Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/09 (R. P.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2681/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-2681/09, rješavajući apelaciju Radovana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Popovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-

000 031 od 11. juna 2009. godine, Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000-289 od 7. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je, 21. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 031 od 11. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000-289 od 7. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000-289 od 7. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 031 od 11. juna 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta podnesenen protiv tuženog Stjepana Starčevića, koju parnicu je nakon njegove smrti preuzela njegova zakonska nasljednica, kćerka Borka Radonjić (u daljnjem tekstu: tužena) koji glasi; da se utvrđuje da je apelant stekao pravo posjeda na parceli pobliže označenoj izrekom presude, odnosno pravo susvojine na istim nekretninama označenim zemljišno knjižnim oznakama takođe pobiliže označenim izrekom presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude apelant uknjiži umjesto tužene kao posjednik sa dijelom 1/1 na navedenim nekretninama kod nadležnog katastarskog operata, i da se uknjiži umjesto apelantice kao suvlasnik sa dijelom 1/72 na istim nekretninama označenim u zemljišnim knjigama oznakama kao u izreci presude. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene pa se obavezuje apelant da tuženoj-protivtužiteljici preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene i upisane u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.770,00 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant tužbom tražio da se utvrdi da je stekao pravo posjeda i susvojine na nekretninama pobliže označenim izrekom presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U istorijatu tužbe je dalje naveo da je sporne nekretnine kupio na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenim sa Jovom Blagojevićem 1977. godine, koje nekretnine je Jovo Blagojević 1969. godine kupio od pravnog prednika tužene Stjepana Starčevića, na temelju kojeg ugovora je ušao u posjed istih i kuće izgrađene na tim nekretninama. Tužena je u toku postupka istakla protivtužbeni zahtjev navodeći da apelant bez ikakvog pravnog osnova drži u posjedu sporne nekretnine, i kojim je tražila da se apelant obaveže da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva apelanta. Dalje je navela, da se nakon smrti svoga oca Stjepana Starčevića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene) nakon provedenog ostavinskog postupka na osnovu Rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O. 57/1980 kao zakonski nasljednik svoga oca uknjižila se kao posjednik odnosno vlasnik spornih nekretnina. Osnovni sud je uvidom u Ugovor o doživotnom korištenju spornih nekretnina utvrdio da su 25. septembra 1971. godine, pravni prednik tužene i Jovo Blagojević zaključili navedeni ugovor, kojim je pravni prednik tužene dao na korištenje Jovi Blagojeviću sporne nekretnine, parcelu zvana „Bara“, površine oko 500 m2, radi pravljenja kuće sa pomoćnim objektima. Navedenim ugovorom je takođe regulisano da pravni prednik tužene daje na korištenje Jovi Blagojeviću i njegovoj supruzi navedenu parcelu na doživotno korištenje, i da kuća i ostali objekti koje ovaj parceli budu izgrađeni nakon njihove smrti ostaju i dalje u vlasništvu pravnog prednika tužene, kao i da nasljednici Jove Blagojevića i njegove supruge nakon njihove smrti ne mogu naslijediti iste nekretnine. Osnovni sud je dalje utvrdio da je na navedenim spornim nekretninama apelant kao kupac zaključio kupoprodajni ugovor sa Jovom Blagojevićem kao prodavcem 1977. godine, koji ugovor je potpisan samo od strane ugovornih strana, ali da isti nije ovjeren kod nadležnog suda. Apelant se u kuću koja se nalazi na navedenim nekretninama uselio 1977. godine, dok je Jovo Blagojević odselio iz iste, nakon čega se apelant nije nikad uknjižio kao vlasnik istih, osim što je pokušao da sa pravnim prednikom tužene zaključi ugovor o poklonu spornih nekretnina, koji ugovor ovaj nije nikad potpisao. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je apelant u posjedu spornih nekretnina duži niz godina boravio kao nesavjestan i nezakonit posjednik, te da stoga nije ni stekao prava u smislu odredaba čl. 21. i 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osnovni sud je takođe utvrdio da su sporne nekretnine cijelo vrijeme bile upisane na ime tuženih, a da je tužena vlasnik odnosno posjednik navedenih nekretnina koje se trenutno nalaze u faktičkom posjedu apelanta, stoga je zaključio da je protivtužbeni zahtjev tužene osnovan, posebno iz razloga što je tokom postupka utvrđeno da je apelant u posjedu spornih nekretnina cijelo vrijeme kao nesavjestan i nezakonit posjednik.

4. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i rezultata provedenih dokaza, kao i pravilne primjene materijalnog prava pravilno zaključio da je protivtužbeni zahtjev tužene osnovan, jer je utvrđeno da je njen pravni prednik bio upisan kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina a da je tužena po osnovu nasljeđa nakon njegove smrti upisana kao vlasnik i posjednik istih. Prema tome, Okružni sud je na temelju člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu apelanta odbio kao neosnovanu a pobijanu presudu potvrdio.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, navodeći da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog propisa, člana 21. i 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Smatra da mu je navedenim presudama onemogućeno da uživa u svom posjedu, za koji je postojao pravni osnov da se kao vlasnik upiše u zemljišne knjige.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje kao i da se iz osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanje u apelantovo pravo na dom ili pravo na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/09 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio