Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3091/09 (M. K. i J. B.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3091/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3091/09, rješavajući apelaciju Mirsade Kurtalić i Jakute Bešlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Kurtalić i Jakute Bešlagić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000058 od 24. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-137/02-I od 14. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Kurtalić i Jakuta Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Berlina, SR Njemačka, koje zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnijele su 1. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000058 od 24. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-137/02-I od 14. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-137/02-I od 14. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000058 od 24. decembra 2008. godine, apelanticama i Sadiki Kurtalić i drugima (u daljnjem tekstu: tužitelji) odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tražili da se poništi i briše upis prava posjeda, odnosno vlasništva po osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Komisija za vraćanje nepokretnosti Brčko (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 13-472-138/99 od 28. januara 2000. godine, u dijelu pod tačkom 2. kojim je izvršena dioba nekretnina upisanih u p.l. broj 32 k.o. Brod, odnosno nekretnine upisane u zk. ul. br. 4253 k.o. Brčko, zk. ul. broj 126 k.o. Brod i zk. ul. broj 153 k.o. Brod (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a dopusti na osnovu tačke 1. istog rješenja upis suvlasništva na predmetnim nekretninama u dijelovima pobliže nabrojanim u dispozitivu presude, a što su Muhamed Kurtalić i drugi (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i dopustiti da se pravo u zemljišnim knjigama odnosno katastru nekretnina upiše na apelantice, tužitelje i tužene, a ako to ne dopuste, presuda će služiti kao osnov za uknjižbu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nesporno apelanticama, tužiteljima i tuženim Rješenjem Komisije broj 13-472-138/99 od 28. januara 2000. godine vraćeno zemljište koje je oduzeto od Rabije Kurtalić, ranije vlasnice i pravne prednice parničnih stranaka. Osnovni sud je utvrdio da je zakonskim nasljednicima iza Rabije Kurtalić, među kojima su i apelantice, predmetno zemljište vraćeno prema njihovim zakonskim dijelovima, tj. u površini koja odgovara njihovim zakonskim dijelovima, te da je ona parcelizirana i dodijeljena zakonskim nasljednicima. Osnovni sud navodi da je među strankama sporno cijepanje zemljišta koje je izvršeno prilikom vraćanja predmetnih nekretnina jer se s tim nisu svi složili. Postupak vraćanja predmetnih nekretnina vođen je i pravosnažno okončan Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 04-478-62/2000 od 9. maja 2000. godine, kojim je prvostepeno rješenje Komisije potvrđeno, da bi nakon toga Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-574/00 od 19. februara 2003. godine postupak u navedenoj pravnoj stvari bio obustavljen. Osnovni sud je zaključio da su apelantice i tužitelji dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 156. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko («Službeni glasnik Distrikta Brčko» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 31/06; u daljnjem tekstu: ZPP), te je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je Rješenjem Komisije broj 13-472-

138/99 od 28. januara 2000. godine, na osnovu člana 10. stav 2. Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti, utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za vraćanje zemljišta ekspropriranog odlukom ARIK-a broj 48/46 koju je donijela Srpska agrarna komisija u Brčkom, pa su pravnim slijednicima Rabije Kurtalić (pojedinačno navedeni u tački 1. izreke navedenog rješenja) vraćene predmetne nekretnine i naloženo da se izvrši upis prava vlasništva u korist nasljednika. Ovo rješenje su žalbom pobijali neki od zakonskih nasljednika navodeći da su nezadovoljni razmjeravanjem zemljišta na pojedine nasljednike jer nije izvršena pravična podjela, međutim, rješenjem Republičke uprave od 9. maja 2000. godine žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrđeno. Apelacioni sud je istakao da su pojedini nasljednici protiv navedenog rješenja pokrenuli upravni spor, međutim, rješenjem Vrhovnog suda od 19. decembra 2003. godine postupak je obustavljen sa 30. augustom 2000. godine, slijedom odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. augusta 2000. godine.

5. Tužbenim zahtjevom u ovom sporu, kako dalje navodi Apelacioni sud, apelantice i tužitelji faktički traže izmjenu rješenja Komisije od 28. januara 2000. godine i to «brisanje» tačke 2. izreke rješenja jer smatraju da je izvršena dioba navedenim rješenjem nepravilna i nezakonita. Navedeno rješenje Komisije od 28. januara 2000. godine je doneseno u upravnom postupku i postalo je pravosnažno i konačno i kao takvo se ne može u parničnom postupku pobijati. Parnični sud, kako je dalje pojasnio Apelacioni sud, vezan je za konačnu odluku donesenu u upravnom postupku (član 12. ZPP) i nije ovlašten ocijeniti zakonitost i pravilnost takvog rješenja niti u cjelini niti u pojedinom dijelu pa je slijedom toga prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev. Apelacioni sud, također, ističe da je za odbijanje tužbenog zahtjeva bilo dovoljno utvrđenje činjenice da je upravni postupak vođen i da je odluka-rješenje Komisije od 28. januara 2000. godine konačna i pravosnažna, pa je tvrdnja apelantice Mirsade Kurtalić da sud nije ocijenio izvršeno vještačenje i iskaze saslušanih svjedoka neosnovana jer su svi ostali provedeni dokazi irelevantni sa aspekta činjenice konačnosti i pravosnažnosti rješenja u upravnom postupku. Na kraju je Apelacioni sud istakao da sve što apelantice u žalbama ističu a odnosi se na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava moglo je biti predmet razmatranja i ocjene u upravnom postupku i upravnom sporu, te se ukazuje suvišnim obrazlaganje neosnovanosti tih prigovora.

6. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice su iznijele tok postupka pred organima uprave i tok postupka pred redovnim sudovima u kojima su i donesene osporene presude opširno navodeći i citirajući dijelove osporenih presuda. U suštini, povredu navedenih prava apelantice vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Apelantice smatraju da Apelacioni sud, ako već tvrdi «da nisu mogle postaviti ovakav tužbeni zahtjev u parničnom postupku, te da parnični sud nije ovlašten ocijeniti zakonitost rješenja u upravnom postupku, trebao je preinačiti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu». Također, navode da sud nije ocijenio činjenicu da je rješenjem Vrhovnog suda od 19. decembra 2003. godine postupak obustavljen, te se nije «upustio u razmatranje žalbe u meritumu spora, te im je na taj način onemogućen pristup sudu».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Što se tiče navoda apelantica da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer sud nije ocijenio činjenicu da je rješenjem Vrhovnog suda od 19. decembra 2003. godine postupak obustavljen, te se nije upustio u razmatranje žalbe u meritumu spora, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, apelantice su, nakon što su pokrenule sudski postupak u ovom predmetu, ostvarile pravo da se odlučuje o njihovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak i primijenili važeće propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantica kao neosnovan, dakle, meritornom odlukom riješili predmet spora. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelantice imale pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da im pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.

10. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelantica kao neosnovan jer su apelantice tražile izmjenu pravosnažnog rješenja donesenog u upravnom postupku, međutim, sud je u parničnom postupku vezan za konačnu odluku donesenu u upravnom postupku (član 12. ZPP) i nije ovlašten da u parničnom postupku ocjenjuje zakonitost i pravilnost takvog rješenja. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3091/09 (M. K. i J. B.) | Sudska praksa | Aktio