Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2676/09 (S. P.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Likvidacija
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2676/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2676/09, rješavajući apelaciju Slobodana Poljčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Poljčića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000 174 09 GŽ od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj 89 1 P 000174 08 P od 13. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Poljčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Jamina Borislav & Jokić Dragiša“ iz Istočnog Sarajeva, podnio je 18. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000 174 09 GŽ od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 89 1 P 000174 08 P od 13. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000174 08 P od 13. novembra 2008. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 3.715,47 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. avgusta 2006. godine pa do isplate; iznos od 150,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. avgusta 2006. godine pa do isplate; iznos od 20,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 19. juna 2006. godine pa do isplate; iznos od 561,50 KM na ime troškova liječenja, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. maja 2006. godine pa do isplate; iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i iznos od 1.000,00 KM za pretrpljeni strah, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je među parničnim strankama nesporna visina štete na vozilu od 3.715,47 KM, visina troškova za zapisnik o uviđaju od 20,00 KM i visina nematerijalne štete od ukupno 3.000,00 KM, a da je tuženi osporio apelantova potraživanja na ime troškova vještačenja u iznosu od 150,00 KM i troškova liječenja u iznosu od 561,50 KM. Međutim, zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, Osnovni sud je ocijenio da iz provedenih dokaza proizlazi, a da je to nesporno i među parničnim strankama, da je apelant svoja potraživanja u visini od 7.446,97 KM prijavio u likvidacionom postupku protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“ d.d. Tuzla u likvidaciji, te da je likvidacioni upravnik, shodno odredbama člana 70. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/05; u daljnjem tekstu: Zakon o društvima za osiguranje) i na osnovu Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-L-

06-000096 od 15. maja 2007. godine, objavio listu prijavljenih, priznatih i osporenih potraživanja, kao i da je pod rednim brojem 3477 apelantu priznato potraživanje u iznosu od 4.020,00 KM, dok je osporen iznos od 3.426,97 KM. Osnovni sud je konstatovao da su svi povjerioci čiji su zahtjevi osporeni, pa i apelant, obaviješteni da ukoliko smatraju da su njihova prava povrijeđena, mogu pokrenuti odgovarajući postupak pred Općinskim sudom u Tuzli radi utvrđivanja osporenog potraživanja u roku od osam dana od dana posljednjeg objavljivanja u dnevnim informativnim novinama, odnosno zaključno sa 14. junom 2007. godine. Osnovni sud je utvrdio da apelant nije tužbom blagovremeno pokrenuo takav postupak pred Općinskim sudom u Tuzli, pa je, zaključivši da je u konkretnom slučaju protekao rok za podnošenje tužbe za utvrđivanje osporenog dijela potraživanja, ocijenio da je apelantu u likvidacionom postupku priznat iznos od 4.020,00 KM kao iznos štete koju je apelant pretrpio povodom štetnog događaja i da je taj iznos već presuđena stvar.

4. Osnovni sud je zatim naveo da se apelant pozvao na odredbe člana 16. Zakona o zaštitnom fondu (iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da se radi o grešci i da je Osnovni sud zapravo mislio na član 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti; „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/05; u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti), te da je istakao da je Zaštitni fond obavezan da odštetnim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane saobraćajnim nezgodama u BiH kad je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja i oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje ili prema tom zakonu. U vezi sa tim, Osnovni sud je zaključio da je nesporno da ta obaveza tuženog postoji. Međutim, konstatujući da apelant nije u redovnom likvidacionom postupku pokrenuo parnični postupak radi utvrđivanja prava na osporeni dio potraživanja, Osnovni sud je ocijenio da je u tom slučaju priznati dio potraživanja od 4.020,00 KM šteta koju apelant može potraživati, a da to ni u kojem slučaju ne može biti iznos od 7.436,97 KM. Osnovni sud je zaključio da tuženi može eventualno samo preuzeti prava koja su apelantu priznata u likvidacionom postupku prema „Bosansko-njemačkom osiguranju“ d.d. Tuzla, i to samo u iznosu od 4.020,00 KM, a da je za ostala potraživanja nastupila zastara jer je apelant zakasnio sa prijavom potraživanja. Međutim, konstatujući da je obaveza naknade štete apelantu već ustanovljena Rješenjem Općinskog suda u Tuzli 032-0-L-06-000096 od 15. maja 2007. godine u likvidacionom postupku protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“ d.d. Tuzla, Osnovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoji pasivna legitimacija tuženog, shodno članu 70. Zakona o društvima za osiguranje.

5. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda broj 89 1 P 000174 08 P od 13. novembra 2008. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 89 1 P 000 174 09 GŽ od 17. juna 2009. godine, kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Okružni sud je konstatovao da je u predmetnom postupku sporno da li je tuženi pasivno legitimisan za naknadu štete apelantu, imajući u vidu činjenicu da apelant nije pokrenuo parnični postupak protiv likvidacionog dužnika pred nadležnim sudom radi utvrđivanja postojanja osporenog potraživanja. U vezi s tim, istakao je da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisano da je Zaštitni fond obavezan oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH, između ostalog, i kada je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje ili prema tom zakonu. Takođe, istakao je da je u stavu 4. istog člana propisano da, po isplati odštete, Zaštitni fond preuzima prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode, prema sredstvima društva koje je u postupku likvidacije.

7. Međutim, Okružni sud je zaključio da se navedene zakonske odredbe ne mogu posmatrati odvojeno od odredaba čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje, kojima je propisan obavezan postupak za utvrđivanje naknade svih ugovarača osiguranja, posebno podnosilaca zahtjeva za naknadu osiguranja u cijeloj BiH, u slučaju posebne likvidacije osiguravajućeg društva, kao što je u konkretnom predmetu slučaj sa „Bosansko-njemačkim osiguranjem“ d.d. Tuzla. Okružni sud je istakao da je navedenim odredbama propisano da će svaki povjerilac biti obavezan prijaviti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, o čemu će odluku donijeti likvidacioni sud, što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Tuzli. Okružni sud je, dalje, naveo da je nesporno da je apelant djelimično postupio prema odredbama člana 70. navedenog zakona i prijavio svoje potraživanje naknade štete u likvidacionom postupku, u kojem mu je priznato potraživanje u iznosu od 4.020,00 KM, koje se, prema mišljenju tog suda, ima smatrati presuđenom stvari. Međutim, istakao je da je prema odredbama stava 4. istog člana apelant takođe bio dužan podnijeti tužbu Općinskom sudu u Tuzli, kao isključivo nadležnom sudu, protiv likvidacionog dužnika radi utvrđivanja postojanja osporenog potraživanja u iznosu od 3.426,97 KM, što apelant nije učinio. Okružni sud je ocijenio da se protekom roka za podizanje navedene tužbe i taj dio apelantovog osporenog potraživanja može smatrati presuđenom stvari, kako je to, prema mišljenju tog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da apelant nema pravo potraživanja naknade štete ostvarivati u novom parničnom postupku protiv tuženog jer je, prema mišljenju tog suda, predmetna pravna stvar raspravljena pred nadležnim sudom u likvidacionom postupku u kojem apelant nije iskoristio sva pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju radi naplate svog potraživanja, u skladu sa odredbama čl. 70. i 71. Zakona o društvima za osiguranje. Osim toga, istakao je da, prema odredbama člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju, na koje se apelant pozvao u žalbi, tuženi može preuzeti samo prava oštećenog, odnosno apelanta, prema sredstvima društva u likvidaciji do onog iznosa koji je tom povjeriocu priznat u likvidacionom postupku.

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je u konkretnom postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 2. tačka 11, čl. 16. st.1. tačka 3, te st. 2. i 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti, kao i odredbe čl. 180, čl. 185. st. 1. i 3, čl. 200. st. 1. i čl. 940. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Navodi da je prema citiranim odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti tuženi osnovan s ciljem da pokriva štete koje pretrpe žrtve saobraćajnih nezgoda, koje ne mogu biti nadoknađene sistemom obaveznog osiguranja od autoodgovornosti. Ističe da su obaveze tuženog decidirano određene odredbama člana 16. navedenog zakona, te da je tuženi pasivno legitimisan na naknadu štete ako je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja. Dalje, navodi da je nesporno da je protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“ d.d. Tuzla, čiji osiguranik je skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu, pokrenut postupak likvidacije zbog stečaja, te smatra da je to dovoljna činjenica za potraživanje naknade štete od tuženog. Apelant smatra da sama činjenica da li mu je priznato cjelokupno potraživanje u likvidacionom postupku, te da li je uopšte učestvovao u likvidacionom postupku, nije od značaja za pasivnu legitimaciju tuženog u konkretnom sporu zbog odredbe člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti, prema kojoj, po isplati odštete, tuženi preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode. Smatra da bi svako drugačije tumačenje odredbe člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti bilo suprotno institutu osiguranja i institutu formiranja i postojanja tuženog, koji kao takav, kako apelant tvrdi, snosi sve rizike poslovanja svojih članica, pa i „Bosansko-njemačkog osiguranja“ d.d. Tuzla. Apelant navodi da to što mu je u likvidacionom postupku priznat jedan dio njegovih potraživanja ne znači da će njegova potraživanje biti namirena u tom postupku, jer sredstva koja se ostvare prodajom imovine likvidacionog dužnika očigledno neće biti dovoljna za pokrivanje svih šteta u cijelosti, već samo za dijelove tih šteta, zbog čega neće biti obeštećen u skladu sa citiranim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima ima pravo na potpunu naknadu i nije dužan da snosi posljedice saobraćajne nezgode koju nije skrivio. Smatra da taj rizik, shodno odredbama člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti, snosi tuženi i da je svako drugačije tumačenje obaveza tuženog protivno tom zakonu i institutu osiguranja od odgovornosti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić