Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/09 (N. J., A. J., M. J. i Mirjana Jagodić - Škorić)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2958/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2958/09, rješavajući apelaciju Nade Jagodić i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Jagodić, Ane Jagodić, Miroslava Jagodića i Mirjane Jagodić-Škorić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 031102 09 Gz od 8. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Jagodić, Ana Jagodić, Miroslav Jagodić i Mirjana Jagodić - Škorić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 15. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031102 09 Gz od 8. jula 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031102 99 P od 28. aprila 2009. godine obavezana je tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati na ime naknade neimovinske štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica i to apelantima Jagodić Nadi, majci poginulog i Jagodić Miroslavu i Mirjani, djeci poginulog, iznose od po 10.000,00 KM a apelantici Jagodić Ani, supruzi poginulog iznos od 8.000,00 KM, što ukupno iznosi 38.000,00 KM. Takođe, tužena je obavezana da apelantici Jagodić Nadi na ime naknade materijalne štete (troškova sahrane) isplati iznos od 3.000,00 KM te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 9.116,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na sve dosuđene iznose od dana donošenja presude, pa do konačne isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužbeni zahtjev apelantice Jagodić Ane za naknadu nematerijalne štete, preko dosuđenog iznosa, te tužbeni zahtjev apelanata za naknadu zakonske zatezne kamate od 9. novembra 1994. godine do 28. aprila 2009. godine, kao i naknade parničnih troškova preko dosudenog iznosa odbija se kao neosnovan.

3. Navedeno je da su apelanti podnijeli tužbu 8. juna 1999. godine u kojoj su naveli da je 9. novembra 1994. godine, u mjestu Stog - Vozuća od dejstava granate izazvane gelerima kao pripadnik VRS poginuo je Jagodić Borislav, te da apelanti od dana nastanka štetnog događaja odnosno pogibije prednika apelanata, trpe neizmjernu duševnu bol za poginulim sinom, suprugom i ocem, koja ne jenjava do danas i istog je intenziteta. Tužbom su apelanti potraživali materijalnu štatu (troškovi sahrane po mjesnim običajim, troškovi cmine), kao i naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 20.000,00 KM,. Osnovni sud je cijenio da je nesporan srodnički odnos apelanata sa pokojnim Borislavom. Osnovni sud je zaključio da je tužena odgovorna za pretpljenu nematerijalnu štetu u smislu odredbe člana 173. i člana 174. u vezi sa članom 201. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/79 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 3/96: u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu je apelantima dosudio nematerijalnu štetu na ime pretpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, kao u izreci presude. Osnovni sud je naveoda smrt bliskog lica može izazvati teške posledice u vidu štete i duševnog obolenja kod njegovih bližih srodnika. Pravo na naknadu štete zbog duševnih patnji, prouzrokovanih smrću bliskog srodnika pripada bračnom drugu, djeci i roditeljima prema članu 201. stav 1. ZOO. Činjenica da smrt bliskog lica dovodi do dubokog duševnog bola koji je nemjerljiv i svakako da novčanom naknadom nije nadoknadiv, ali pravična novčana naknada ipak može na neki način uvlažiti duševnu bol i zadovoljenjem odredenih životnih potreba uticati na uspostvljanje psihičke i emocionalne ravnoteže. O tužbenom zahtjevu prvoapelantice Jagodić Nade za naknadu materijalne štete, troškova sahrane sud je odlučio u smislu člana 193 ZOO, kojim je definisano da ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je nadoknaditi uobičajene troškove njegove sahrane. Naime, Osnovni sud je na osnovu iskaza saslušanih apelanata u ovoj pravnoj stvari utvrdio da je sahrana pokojnog prednika apelanata pravljena prema mjesnim običajima i da je troškove sahrane snosila porodica pa je u cjelosti udovoljio tužbenom zahtjevu provoapelantice jer je potraživani iznos materijalne štete u granicama uobičajenih troškova sahrane, predviđen odredbama člana 193. stav 1 ZOO. Na dosuđeni iznos nematerijalne i materijalne štete sud je dosudio i kamatu u smislu odredbe člana 277. ZOO od dana donošenja odluke do konačne isplate jer je sud na taj dan utvrdio visinu potraživane odnosno dosudene štete, te je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu zakonske zatezne kamate, preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031102 09 Gz od 8. jula 2009. godine žalbe apelanata su djelimično uvažene, prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu naknade nematerijalne štete, odbijajućem dijelu naknade zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu, odbijajućem dijelu naknade troškova parničnog postupka, tako da se tužena obavezuje: apelantici Jagodić Ani na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica isplati iznos od 10.000.00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 8.000,00 KM, apelantici Jagodić Nadi na ime zakonske zatezne kamate na iznos materijalne štete od 3.000,00 DM, isplati kamatu počev od 9. novembra 1994. do 18. maja 2001. godine po kamatnoj stopi po kojoj su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale kamatu na štedne uloge po videnju u DM valuti do uvođenja konvertibilne marke tj. 1. jula 1998. godine u paritetu 1 DM = 1 KM, a počev od 19. maja 2001. do 28. aprila 2009. godine prema kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o visini stope zakonske zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 19/01 i 52/06), te da apelantima na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 11.120,50 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 9.116,00 KM, a u ostalom odbijajućem dijelu dosuđene zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. Navedeno je da su se apelanti žalili na odbijajući dio prvostepene presude u odnosu na visinu naknade nematerijalne štete koja je dosuđena apelantici supruzi poginulog Jagodić Ani, jer prema mišljenju žalioca, dosuđeni iznos ne predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju ove apelantice za duševnu bol zbog smrti supruga. Kako je naveo Okružni sud, ovi navodi žalbe su osnovani. Imajući u vidu da je bliski srodnik apelantice Jagodić Ane, njen suprug, poginuo u dobi od 47 godina, da su bili u braku od 1970. godine, da su izrodili dvoje djece, koji su u vrijeme pogibije oca bili u dobi od 21 i 22 godine, proizilazi da je ova apelantica pretrpjela, a i danas osjeća, jaku bol jer je ostala sama bez svog životnog saputnika sa kojim je u braku živjela 24 godine. Pri ovome nije zanemarljiva činjenica da je zdravstveno stanje apelantice Ane Jagodić pogoršano od pogibije supruga, pa je sa stanovišta ovog suda, prvostepeni sud podcijenio primjenu pravnog standarda „pravične naknade“ iz član 200. stav 1 ZOO. Kako je naveo Okružni sud, ovaj pravni standard je verifikovala sudska praksa, kao imovinsko pravni standard i on ima uticaja na odmjeravanje naknade nematerijalne štete, ali nije odlučujući. Naime, primjena ovog standarda mora u svakom konkretnom slučaju biti individualizana, pa nije dovoljno vršiti poređenja odmjeravanja naknade za ovu štetu sa istovrsnim štetama u drugim pravosnažno presuđenim slučajevima u kojima su sudovi dosuđivali niže naknade u odnosu na ovaj slučaj, jer i lična svojstva oštećenih, utiče na visinu pojedine naknade. Sa stanovišta Okružnog suda pravilna primjena pravnog standarda pravične naknade zahtjevala je da se dosuđeni iznos poveća na iznos koji je dosuđen i ostalim tužiocima u iznosu od 10.000,00 KM. Okružni sud je također žalbu ocijenio osnovanom i u dijelu koji se odnosio na odbijajući dio zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu ističući da je odredbom člana 186. ZOO je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastale štete a da je članom 277. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zakonsku zateznu kamatu iz čega proizilazi da zakonska kamata na materijalnu štetu teče od dana nastanka štete. Suprotno tome, Okružni sud je istakao da vezano za kamate na nematerijalnu štetu, treba primijeniti odredbu člana 189. stav 2. ZOO u vezi sa članom 185. stav 1. ZOO, iz razloga što je visina naknade nematerijalne štete utvrđena danom presuđenja, tj. u vrijeme donošenja sudske odluke.

6. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom u dijelu u kojem su odbijeni njeni zahtjevi za dosuđenje razlike nematerijalne štete i zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je prilikom odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama na dosuđenu nematerijalnu štetu nižestepeni sud cijenio odredbu člana 277. ZOO, ali ne i odredbu člana 186. ZOO koja eksplicitno uređuje pitanje kada dospijeva obaveza naknade štete, koja je primjenjiva u ovom predmetu. Prema mišljenju apelanata proizvoljan je stav Okružnog suda da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne dana nastanka štetnog događaja. Taj stav je u suprotnosti sa odredbama čl. 277. i 186. ZOO iz kojih jasno proizilazi da obaveza naknade štete, kao i pravo na naknadu štete, nastaju u momentu prouzrokovanja odnosno nastanka štete. Od tog momenta počinje teći i rok zastarjelosti za ostvarivanje prava na naknadu štete. Ovakvo pravno shvatanje, smatraju apelanti, zastupa i Ustavni sud u svojim odlukama br. AP-1433/06 od 13. septembra 2007. godine i AP- 1757/06 od 08. jula 2008. godine. Ne nastaju i ne dospijevaju samo obaveza i pravo na naknadu materijalne štete momentom nastanka štete, nego ovim momentom takođe nastaju i dospijevaju i obaveza i pravo na naknadu nematerijalne štete. Odredba člana 186. ZOO ima karakter opšteg pravila o nastanku i dospjelosti obaveze i prava na naknadu štete, i u tom pogledu ZOO nije predvidio nikakav izuzetak. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da u okviru odredaba o naknadi nematerijalne štete ne postoji posebna odredba o momentu nastanka i dospjelosti obaveze i prava na naknadu ove štete. Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih ustavnih prava apelanata i da presudu Okružnog suda broj: 71 0 P 031102 09 Gž od 08. jula 2009. god., u odbijajućem dijelu preinači na način da apelantima na ime dosuđene naknade za duševne boli zbog gubitka bliskog srodnika, dosudi i zakonske zatezne kamate, počev od 9. novembra 1994. godine, kao dana nastanka štetnog događaja, pa do isplate.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, u suštini, odnose na proizvoljnu i pogrešnu primjenu materijalnog prava od redovnog suda prilikom odbijanja zahtjeva apelanata na obračun zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu počev od 8. jula 2009. godine, kao dana presuđenja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od redovnih sudova u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP 1433/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine) i broj AP 1757/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine) na koje se se pozvali apelanti. Naime, u navedenim predmetima Ustavnog suda postupci su se vodili pred redovnim sudovima povodom tužbi za naknadu materijalne štete, te je predmetnim odlukama Ustavnog suda utvrđeno da je proizvoljan stav redovnih sudova u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate kod materijalne štete od dana donošenja prvostepene odluke, odnosno od dana podnošenja tužbe, a u konkretnom slučaju apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, što nije ista situacija kao u navedenim predmetima.

11. Dalje, nasuprot navodima apelanata, Ustavni sud, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO na koje su se pozvali redovni sudovi u predmetnom slučaju ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude i smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u tom pogledu.Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Također, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/09 (N. J., A. J., M. J. i Mirjana… | Sudska praksa | Aktio