Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/09 (S. S.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3000/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3000/09, rješavajući apelaciju Slavka Sikirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Sikirića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001611 od 7. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-001614 od 10. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Sikirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Slobodan Cucić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001611 od 7. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001614 od 10. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-82/04 od 1. decembra 2004. godine poništeno je Rješenje Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), broj 03-34-127-2-1/02 od 22. marta 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelantu i Rješenje tuženog broj 03-34-127-2-1/02 od 22. juna 2002. godine o stavljanju na raspolaganje apelanta, te je obavezna tužena da, u skladu sa odredbama člana 147. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, rasporedi apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i da isplati neisplaćene plaće u iznosu od 1.190,25 KM počevši od 22. marta 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je na apelantov lični zahtjev, koji je obavljao dužnost direktora Carinske uprave Federacije BiH, tužena Rješenjem broj 03-
34-127-2-1/02 od 22. juna 2002. godine apelanta stavila na raspolaganje. Također je utvrđeno da je raspolaganje počelo teći 22. juna 2002. godine i trajalo je do 22. decembra 2002. godine, da je otkazni rok, s obzirom na dužinu apelantovog staža, trajao tri mjeseca i da je istekao 22. marta 2003. godine, te da je tužena donijela Rješenje broj 03-34-127-2-1/02 od 22. marta 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, koje je potpisao premijer Vlade FBiH. Dalje je utvrđeno da je Kantonalni sud donio Rješenje broj Ki-114/02 od 1. oktobra 2002. godine o provođenju istrage protiv šest lica među kojima je i apelant. Prema odredbi člana 147. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), kako je dalje naveo sud, propisano je da smijenjenom rukovoditelju federalnog organa uprave ne prestaje radni odnos nego se raspoređuje na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i to bez konkursa, te da se može rasporediti u isti ili drugi federalni organ uprave ili federalnu ustanovu na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Općinski sud je zaključio da nisu postojali razlozi za prestanak radnog odnosa propisani članovima 121, 122. i 112. Zakona o radnim odnosima. Općinski sud je, dalje, istakao da je uvidom u konkurs od 29. januara 2003. godine, koji je raspisao zamjenik ministra finansija, o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme u vrijeme kada se apelant nalazio na raspolaganju, utvrdio da su postojala radna mjesta na koja se apelant mogao rasporediti jer odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Dakle, kako je zaključio Općinski sud, tužena je bila dužna da bez konkursa rasporedi smijenjenog apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi a ne da donosi rješenje kojim se stavlja na raspolaganje i rješenje kojim mu prestaje radni odnos.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavila tužena, Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-001614 od 10. aprila 2008. godine žalbu uvažio i Presudu Općinskog suda broj PR-82/04 od 1. decembra 2004. godine preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Apelant je obavezan naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelant na svoj lični zahtjev razriješen dužnosti direktora Carinske uprave Federacije BiH, da je rješenjem tužene od 22. juna 2002. godine stavljen na raspolaganje, te da nije ulagao prigovor na ovo rješenje. Činjenica da mu navedeno rješenje nije nikada uručeno, kako je to navedeno u tužbi, nije od utjecaja jer je apelant bio upoznat sa ovim rješenjem, s obzirom na period u kojem se nalazio na raspolaganju, kao i činjenicu da je razriješen dužnosti na svoj lični zahtjev. Prema tome, kako je zaključio Kantonalni sud, apelant nije imao primjedbi na spomenuto rješenje i s njim se saglasio, pa je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužena, shodno članu 147. Zakona o radnim odnosima, bila u obavezi da apelanta rasporedi na odgovarajuće radno mjesto budući da apelant nije ulagao prigovor.
6. S obzirom na to da je rješenje o prestanku radnog odnosa donijeto po proteku otkaznog roka od tri mjeseca nakon završenog perioda raspolaganja, Kantonalni sud je zaključio da je donijeto u skladu sa članom 125. Zakona o radnim odnosima, pa donošenjem osporenih rješenja nije došlo do povrede odredbi navedenog zakona. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je odredbom člana 91. Zakona o radnim odnosima propisano da će se službenik protiv kojeg je pokrenut istražni postupak udaljiti iz službe za vrijeme trajanja istražnog postupka ili pritvora odnosno za vrijeme izdržavanja kazne, te je osnovano pozivanje tužene na spomenutu odredbu, budući da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Ki-114/02 od 1. oktobra 2002. godine protiv apelanta i jednog broja zaposlenika Carinske uprave otvorena istraga zbog zloupotrebe položaja i ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001611 od 7. jula 2009. godine reviziju odbio.
8. U obrazloženju presude, a vezano za apelantove navode da se drugostepeni sud poziva na irelevantan dokaz (rješenje o provođenju istrage) i da se poziva na član 91. Zakona o radnim odnosima koji propisuju razloge zbog kojih se službenik može udaljiti iz službe (pokretanje istražnog postupka itd.), Vrhovni sud je istakao da se drugostepeni sud na to poziva odgovarajući na navode žalbe ali svoju odluku ne temelji na citiranoj zakonskoj odredbi niti se tužena na nju poziva kada donosi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 147. i 125. Zakona o radnim odnosima.
9. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se ne može uzeti kao osnovan apelantov revizijski prigovor da zbog činjenice da mu rješenje o stavljanju na raspolaganje nije uručeno odnosno da nije raspoređen na odgovarajuće radno mjesto čitav postupak čini nezakonitim. Naime, činjenica da je apelant na lični zahtjev bio razriješen dužnosti direktora Carinske uprave FBiH, da se na raspolaganju nalazio šest mjeseci, da je primao plaću, i da u tom periodu nije raspoređen na drugo radno mjesto, ukazuje da je za sporno rješenje apelant znao i da je na njega mogao uložiti prigovor, što on nije učinio. U rješenju kojim se apelant stavlja na raspolaganje tužena se poziva na odredbu člana 147. st. 4. i 5. u vezi sa članom 114. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima, pa je očigledno da nije bilo moguće izvršiti raspored smijenjenog rukovoditelja-apelanta. Stavljanje na raspolaganje ne prestaje radni odnos pa je pozivanje (u rješenju o stavljanju na raspolaganje) na st. 4. i 5. člana 147. citiranog zakona posljedica otvaranja istrage protiv apelanta i jednog broja zaposlenika Carinske uprave zbog zloupotrebe položaja i ovlasti. Apelantovo pozivanje na odredbe čl. 112, 113, 121, 122. i 147. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima nije od utjecaja na drugačije presuđivanje, s obzirom na to da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno po proteku otkaznog roka od tri mjeseca a nakon završenog perioda od šest mjeseci iz rješenja o raspolaganju a pozivom na odredbu člana 125. citiranog zakona, pa se ne može govoriti o povredi zakona na apelantovu štetu. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je apelant izjavljivao prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, ali mu na njega nije odgovoreno, međutim, njemu nije onemogućeno da štiti svoja prava ako je smatrao da su mu povrijeđena jer je on to upravo i učinio podnošenjem tužbe u konkretnom postupku.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant povredu prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava navodeći da je u toku postupka dokazao da je tužena imala obavezu i mogućnost da ga u skladu sa članom 147. Zakona o radnim odnosima bez konkursa rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u isti ili drugi federalni organ uprave. Umjesto da ga rasporede na drugo radno mjesto, donesena je odluka o «raspolaganju», čime je prekršena odredba člana 147. stav 4. Zakona o radnim odnosima. Prilog ovoj tvrdnji, kako dalje navodi apelant, je i činjenica da je Federalno ministarstvo finansija 29. januara 2003. godine raspisalo konkurs za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme za osam radnih mjesta za koja je u većini apelant ispunjavao uvjete. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje.
16. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (revizija), a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić