Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2690/09 (G. S.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2690/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2690/09, rješavajući apelaciju Gordane Smiljanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Smiljanić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 324 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000 360 od 25. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-631/05 od 20. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 21. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 324 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000 360 od 25. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
631/05 od 20. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-631/05 od 20. aprila 2007. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik poslovnog prostora, površine 25 m², izgrađenog na zemljištu označenom kao k.č. broj 883/3, upisanom u p.l. broj 151 k.o. Glamoč, i to po osnovu gradnje tog objekta, što su tuženi Općina Glamoč (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Nikola Kosorčić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dužni priznati, te predmetni poslovni prostor slobodan od lica i stvari predati apelantici u posjed i nesmetano korištenje. Obavezana je apelantica da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Zaključkom prvotužene broj 04/1-475-47/88 od 17. marta 1989. godine apelantici dato u zakup neizgrađeno građevinsko zemljište u površini od 25 m², na parceli označenoj kao k.č. broj 883/3, zv. "Đol", kuća i zgrada površine 102 m² i dvorište površine 204 m², upisano u p.l. broj 151 k.o. Glamoč (koje je društveno vlasništvo SO Glamoč), u svrhu postavljanja frizerskog salona prema urbanističkom rješenju prvotužene. Općinski sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je Rješenjem prvotužene broj 03/3-361-37/89 od 20. juna 1989. godine apelantici kao investitoru odobreno da može pristupiti izgradnji frizerskog salona kao privremenog objekta na zemljištu označenom kao k.č. broj 883/3 upisanom u p.l. broj 151 k.o. Glamoč. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na to da iz predmetnog rješenja proizlazi da se izgrađeni objekat ima smatrati privremenim objektom, koji se nakon proteka roka od tri godine od dana prijema rješenja po zahtjevu organa uprave ima ukloniti, bez prava na naknadu, a prostor (gdje je bio objekat) očistiti. Općinski sud je ukazao da je nesporno da je apelantica, na osnovu predmetnog rješenja, pristupila izgradnji privremenog objekta. Takođe, Općinski sud je naveo da iz apelantičinog iskaza proizlazi da je predmetni objekat koristila do 1995. godine (kada je napustila Glamoč) iako u međuvremenu nije ishodila produženje lokacijske i građevinske dozvole.
3. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 10. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da su predmet prava vlasništva pokretne i nepokretne stvari. Takođe, Općinski sud je naveo da se pod nepokretnim stvarima (nekretnine), u smislu ovog zakona, smatraju: zemljište, građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi, koji se ne mogu premještati bez oštećenja njihove suštine i posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), te pripaci ovih stvari, dok po zakonu ili po volji vlasnika služe iskorištavanju glavne stvari (nekretnine po namjeni). U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da se predmetni objekat, za koji apelantica traži da se utvrdi da je njeno vlasništvo, prema citiranim zakonskim odredbama ne smatra nekretninom, te da se na taj objekat ne može primijeniti jedan od načina sticanja prava vlasništva. Naime, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da apelantica nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnom objektu po samom zakonu, na osnovu građenja na tuđem zemljištu, te je, stoga, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Općinski sud je naveo da je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog. Naime, Općinski sud je ukazao da iz p.l. broj 151 k.o. Glamoč (od 15. septembra 2006. godine) proizlazi da je na nekretninama označenim kao k.č. broj 883/3, kuća i zgrada površine 102 m² i dvorište površine 172 m², upisano društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist Općine Glamoč. Takođe, Općinski sud je ukazao da nekretnina koja je označena kao k.č. broj 883/5 upisana u p.l. broj 151 k.o. Glamoč, na kojoj je drugotuženi na tenderu stekao pravo vlasništva, nema oznake niti karakteristike objekta za koji apelantica traži da se utvrdi da je njeno vlasništvo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000 360 od 25. oktobra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Zaključkom prvotužene broj 04/1-475-47/88 od 17. marta 1989. godine apelantici dato u zakup neizgrađeno građevinsko zemljište u površini od 25 m², na parceli označenoj kao k.č. broj 883/3, upisanoj u p.l. broj 151 k.o. Glamoč, koje je društveno vlasništvo SO Glamoč, u svrhu postavljanja frizerskog salona prema urbanističkom rješenju prvotužene. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem prvotužene broj 03/3-361-37/89 od 20. juna 1989. godine apelantici kao investitoru odobreno da može pristupiti izgradnji frizerskog salona kao privremenog objekta na predmetnom zemljištu, s tim da se taj objekat nakon proteka roka od tri godine od dana prijema rješenja po zahtjevu organa uprave ima ukloniti, bez prava na naknadu, a prostor (gdje je bio objekat) očistiti. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz p.l. broj 151 k.o. Glamoč proizlazi da je predmetna nekretnina koja je označena kao k.č. broj 883/3 društveno vlasništvo, te da je korisnik Općina Glamoč. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 10. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da su predmet prava vlasništva pokretne i nepokretne stvari, te da se pod nepokretnim stvarima (nekretnine) smatraju zemljište, građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi, koji se ne mogu premještati bez oštećenja njihove suštine i posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), te pripaci ovih stvari dok služe iskorištavanju glavne stvari. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da se predmetni objekat, za koji apelantica traži da se utvrdi da je njeno vlasništvo, ne smatra nekretninom. Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije, u smislu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekla pravo vlasništva na predmetnom objektu, niti na osnovu građenja na tuđem zemljištu. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da iz predmetnog spisa kao nesporno proizlazi da je drugotuženi putem tendera stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 883/05 upisanoj u p.l. broj 151 k.o. Glamoč, a ne na predmetnoj nekretnini za koju apelantica traži da se utvrdi da je njeno vlasništvo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku, kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan, dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000 324 od 26. maja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredaba člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te da su, stoga, irelevantni apelantičini navodi izneseni u tom smislu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe člana 10. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojima je propisano, između ostalog, da se pod nepokretnim stvarima (nekretnine) smatraju i građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi koji se ne mogu premještati bez oštećenja njihove suštine. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili i odredbe člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojima je regulisano sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu i to na izgrađenom građevinskom objektu trajne namjene. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da, suprotno apelantičinim navodima, objekat koji nema trajnu namjenu ne može vremenom postati objekat trajne namjene samo zato što nije traženo njegovo uklanjanje. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala da tuženi posjeduju poslovni prostor koji je ona izgradila (frizerski salon) na parceli označenoj kao k.č. broj 883/3. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, Vrhovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 248. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je u toku postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantica svojim sredstvima izgradila poslovni prostor, te da nakon tri godine od izgradnje nadležni organ nije tražio da se taj objekat ukloni. Apelantica smatra da iz toga jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o trajnom objektu koji se ne može premještati bez oštećenja njegove suštine. S obzirom na to, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da predmetni poslovni prostor nije nekretnina u smislu odredaba člana 10. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Pri tome, apelantica navodi da predmetni objekat u građevinskom smislu još uvijek postoji, te da je prodat u postupku privatizacije poslovnih prostora kao objekat koji pripada Općini Glamoč, te da se postavlja pitanje kako je mogao biti predmet kupoprodaje objekat koji nije trajni objekat.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić