Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/09 (L. F.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2571/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2571/09, rješavajući apelaciju Lovorke Filipjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lovorke Filipjak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 2271/05 od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2993/04 od 1. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lovorka Filipjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2271/05 od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2993/04 od 1. jula 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2993/04 od 1. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2271/05 od 25. marta 2009. godine, osim u dijelu o troškovima postupka, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je, na osnovu rješenja pravnog prednika Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), Komande garnizona Sarajevo broj In-F-45/1 od 3. novembra 1989. godine, useljenjem u garsonjeru, pobliže označenu u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna garsonjera), na istoj stekla svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, pa da joj sljedstveno tome pripadaju sva prava nosioca stanarskog prava koja proizilaze iz Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelantica je također obavezana da tuženom naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju svoje odluke, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica, 1988. godine, dobila posao u Sarajevu u Srednjoj muzičkoj vojnoj školi kao profesor flaute te da je odmah nakon početka rada podnijela zahtjev za dodjelu stana vojnoj pošti. Dalje, navedeno je da je, budući da apelanticin poslodavac nije imao na raspolaganju odgovarajućih stanova (jednosoban ili veći, s obzirom na apelanticinu školsku spremu), apelantici dodijelio spornu garsonjeru na privremeno korištenje. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelantici dodijeljena sporna [namještena] garsonjera na korištenje, rješenjem o dodjeli stana na privremeno korištenje broj In-F-45/1 od 3. novembra 1989. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 3. novembra 1989. godine), kao privremeni smještaj do konačnog rješenja stambenog pitanja. Nosilac prava raspolaganja predmetnim stanom bio je bivši SSNO. Također, sud je utvrdio da je iz rješenja od 3. novembra 1989. godine vidljivo da se sporna garsonjera dodjeljuje u smislu člana 13. Pravilnika o izdavanju stanova u zakup, te da se molba apelantice „sa evidencije ne skida“, pošto je njeno stambeno pitanje privremeno riješeno. Također, navedeno je da je u sporna garsonjera bila namještena kompletnom kuhinjom sa ugrađenim frižiderom i šporetom, ugrađenim kupatilom i plakarom u hodniku. Nadalje, Općinski sud je naveo i da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica u spornoj garsonjeri stanovala od 1989. do 1994. godine kao i da je na osnovu Odluke Komisije za imovinske zahtjeve, raseljenih osoba i izbjeglica broj 204-6509-1/1 od 2. septembra 2003. godine i Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 21. maja 2004. godine, uvedena u posjed sporne garsonjere. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je apelanticin radni odnos kod prednika tuženog prestao 6. aprila 1992. godine, kada joj je zaključena radna knjižica.

4. Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan jer ne postoji mogućnost sticanja stanarskog prava na spornoj garsonjeri, u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima, jer se radi o službenom stanu. Naime, ovim članom je propisano da se ne smatraju stanom u smislu ovog Zakona (pod tačkom 3.) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom odnosno općim aktom davaoca stanova na korištenje, kao i (pod tačkom 4.) stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Navedeno proizilazi, kako je dalje naveo Općinski sud, i iz iskaza apelantice koja je izjavila da je u trenutku useljenja, sporna garsonjera bila namještena stvarima, te nadalje da iz odluke o dodjeli sporne garsonjere proizilazi da se apelantici daje namještena garsonjera na privremeno korištenje pod uslovima Pravilnika o izdavanju stanova pod zakup. Iz navedenog proizilazi, po mišljenju Općinskog suda, da se u konkretnom slučaju, i pored činjenice što je apelantica stanovala u spornoj garsonjeri, na njoj ne može steći stanarsko pravo s obzirom da spada u kategoriju stanova iz člana 4. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome je, kako je navedeno u presudi, Općinski sud imao u vidu i odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima kojom je regulisano sticanje stanarskog prava i kojim je propisano da se stanarsko pravo stiče zakonitim useljenjem u stan na osnovu ugovora o korištenju stana, a koji ugovor u ovom slučaju apelantica nije zaključila s obzirom da je dodjelom spornog stana privremeno riješila pitanje svoga stanovanja, što među parničnim strankama nije ni sporno. Nadalje, Općinski sud je zaključio da ne postoji ni jedan drugi pravni osnov za konstituisanje stanarskog prava apelantice na spornoj garsonjeri, budući da je apelantica stanovala u njoj u periodu od 1989. do 1994. godine, a da se vratila u posjed stana 2004. godine.

5. Kantonalni sud je svojom presudom djelomično uvažio apelanticinu žalbu i to u dijelu koji se tiče dosuđenih troškova postupka, pa je prvostepenu presudu preinačio i odbio zahtjev tuženog za dodjelu troškova. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je istakao da je u uvodu rješenja, od 3. novembra 1989. godine, navedeno je da se rješenje donosi na osnovu člana 12. Pravilnika o davanju na korištenje stanova iz Stambenog fonda JNA („Službeni vojni list“ broj 12/77), a u obrazloženju rješenja da se stan dodjeljuje po članu 13. Pravilnika o izdavanju stanova u zakup. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su u rješenju pogrešno navedeni nazivi pravilnika, obzirom da je u Službenom vojnom listu broj 12. iz 1977 godine objavljen samo Pravilnik o uslovima izdavanja samcima u zakup namještenih jednosobnih stanova i garsonjera iz Stambenog fonda JNA, a ne i Pravilnik o davanju na korištenje stanova iz Stambenog fonda JNA, kako je to navedeno u predmetnom rješenju, pošto je objavljen u „Službenom vojnom listu“ br. 11/75 i 27/77. Navedeno je da je u vrijeme dodjele sporne garsonjere apelantici, na snazi bio Pravilnik o davanju na korištenje stanova iz Stambenog fonda JNA koji je objavljen u „Službenom vojnom listu“ broj 5. iz 1986 godine. Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja odredbi čl. 12. i 13. Pravilnika o uslovima izdavanja samcima u zakup namještenih jednosobnih stanova i garsonjera iz Stambenog fonda JNA i rješenja od 3. novembra 1989. godine proizilazi da je doneseno u skladu sa odredbama tog Pravilnika. Naime, članom 12. navedenog Pravilnika, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, je propisano da stambeni organ Komande garnizona donosi zaključak kojim se molba razvrstava u odgovarajuću grupu i utvrđuje od kada podnosilac molbe ispunjava propisane uslove da mu se izda stan u zakup ili ukoliko ne ispunjava te uslove, donosi zaključak kojim utvrđuje da ti uslovi nisu ispunjeni. Članom 13. tog Pravilnika je propisano da rješenje o izdavanju u zakup namještenih jednosobnih stanova, odnosno namještenih garsonjera donosi Stambena komisija Garnizona na osnovu zaključka stambenog organa. Prema odredbi iz člana 6. ovog Pravilnika samac kome je izdat stan, na taj stan ne stiče stanarsko pravo, osim prava određenih ovim Pravilnikom i ugovorom o zakupu stana.

6. Kantonalni sud je također istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da apelantica nije skinuta sa evidencije jer je njeno stambeno pitanje riješeno privremeno, budući da na raspolaganju nije bilo odgovarajućih stanova u odnosu na stan koji bi joj pripadao, prema Pravilniku o davanju na korištenje stanova iz Stambenog fonda JNA. Dalje, navedeno je da, imajući u vidu odredbu člana

6. Pravilnika o uslovima izdavanja samcima u zakup namještenih jednosobnih stanova i garsonjera iz Stambenog fonda JNA, da samac kome je izdat stan, na tom stanu ne stiče stanarsko pravo, to nesumnjivo slijedi da apelantica iz tih razloga nije ni mogla zaključiti ugovor o korištenju predmetnog stana-garsonjere, niti steći stanarsko pravo na njoj, jer joj je dodijeljena na privremeno korištenje do konačnog rješenja stambenog pitanja.

7. Kantonalni sud je, također, istakao da apelanticini žalbeni navodi da iz rješenja od 3. novembra 1989. godine proizilazi da je na spornoj garsonjeri već bilo konstituisano stanarsko pravo na ime ranijeg korisnika Smaila Ibrahimovića i da u napomeni piše da nosilac stanarskog prava ne može dio stana izdati u zakup drugom licu kao podstanaru, su bez osnova, budući da se rješenje kucalo na tipskom obrascu, pa je Kantonalni sud zaključio da su od uticaja samo podaci koji su upisani pisaćom mašinom, a iz kojih nesumnjivo proizilazi da je apelantici dodijeljena namještena garsonjera kao samici u skladu sa čl. 12. i 13. Pravilnika o uslovima izdavanja samcima u zakup namještenih jednosobnih stanova i stanova i garsonijera iz Stambenog fonda JNA.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je, kao građansko lice u službi u JNA - profesor flaute, od prednika tuženog „dobila na privremeno korištenje, do konačnog rješenja stambenog pitanja predmetni stan“, u kojem je živjela do 1994. godine, kada je privremeno napustila Sarajevo, te da od 21. maja 2004. godine ponovno živi u njemu. Apelantica navodi da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza sasvim proizvoljno protumačio i primijenio odredbe čl. 4. i 11. Zakona o stambenim odnosima, te pogrešno i „diskriminatorski“ protumačio izjavu apelantice, zaključivši da je u sporna garsonjera - službeni stan na kome ne može steći stanarsko pravo. Pri tome, kako apelantica dalje navodi, sud nije cijenio iskaze njenog punomoćnika niti sadržinu samog rješenja od 3. novembra 1989. godine, koju ponavlja u apelaciji. Apelantica dalje navodi da je Kantonalni sud svojom odlukom „sasvim proizvoljno i nedopušteno“ cijenio da je pravni prednik tuženog pogrešno naveo nazive Pravilnika na temelju koga joj je sporna garsonjera dodijeljena te da na ove okolnosti niti jedna stranka u postupku nije ukazivala, pa je u tom pogledu očito sud prekoračio svoja procesna ovlaštenja. Također, ističe da Kantonalni sud svoju odluku nije zasnovao ni na jednoj odredbi bilo kog zakona, već je proizvoljno zasnovao odluku na općim aktima tuženog. Apelantica navodi, nasuprot konkretnom odlučenju, da je ustaljena praksa Kantonalnog suda da se u situacijama kada postoji punovažan akt o dodjeli stana i kod činjenice korištenja istog, utvrđuje postojanje statusa nosioca stanarskog prava. Apelantica nije navela niti jednu odluku na kojoj zasniva ovakvu tvrdnju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom ili imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/09 (L. F.) | Sudska praksa | Aktio