Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2737/09 (J. B.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2737/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2737/09, rješavajući apelaciju Jasmina Behe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Behe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 581 od 21. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1655/05 od 20.
septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Beha (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupaju Sabina Nikolić i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 581 od 21. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1655/05 od 20. septembra 2007. godine.
2. Apelant je 30. maja 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv „Lido-osiguranja“ DD Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, pretrpljenih fizičkih bolova i straha) i materijalne štete (nastale na apelantovom vozilu, te oštećenjem garderobe, kao i troškova liječenja).
3. Nakon toga, odnosno 27. aprila 2001. godine, apelant je sa tuženim zaključio Sporazum o vansudskoj nagodbi broj 622/01 (u daljnjem tekstu: Sporazum). Tačkom I tog sporazuma, tuženi se obavezao da plati apelantu iznos od 25.500,00 KM, od čega na ime naknade štete iznos od 25.000,00 KM, te na ime troškova zastupanja iznos od 500,00 KM, povodom saobraćajne nesreće koja se dogodila, kako je navedeno: „10. januara 2001. godine“ u Vogošći, u ulici Igmanskog marša, na pravcu Sarajevo – Vogošća, kojom prilikom je kao posljedica udara privatnog motornog vozila „Jetta“, reg. 038-E-418, kojim je upravljao Admir Fejzić iz Sarajeva, došlo do nanošenja težih povreda apelantu. U tački II sporazuma je navedeno da oštećeni (apelant), kojeg zastupaju advokati Sabina i Veljko Nikolić, prihvata iznos iz tačke I tog sporazuma na ime naknade štete nastale u saobraćajnoj nesreći 10. januara 2000. godine i da izjavljuje da mu je šteta u potpunosti namirena i da se odriče bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz navedenog štetnog događaja, kako prema osiguravaču, tako i prema osiguraniku.
4. Apelant je poslije zaključenja predmetnog sporazuma opredijelio tužbeni zahtjev na potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade-rente.
5. Općinski sud je Presudom broj P-908/00 od 25. aprila 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade-rente za period od 10. januara 2000. godine do 31. decembra 2004. godine, i to na ime dospjelog dijela rente isplati iznos od 11.508,00 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. jula 2002. godine do konačne isplate, te da mu na ime budućih obroka rente, počevši od 1. januara 2005. godine pa nadalje dok za to budu postojali zakonski razlozi i dok se prilike ne izmijene, plaća mjesečni iznos od 207,00 KM svakog prvog do desetog u mjesecu, kao i da mu na dospjele obroke rente isplati pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki obrok posebno do isplate, te naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.123,00 KM.
6. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je među strankama u postupku nesporno da se 10. januara 2000. godine desila saobraćajna nezgoda u kojoj je apelant pretrpio teške tjelesne povrede, poslije koje je između tuženog i apelanta, kojeg zastupaju isti punomoćnici koji ga zastupaju u predmetnom postupku, zaključen vansudski sporazum kojim je apelantu isplaćen iznos od 25.000 KM. Međutim, konstatirao je da je sporno tumačenje odredbe člana II tog sporazuma, u čijem tekstu je navedeno da se oštećeni (apelant) odriče bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz navedenog štetnog događaja, kako prema osiguravaču, tako i prema osiguraniku. U vezi sa tim, primijetio je da tuženi smatra da tako formulirana odredba isključuje apelantovo pravo da potražuje rentu, a da apelant smatra da se ona odredba odnosi samo na one vidove naknade štete koji su bili postavljeni kao zahtjev u postupku koji je prethodio zaključenju Sporazuma.
7. Općinski sud je zaključio da je „prihvatljiv“ apelantov stav da se potpisivanjem vansudskog poravnanja apelant odrekao svih daljnjih potraživanja iz osnova koji su bili istaknuti u postupku koji je prethodio zaključenju i potpisivanju vansudskog poravnanja, odnosno zahtjeva za isplatu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, pretrpljenih fizičkih bolova i straha, u smislu odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) i naknade materijalne štete zbog nastalih troškova liječenja, štete na vozilu i uništene garderobe, dakle, naknade obične štete u smislu odredbe člana 189. stav 1. ZOO-a.
8. Općinski sud je, međutim, primijetio da apelant u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu koji je doveo do zaključenja vansudskog poravnanja nije potraživao naknadu izmakle koristi, u smislu člana 189. stav. 1 ZOO-a. Shodno tome, zaključio je da se apelant nije mogao ni odreći potraživanja rente koje se u smislu citirane odredbe ZOO-a upravo pojavljuje kao izmakla korist, te je konstatirao da bi takvo odricanje bilo u suprotnosti sa odredbom člana 91. stav 4. ZOO-a, jer se apelantovi punomoćnici bez naknade nisu mogli odreći prava koje nije ni isticano. Općinski sud je istakao da upravo s tim u vezi dolazi u obzir i primjena odredbe člana 99. stav 2. istog zakona, kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredbi ugovora ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenih tim zakonom. Dalje, istakao je da je jedno od osnovnih načela obligacionog prava i načelo ponašanja u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava regulirano odredbom člana 18. ZOO-a, te je naveo da je u stavu 2. tog člana određeno da je učesnik u obligacionom odnosu dužan da u izvršavanju obaveza i svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Zaključio je da se apelantovi punomoćnici u vršenju svoje profesionalne advokatske djelatnosti, vršeći je sa pažnjom dobrog stručnjaka, nisu mogli odreći apelantovog prava na zahtjev za izgubljenu zaradu, koji nisu bili ni istakli, dok je po pitanju namjere stranaka i njihove volje zaključio da je evidentno da njihova volja izražena kroz zaključeni sporazum nije bila odricanje od tog zahtjeva. Pored toga, istakao je da se ne može zanemariti ni činjenica da apelant svoje potraživanje temelji na rješenju Službe socijalne zaštite Općine Ilijaš od 5. septembra 2001. godine, kojim mu je priznato pravo na novčanu naknadu za tuđu njegu i pomoć, te prema kojem mu je potreba pomoći i njege od drugog lica utvrđena nalazom i mišljenjem od 16. augusta 2001. godine, dakle nakon zaključenja vansudskog sporazuma. Shodno tome, Općinski sud je konstatirao da se u vrijeme zaključenja tog sporazuma nije uopće raspolagalo tom činjenicom, zbog čega, prema mišljenju tog suda, nije mogla biti ni uzeta u obzir prilikom zaključenja tog sporazuma i zbog čega se ni apelant nije mogao ni odreći tog prava.
9. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv Presude Općinskog suda broj P-908/00 od 25. aprila 2005. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1655/05 od 20. septembra 2007. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
10. Kantonalni sud je ocijenio da predmetni sporazum ima karakter vansudskog poravnanja, odnosno ugovora stranaka predviđenog odredbom člana 1089. ZOO-a i da ispunjava sve uvjete koji su potrebni da bi se mogao prihvatiti kao punovažan posao stranaka. U vezi s tim, naveo je da je odredbom člana 99. ZOO-a propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Dalje, istakao je da je ocjenom sadržaja svake od pojedinačno navedenih odredaba spornog ugovora stranaka, te posmatrajući ga i kao jedinstvenu cjelinu, zaključio da su odredbe tog ugovora jasne i decidirane i da jasno odražavaju namjeru stranaka da zaključenim sporazumom reguliraju sve posljedice nastale za apelanta iz tog štetnog događaja, odnosno cjelokupnu materijalnu i nematerijalnu štetu proizašlu iz konkretnog štetnog događaja. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da se zaključenim i izvršenim sporazumom tuženi obavezao da apelantu u potpunosti isplati svu štetu koja mu je proizašla iz tog štetnog događaja, što je apelant prihvatio uz istovremeno odricanje od bilo kakvog potraživanja po bilo kojem osnovu iz tog štetnog događaja. S tim u vezi, ocijenio je da je irelevantan apelantov prigovor da se njegovi ovlašteni punomoćnici nisu mogli odreći budućih potraživanja nego samo onih koja su bili predmet tužbenog zahtjeva, zbog toga što je, kako je naveo, odredbama čl. 46. i 1092. ZOO-a propisano da predmet obaveze mogu biti i buduća davanja pod uvjetom da su moguća, dopuštena i određena, kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu. Također, istakao je da se pri okolnostima da pitanje sadržaja ovlaštenja punomoćnika za zaključenje poravnanja nije bilo predmet posebnog apelantovog zahtjeva u smislu eventualnog pobijanja zaključenog poravnanja, pa u tom smislu ni predmet raspravljanja pred prvostepenim sudom, apelantovo pozivanje na odredbu člana 91. ZOO-a smatra irelevantnim za predmetni spor zbog nedostatka apelantovog zahtjeva, prema odredbi člana 88. ZOO-a. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da je zaključenim sporazumom odnosno ugovorom o vansudskom poravnanju i isplatom iznosa od 25.500 KM tuženi apelantu izmirio svu materijalnu i nematerijalnu štetu proizašlu iz tog štetnog događaja, pa je, stoga, drugačijom ocjenom zaključenog poravnanja, primjenom odredbe člana 229. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci svoje presude.
11. Apelant je podnio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1655/05 od 20. septembra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Rev-08-000 581 od 21. maja 2009. godine.
12. Vrhovni sud je ocijenio da predmetni sporazum ima karakter ugovora o poravnanju propisanog odredbom člana 1089. ZOO-a i da ga treba tumačiti u skladu sa odredbom člana 99. ZOO-a, odnosno na način na koji glase odredbe ugovora. Dalje, konstatirao je da je neosnovan revizioni prigovor da renta kao jedan od osnova štete nije bila predmet vansudskog poravnanja zbog čega se apelantov punomoćnik u vansudskom poravnanju nije mogao ni odreći te rente. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je već u momentu podnošenja tužbe (30. maja 2000. godine) i prilikom zaključenja poravnanja apelantovom punomoćniku bilo poznato da su posljedice saobraćajne nesreće kod apelanta prouzrokovale umanjenje životne aktivnosti 100% trajno, te da je imao mogućnost da, u smislu odredbi čl. 46. i 1092. ZOO-a, potražuje i taj vid štete kroz zaključeno poravnanje. Zbog toga, te pri činjenici da se apelant nije pozvao na odredbu člana 88. ZOO-a, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je isplatom iznosa od 25.500,00 KM apelantu izmirio svu materijalnu i nematerijalnu štetu kao posljedicu štetnog događaja. Također, Vrhovni sud je istakao da na drugačiji pravni zaključak ne upućuje ni rješenje Službe socijalne zaštite Općine Ilijaš od 5. septembra 2001. godine. Osim toga, konstatirao je da se revizija neosnovano poziva na primjer iz sudske prakse, s obzirom na to da su u predmetnom slučaju iznosi za pojedine vidove štete navedeni u prepisci između stranaka, što je prethodilo potpisivanju sporazuma, te da je invaliditet od početka bio poznat, a apelanta je u postupku zaključenja i potpisivanja sporazuma zastupao punomoćnik advokat, zbog čega se ne radi o neukoj stranci.
13. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, smatra da su osporene presude proizvoljne i nezakonite i da je tim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud ignorirao odredbu stava 2. člana 99. ZOO-a. Zatim, tvrdi da je jasno da u konkretnom slučaju materijalna šteta nije bila predmet nagodbe, niti je tuženi uvjetovao priznanje nematerijalne štete apelantovim odricanjem od svih drugih zahtjeva, te smatra da nije moglo biti predmet pregovaranja nešto što nije bilo traženo tužbenim zahtjevom koji je egzistirao u momentu zaključenja nagodbe. Dalje, smatra da je Kantonalni sud trebao ispitati šta su ugovorne strane „jedna drugoj eventualno popustile“ i u čemu su izbjegle mogući spor. Ističe da je u konkretnom slučaju riječ o tipskom tekstu vansudske nagodbe u koji se unosi „kauzula o odricanju“. Navodi da je Kantonalni sud osporenom presudom ugrozio pravnu sigurnost jer je, kako tvrdi, u identičnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji ranije zauzet suprotan stav, prema kojem kod vansudskih nagodbi sa zajednicom osiguranja, u kojim postoje klauzule o odricanju, te klauzule ne važe, odnosno ne proizvode pravno djelovanje ako tekst vansudske nagodbe u dijelu koji se odnosi na odricanje ne odgovara stvarno izraženoj volji stranaka, posebno oštećenih, što je u ovom slučaju apelant. Zatim, navodi da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu odstupio od prakse negirajući odredbe čl. 99-102. ZOO-a koje jasno reguliraju pitanje tumačenja ugovora. Dalje, navodi da je pobijanim odlukama doveden u pravno nesiguran položaj jer je njegov zahtjev odbijen zbog toga što je u tekstu sporazuma o vansudskoj nagodbi kojom je „rješavana nematerijalna šteta“ postojala klauzula da se odriče nečega što nije ni tražio, niti je tuženi u momentu potpisivanja sporazuma imao ikakvih saznanja o materijalnoj šteti-renti koju apelant trpi. Također, navodi da Kantonalni i Vrhovni sud tvrde da nije posebno tražio poništenje ugovora, a da nisu uopće obrazložili šta je bio predmet spora. Osim toga, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su član drugostepenog vijeća Marijana Omerčaušević i predsjednica revizionog vijeća sutkinja Milka Mitrović kćerka i majka, te tvrdi da je sutkinja Milka Mitrović zbog sukoba interesa bila dužna tražiti svoje izuzeće u postupku revizije.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u odnosu na suđenje pred nepristranim sudom, jer su, kako navodi, Marijana Omerčaušević, član vijeća koje je donijelo drugostepenu odluku, i Milka Mitrović, predsjednica vijeća koje je odlučivalo o reviziji protiv drugostepene odluke, kćerka i majka, te da je sutkinja Milka Mitrović zbog sukoba interesa bila dužna tražiti svoje izuzeće u postupku revizije. U vezi s navodima koji se odnose na nepristran sud, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristran, stav dotičnog lica je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, stav 28, objavljena na www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije obrazložio niti ponudio dokaze koji bi ukazali na to da je činjenica da su član drugostepenog vijeća Marijana Omerčaušević i predsjednica revizionog vijeća Milka Mitrović majka i kćerka od odlučujućeg utjecaja za sumnju u nepristranost sutkinje Milke Mitrović u konkretnom predmetu. Ustavni sud zapaža da ne postoji zakonska prepreka da navedena sutkinja u konkretnoj situaciji sudi u vijeću revizonog suda, pa samim tim, ne postoji zakonski pretpostavljena objektivna pristranost suda. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena činjenica automatski ne dovodi do subjektivne pristranosti sudije, jer su za tako nešto potrebni dodatni dokazi, a apelant ih nije ponudio. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnje o pristranosti suda, osim činjenice da je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, nije potkrijepio bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na postojanje pristranosti u konkretnom slučaju.
19. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču navodno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić