelantica koja ima svojstvo direktorice, te je ovlaštena da zastupa i predstavlja firmu bez ograničenja u okviru registrirane djelatnosti, pa i u obavljanju vanjskotrgovinskog prometa. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica je imala svojstvo odgovorne osobe, u smislu člana 136. stav 5. ranijeg

KZFBiH.

8. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kao i uvidom u Presudu Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-42798 od 3. marta 1999. godine (ispravljena rješenjem Općinskog suda od 18. marta 1999. godine), a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-2799 od 1999. godine, Vrhovni sud je utvrdio da je preduzeće «Lovres» na račun Carinske uprave kao sredstvo osiguranja za carinske takse pri tranzitiranju robe kroz carinsko područje BiH za komitente za koje je to preduzeće vršilo špediterske usluge u periodu od 26. novembra 1997. godine do 23. augusta 1998. godine sa svog računa uplatilo 2.538.707,28 KM. Navedeni iznos, kako dalje navodi Vrhovni sud, uplaćen je u skladu sa članom 199. u vezi sa članom

280. Carinskog zakona Federacije BiH i Sporazumom o carinskoj saradnji carinskih uprava Federacije BiH i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 25. jula 1996. godine. Odbrana u toku postupka, kako dalje navodi Vrhovni sud, nije osporavala da je uplatila navedeni iznos, međutim, tvrdila je da preduzeće «Lovres» nije bilo dužno uplatiti taj novčani depozit budući da su carinske prijave sadržavale naznaku da kao sredstvo osiguranja za carinske takse postoji bankarska garancija pa da je stoga uplatom navedenog novčanog depozita uzeta dvostruka garancija za iste carinske prijave, odnosno za prijevoz iste robe. Vrhovni sud nije prihvatio takvu apelanticinu odbranu jer iz Carinskog zakona jasno proizlazi da je kao sredstvo osiguranja predviđeno plaćanje novčanog iznosa u visini obračunate carine koja se plaća pri uvozu takve robe kao što je roba koja se prevozi kroz carinsko područje BiH, a svjedok odbrane N. D. je prilikom saslušanja izjavio da je navedeni novčani depozit uplaćen zbog toga što bankarska garancija s kojom je raspolagalo preduzeće «Lovres» nije mogla pokriti iznos carinskih taksi koje su se uplatom depozita osigurale.

9. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, navedenom pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeno je da je tužena Carinska uprava protivpravno i suprotno Sporazumu naplatila od tužitelja-preduzeća «Lovres», depozit u novčanom iznosu od 2,538.707,28 KM kao garanciju za tranzitiranje robe kroz carinsko područje BiH, te je Carinska uprava presudom obavezana da preduzeću «Lovres» izvrši povrat navedenog naplaćenog novčanog iznosa sa zakonskom kamatom.

10. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da je u periodu od 6. do 19. maja 1999. godine sa računa Carinske uprave izvršen povrat uplaćenog depozita preduzeću «Lovres» u ukupnom iznosu od 3,145.700,00 KM koji se odnosi na uplaćeni depozit i pripadajuće kamate, te je utvrđeno da su sredstva odmah podignuta sa računa.

11. Iz navedene presude Općinskog suda jasno proizlazi da je u vrijeme donošenja te presude apelantica znala i bila svjesna da tužena Carinska uprava osporava pravo na vraćanje uplaćenog novčanog iznosa s obzirom na to da je predočavala dokaze iz kojih proizlazi da predmetna roba nije uredno zaprimljena od izlaznih carinarnica u Republici Srpskoj, te da nije stigla u odredište u treće zemlje. Uvidom u izjave Republičke uprave carina Republike Srpske, koje je potpisalo lice P. D., te iskaza svjedoka P. D., R. S. i V. V., utvrđeno je da roba koja se odnosi na carinske prijave podnositelja prijave preduzeća «Lovres» nije prijavljena kod graničnih prijelaza Hum, Nudo i Rača. Iskaze navedenih svjedoka sud je ocijenio vjerodostojnim jer su u skladu sa njihovim pismenim izjavama, odnosno dopisima čije se kopije nalaze u spisima i jer su se svjedoci sasvim određeno izjasnili na koji način su utvrdili ono što je navedeno u pismenima koja su potpisali. Naime, svjedoci su potvrdili da su navedeno utvrdili uvidom u zvanične dokumente na graničnim prijelazima a na tačnost njihovih iskaza upućuju i podaci koji proizlaze iz dopisa Savezne uprave carina SR Jugoslavije od 26. maja 1998. godine i 11. juna 1998. godine u kojima je naznačeno da roba na koju se odnose predmetne granične prijave špeditera preduzeća «Lovres» nije ušla u SR Jugoslaviju.

12. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, budući da roba na koju su se odnosile spomenute carinske odnosno granične prijave nije izašla iz carinskog područja BiH, nije ni bilo osnova za vraćanje preduzeću «Lovres» novčanog depozita koje je uplatilo kao sredstvo osiguranja za carinske takse pri tranzitiranju robe kroz carinsko područje BiH za komitente za koje je to preduzeće vršilo špediterske usluge.

13. Vrhovni sud je istakao da su Rješenjem tog suda broj Rev-160/99 od 20. augusta 1999. godine ukinute presude Općinskog i Kantonalnog suda koje su činile izvršnu ispravu i na osnovu kojih je na račun preduzeća «Lovres» uplaćen ukupan iznos od 3,145.700,00 KM, te je Općinski sud na prijedlog Carinske uprave donio rješenje 3. marta 2000. godine, kojim je usvojio predloženo protivizvršenje i naložio dužniku preduzeću «Lovres» da uplati na račun Carinske uprave iznos od 3,145.700,00 KM. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da je preduzeće «Lovres» vršilo promet preko svoga računa do 31. decembra 1999. godine, a da nakon tog datuma ne obavlja špeditersku djelatnost i ne vrši platni promet preko svog računa. Odbrana je u toku postupka tvrdila da je do prestanka rada preduzeća došlo zbog porodičnih i zdravstvenih razloga a ne zato da bi se onemogućilo izvršenje rješenja o protivizvršenju od 3. marta 2000. godine. Iako rođenje djeteta nesumnjivo predstavlja osnov za apelanticino porodiljsko odsustvo sa posla, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica iskoristila svoj položaj direktorice u preduzeću «Lovres» tako što je poslije 31. decembra 1999. godine prestala da obavlja špediterske poslove i da platni promet vrši preko računa preduzeća «Lovres» kako bi onemogućila Carinsku upravu da ostvari pravo na povrat novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 3,145.700,00 KM, iako ga nije odjavila iz sudskog registra. Također, apelanticin suprug Tadija Tomić je 19. oktobra 1999. godine osnovao firmu DOO «Tomić» za obavljanje poslova međunarodne špedicije, dakle, firma je osnovana neposredno nakon što je Općinski sud 9. septembra 1999. godine zaprimio rješenje Vrhovnog suda kojim su ukinute presude koje su bile izvršni naslov i na osnovu kojih je na račun preduzeća «Lovres» uplaćen iznos od 3,145.700,00 KM.

14. S obzirom na to da je apelantica kao direktorica preduzeća «Lovres», dakle kao odgovorna osoba, iskoristila svoja službena ovlaštenja svjesna da time onemogućava Carinsku upravu da ostvari pravo na povrat novca sa računa firme «Lovres» i tako firmi «Lovres» pribavila imovinsku korist u navedenom iznosu, Vrhovni sud je zaključio da su se u apelanticinim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te je apelanticu proglasio krivom. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je djelomično izmijenio činjenični opis djela u izreci presude u odnosu na činjenični opis djela u izmijenjenoj optužnici, te izostavio naznaku da je apelantica u vrijeme kada je sa računa Carinske uprave na račun firme «Lovres» uplaćen iznos od 2,538,707,20 KM sa pripadajućim kamatama znala da visokotarifna roba, na koju su se odnosile sporne carinske prijave, nije izašla iz carinskog područja BiH jer, prema mišljenju tog suda, ta okolnost u to vrijeme nije imala karakter odlučne činjenice jer su na račun firme «Lovres» navedena novčana sredstava uplaćena po osnovu Rješenja Općinskog suda broj IP.56/99 od 30. aprila 1999. godine. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, te uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća. Kao olakšavajuću okolnost sud je ocijenio dosadašnju neosuđivanost i porodične i zdravstvene prilike, te naveo da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja i apelanticu osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer je na osnovu činjeničnog stanja koje je ukazivalo suprotno našao utvrđenim da su se ostvarila bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZFBiH. Apelantica navodi da je Vrhovni sud zaključak o postojanju umišljaja donio isključivo na osnovu činjenice da je 31. decembra 1999. godine obavljala dužnost odgovorne osobe u firmi «Lovres» što je izazvalo prestanak obavljanja špediterske djelatnosti samog društva. Apelantica je istakla da je navedenog datuma otišla na porodiljsko odsustvo a firmu «Lovres» nije odjavila iz sudskog registra jer je njeno odsustvo trebalo biti privremenog karaktera a s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o gospodarskim društvima koji je zahtijevao usaglašavanje postojećih društava sa novim propisima pod prijetnjom prestanka društva prepustila je sudu da riješi «sudbinu društva». Smatra da ovakvo ponašanje, iako možda nije najlojalnije i u skladu sa poslovnim običajima, ne može predstavljati direktan umišljaj u smislu krivičnog djela zloupotrebe položaja. Apelantica je istakla da ni jedan dokaz ne upućuje na to da je znala da roba koja se prevozi kroz carinsko područje BiH nije uredno zaprimljena od carinskih ispostava u RS, a Carinska uprava je mogla doći do novca i aktiviranjem bankarske garancije koja je izdana od L.T. Komercijalne banke d.d. Livno. Predložila je da se osporena odluka ukine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci u odnosu na apelanticine radnje dovoljno jasno obrazložio odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te zaključka da su se u apelanticinim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja za koje je proglašena krivom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je redovni sud naveo određene i potpune razloge zbog čega nalazi da je apelantica navedeno djelo učinila sa umišljajem. Redovni sud je obrazložio da je apelantica iskoristila svoju dužnost direktorice preduzeća «Lovres» na način što je prestala da obavlja špeditersku djelatnost u okviru te firme i da obavlja platni promet preko računa tog preduzeća, iako ga nije odjavila iz sudskog registra i iako je imala obavezu da Carinskoj upravi izvrši povrat iznosa od 3,145.700,00 KM, kao i da je to učinila kako bi pribavila imovinsku korist preduzeću «Lovres» sprječavanjem umanjenja njegove imovine a onemogućivši Carinskoj upravi da ostvari pravo na povrat sredstava. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelantica na bilo koji način stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Sve vrijeme postupka apelantica je imala mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Prema tome, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/09 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio