Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2546/09 ("Ratar" d.d. - Poljoprivredna proizvodnja, promet i usluge Odžak)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nekretnina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2546/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2546/09, rješavajući apelaciju "Ratara" d.d. - Poljoprivredna proizvodnja, promet i usluge Odžak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Ratara" d.d. - Poljoprivredna proizvodnja, promet i usluge Odžak, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 012514 09 Pz od 26. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Ps 012514 07 Ps od 1. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Ratar" d.d. - Poljoprivredna proizvodnja, promet i usluge Odžak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 012514 09 Pz od 26. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ps 012514 07 Ps od 1. aprila 2009. godine. Apelant je 28. decembra 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općini Odžak da obustavi sve radnje u vezi sa davanjem u zakup nekretnina (poljoprivredno zemljište), koje su pobliže označene u osporenim presudama, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2546/09 od 8. juna 2011.

godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Presudom Općinskog suda broj 25 0 Ps 012514 07 Ps od 1. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka Općinskog vijeća Općine Odžak (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 01-01/05 od 14. aprila 2005. godine na osnovu koje je na nekretninama, pobliže označenim u izreci presude, upisano pravo posjeda u korist tužene Općine Odžak (u daljnjem tekstu: tužena), te da se slijedom toga briše provedba te odluke u knjigama Ureda za katastar Općine Odžak i ponovo upiše apelant kao posjednik tih nekretnina. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz prijepisa priloženih posjedovnih listova izdatih 21. februara 2007. godine proizlazi da je kao posjednik predmetnih nekretnina upisana tužena i to na osnovu Odluke Općinskog vijeća broj 01-01/05 od 14. aprila 2005. godine. Također, Općinski sud je naveo da iz prijepisa istih posjedovnih listova izdatih 7. aprila 1999. godine proizlazi da su predmetne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo, te da je kao korisnik tih nekretnina bio upisan UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad sa dijelom 1/1. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Odlukom broj 1/96 od 10. oktobra 1996. godine osnovano preduzeće "Ratar" d.d. s.p.o. Novi Grad, čiji su osnivači bili Općina Odžak i zaposlenici tog preduzeća, te da je Rješenjem Višeg suda u Bosanskom Brodu broj U/I-321/96 od 19. novembra 1996. godine izvršena registracija tog preduzeća. Također, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj U/I-156/01 od 5. decembra 2001. godine apelant registriran kao novi pravni subjekt, koji je nastao nakon privatizacije "Ratara" d.d. Novi Grad. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz akta Agencije za privatizaciju Posavskog kantona broj 01-203/01 od 11. septembra 2001. godine proizlazi da je prilikom privatizacije "Ratara" d.d. Novi Grad iz početnog bilansa stanja bila isključena vrijednost poljoprivrednog zemljišta, što znači da predmetno poljoprivredno zemljište nije bilo predmet privatizacije. Također, Općinski sud je naveo da iz Rješenja Komisije za utvrđivanje vlasništva na nekretninama u postupku privatizacije Općine Odžak broj 01-02-278/2002-E od 25. septembra 2002. godine (postalo pravosnažno 11. oktobra 2002. godine), koje se odnosi na "Ratar" d.d. Novi Grad, proizlazi da tim rješenjem nije obuhvaćeno predmetno poljoprivredno zemljište. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je apelant 5. decembra 2001. godine registriran kao novi pravni subjekt, da je prilikom registracije utvrđeno koja su apelantova osnovna sredstva i koje zemljište mu je dato na korištenje, te da tom prilikom nije dobio na korištenje zemljište koje je predmet postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. Dalje, Općinski sud je naveo da činjenica da apelant u svom nazivu koristi naziv "Ratar" ne znači da je apelant pravni sljednik UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad koji je bio raniji korisnik predmetnih nekretnina. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije tražio da se utvrdi da je pravni sljednik UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad, niti da je po bilo kojem osnovu, u smislu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekao pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama. Budući da apelant u toku postupka nije dokazao da su predmetne nekretnine bile predmet privatizacije, te budući da nije izjavio žalbu protiv Rješenja Komisije za utvrđivanje vlasništva na nekretninama u postupku privatizacije broj 01-02- 278/2002-E od 25. septembra 2002. godine, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se upiše kao posjednik predmetnih nekretnina. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran da u predmetnom postupku traži poništenje Odluke Općinskog vijeća broj 01-01/05 od 14. aprila 2005. godine, te je, stoga, odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 Ps 012514 09 Pz od 26. juna 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Općinsko vijeće donijelo Odluku 01-01/05 od 14. aprila 2005. godine o prestanku prava korištenja poljoprivrednog zemljišta na teritoriji općine Odžak, te da je članom 1. predmetne odluke utvrđeno da prestaje pravo korištenja UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad na predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je ukazao da su predmetne nekretnine prije donošenja odluke Općinskog vijeća bile upisane kao društveno vlasništvo, te da je kao korisnik tih nekretnina bio upisan UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad. Također, Kantonalni sud je istakao da apelant i njegov pravni prednik nikada nisu imali upisano pravo posjeda na predmetnim nekretninama. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant kao novi pravni subjekt registriran 5. decembra 2001. godine, te da nije pravni sljednik UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je prilikom privatizacije i registracije apelanta kao novog pravnog subjekta tačno utvrđeno na kojim nekretninama apelant ima pravo raspolaganja, te da nijednim aktom tužene apelantu nije dato predmetno zemljište na posjedovanje i korištenje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istakla tužena, budući da apelant nije dokazao da su predmetne nekretnine bile predmet privatizacije i da su mu dodijeljene na raspolaganje nakon privatizacije. S obzirom na to da apelantu ne pripada pravo da koristi ili posjeduje predmetne nekretnine, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravo da traži poništenje odluke Općinskog vijeća i da traži upis prava posjeda na tim nekretninama. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant u predmetnom sporu nema pravni interes, budući da pravni interes može imati samo ono lice koje opravdano smatra da je neko njegovo pravo dovedeno u pitanje, odnosno da mu treba pružiti zaštitu njegovog povrijeđenog ili ugroženog subjektivnog prava, a što apelant u toku postupka nije dokazao.

6. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je drugo pitanje koje je relevantno za predmetni spor da li je Odluka Općinskog vijeća broj 01-01/05 od 14. aprila 2005. godine ništava. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je članom 4. stav 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o poljoprivrednom zemljištu) propisano da su općine koje upravljaju poljoprivrednim zemljištem dužne osigurati da se poljoprivredno zemljište koristi za poljoprivrednu proizvodnju. Također, Kantonalni sud je ukazao da je članom 24. stav 1. navedenog zakona propisano, između ostalog, da su pravna lica koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom dužna da koriste poljoprivredno zemljište na način koji najviše odgovara prirodnim osobinama zemljišta i postojećim agrotehničkim uvjetima. Kantonalni sud je naveo da je nakon potpune privatizacije Rješenjem Kantonalnog suda broj U/I-156/01 od 5. decembra 2001. godine apelant registriran kao novo pravno lice, te da je tom prilikom utvrđeno koje zemljište i koji objekti su apelantovo vlasništvo. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se zemljište iz tačke 1. Odluke Općinskog vijeća vodi kao državno vlasništvo, sa pravom raspolaganja u korist tužene. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je tužena pravilno postupila kada je, shodno relevantnim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, donijela predmetnu odluku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je na predmetnom zemljištu, do donošenja predmetne odluke tužene, bilo upisano pravo korištenja u korist UPI RO "Mera" OOUR "Ratar" Novi Grad, koji više ne postoji, te da je, stoga, predmetno zemljište moralo biti dato na korištenje drugim subjektima, putem javnog nadmetanja, kako je to regulirano Zakonom o poljoprivrednom zemljištu.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant do donošenja sporne odluke tužene, a i nakon toga, bio u posjedu predmetnog zemljišta, te da je apelantov pravni prednik bio upisan kao nosilac prava korištenja na predmetnom zemljištu. Također, apelant navodi da je u predmetnom postupku na nesumnjiv način dokazao da je pravni sljednik ranijeg korisnika tih nekretnina. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 8. Zakona o privatizaciji preduzeća, budući da te odredbe daju ovlaštenje apelantu da do okončanja postupka restitucije posjeduje predmetno zemljište. Dalje, apelant navodi da su osporene odluke donesene u ponovnom postupku, nakon što je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu. U vezi s tim, apelant navodi da u ponovnom postupku prvostepeni sud nije postupio u skladu sa uputama koje je dao drugostepeni sud.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantovi navodi da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije postupio po uputama drugostepenog suda ni na koji način ne dovode u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2546/09 ("Ratar" d.d. - Poljoprivredna… | Sudska praksa | Aktio