Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3110/09 (D.O.O. «Auto-centar Braco» Bihać)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3110/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3110/09, rješavajući apelaciju DOO «Autocentar Braco» Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Autocentar Braco» Bihać podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 006361 09 Gž od 24. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 006361 07 P od 20. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Autocentar Braco» Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokatica iz Bihaća, podnio je 6. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 006361 09 Gž od 24. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 006361 07 P od 20. maja 2009. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate 6.444,00 KM na ime dijela neisplaćene kupoprodajne cijene po računu broj ACBS/RAC/051 od 29. maja 2006. godine.
3. Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 006361 07 P od 20. maja 2009. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.037,80 KM na ime dijela neisplaćene kupoprodajne cijene po računu broj ACBS/RAC/051 od 29. maja 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 658,20 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Apelantu je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa a u iznosu od 742,30 KM.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant na glavnoj raspravi u cijelosti ostao pri postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da je od ugovorene cijene od 17.500,00 KM za kupovinu vozila marke «Golf IV» tuženi platio iznos od 11.056,00 KM i ostao dužan dio neisplaćene kupoprodajne cijene u iznosu od 6.444,00 KM. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelant sa tuženim ugovorio kupoprodajnu cijenu za putničko vozilo marke «Golf IV» u iznosu od 17.500,00 KM, te da je dio cijene platio, dok je među strankama sporan iznos ostatka neisplaćene kupoprodajne cijene. Općinski sud je smatrao neosnovanom apelantovu tvrdnju da tuženi na dan preuzimanja vozila nije platio akontaciju u iznosu od ukupno 6.000,00 KM jer iz «primitka akontacije» u koju je izvršen uvid i koju su potpisali apelant i tuženi proizlazi da je 29. maja 2006. godine tuženi predao akontaciju i obavezao se da će ostatak cijene u iznosu od 11.500,00 KM platiti do 1. septembra 2009. godine. Navedeno su potvrdili i saslušani svjedoci S. H. i A. M. Općinski sud je, dalje, naveo da su nakon plaćanja akontacije uplaćene još četiri rate u iznosu od 8.462,20 KM, što je potvrdio i svjedok A. M., a prema evidenciji plaćanja koju je sačinio apelant. Nakon što se navedenom iznosu koji je uplaćen u ratama doda iznos od 6.000,00 KM koji je uplaćen na ime akontacije proizlazi da je tuženi ukupno platio iznos od 14.462,20 KM na ime kupoprodajne cijene za kupljeno vozilo, pa je Općinski sud zaključio da je ostao dug tuženog u iznosu od 3.037,80 KM koji je i dosudio apelantu na osnovu člana
516. Zakona o obligacionim odnosima, a prema kojem je kupac dužan platiti ugovorenu cijenu.
5. Odluku o troškovima postupka sud je donio u smislu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je apelant djelomično uspio u postupku sa 47%, te mu je dosuđen i razmjeran dio troškova, a preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka apelantu je odbijen.
6. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 006361 09 Gž od 24. augusta 2009. godine žalbu izjavljenu protiv stava II izreke presude (odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa) odbio kao neosnovanu i u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio a u ostalom dijelu žalbu odbacio. Apelantu je odbijen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 450,00 KM.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je izložio navode žalbe u kojoj je apelant istakao da je tužbom zahtijevao da mu se isplati iznos od 6.444,00 KM, da je sud obavezao tuženog na isplatu iznosa od 3.037,80 KM, a da u preostalom dijelu nije odlučeno čime je počinjena povreda iz člana 191. stav 3. ZPP. Kantonalni sud je konstatirao da se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu iznosa od 6.444,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a prvostepenom presudom je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 3.037,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2007. godine i da naknadi troškove postupka u iznosu od 658,20 KM. Kantonalni sud je, dalje, konstatirao da o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva prvostepeni sud nije odlučio.
8. Kantonalni sud je naveo da apelant nije tražio donošenje dopunske presude u smislu člana 192. stav 1. ZPP, iz kojeg slijedi da ako sud propusti odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od dana prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Kako apelant pobija prvostepenu presudu zbog toga što tuženi nije obavezan platiti dug u cijelosti – do 6.444,00 KM, a o tom zahtjevu prvostepeni sud nije odlučio, nema presude o tom zahtjevu, pa se smatra da presuda nije ni donesena, odnosno da je nepostojeća. Ovakva prividna parnična radnja ne može se pobijati jer ne postoji pa je Kantonalni sud zaključio da je apelantova žalba izjavljena protiv nepostojeće presude, te je u tom dijelu odbačena kao nedopuštena u smislu člana 225. ZPP u vezi sa članom 205. ZPP. Na kraju je Kantonalni sud istakao da apelantova žalba nije osnovana u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu troškova postupka s obzirom na to da apelant nije u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava jer «sud faktički nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva» pa mu je na taj način onemogućen i pristup sudu. Apelant je pojasnio da je u tužbi i u svom konačnom zahtjevu pri kojem je ostao do zaključenja glavne rasprave predložio da mu tuženi na ime neisplaćene kupoprodajne cijene po osnovu računa od 29. maja 2006. godine isplati iznos od 6.444,00 KM. Međutim, sud je obavezao tuženog na isplatu iznosa od 3.037,80 KM, dok o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva nije uopće odlučio. Na ovakav način, kako dalje navodi apelant, sud je počinio povredu člana 191. stav 3. ZPP jer je bio u obavezi da ukoliko smatra da je iznos preko dosuđenog neosnovan, da ga odbije i razloge odbijanja navede u obrazloženju. Apelant je, dalje, istakao da je u žalbi jasno ukazao na propust prvostepenog suda, te je prvostepeni sud žalbu trebao smatrati, u smislu člana 194. stav 3. ZPP, prijedlogom da se donese dopunska presuda ili je Kantonalni sud, kada mu je žalba već dostavljena, trebao predmet vratiti prvostepenom sudu da donese dopunsku presudu. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer sud nije «faktički odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva», Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, apelant je nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak i primijenili važeće propise, te djelomično udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu, dakle meritornom odlukom riješili predmet spora. Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.
13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka raspravljao o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev djelomično osnovan i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.037,80 KM na ime dijela neisplaćene kupoprodajne cijene po računu broj ACBS/RAC/051 od 29. maja 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka koji su obračunati s obzirom na apelantov uspjeh u postupku sa 47%. Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu osnova tužbenog zahtjeva i dosuđene visine propuštajući da u dispozitivu presude naznači da u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev nije osnovan. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić