Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3520/09 (L. J.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3520/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3520/09, rješavajući apelaciju Ljubomira Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Jankovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000-481 od 26. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubomir Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Vrbljana, a kog zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 11. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000-481 od 26. avgusta 2009. godine.
2. Osnovni sud u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj Rs-23/01 od 23. aprila 2002. godine obavezao JPŠ „Srpske šume“ RS Banja Luka ŠG „Klekovača“, Potoci (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanta vrati na poslove i zadatke odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi, da mu na ime naknade štete iz osnova izgubljene zarade za period od 1. maja 1996. godine do 31. decembra 2001. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na prijavu Zajednici PIO Banjaluka za period od 1. maja 1996. godine do 31. decembra 2001. godine, odbačen je kao nedopušten.
3. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj Ž-390/02 od 10. marta 2005. godine žalbu tuženog odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
4. Vrhovni sud je rješenjem broj Rev-380/05 od 2. avgusta 2006. godine uvažio reviziju tuženog i presudu Okružnog suda broj Ž-390/02 od 10. marta 2005. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
5. Okružni sud je u ponovnom postupku a nakon održane glavne rasprave presudom broj 011-0-Ž-06-000 562 od 23. novembra 2006. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i presudu Osnovnog suda broj Rs-23/01 od 23. aprila 2002. godine preinačio u pogledu odluke o naknadi štete, zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka odredivši iznose navedene u izreci presude. Prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je tuženi obavezan da vrati tužioca na rad na poslove i zadatke odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da se u razrješenju spora u ovoj parnici ima primijeniti Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03, u daljnjem tekstu: ZoR) kao propis koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (tužba podnesena 12. februara 2001. godine). Okružni sud je ovaj stav utemeljio na članu 165. ZoR kojim je propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona. S obzirom da je postupak u ovoj parnici pokrenut nakon stupanja na snagu ZoR to se isti ima okončati po odredbama ovog zakona. Nadalje, ocjenjujući blagovremenost apelantove tužbe u vezi sa članom 105. ZoR, Okružni sud je kao relvantu činjenicu najprije utvrdio datum saznanja za prestanak radnog odnosa. U vezi s tim je ukazano da je tuženi apelantovu radnu knjižicu držao sve do 9. februara 1999. godine koju je na taj dan predao apelantovom bratu, odnosno da je apelant od svog brata dobio radnu knjižicu u januaru 2001. godine, a iz čega bi slijedilo da je tada saznao da mu je radna knjižica zaključena sa 13. septembrom 1995. godine i prestao radni odnos. S obzirom da je tužba podnijeta 12. februara 2001. godine, slijedi da je podnesena u subjektivnom roku od godinu dana (od dana saznanja za povredu). Nadalje, ukazano je da, ako se kao datum saznanja za prestanak radnog odnosa uzme vrijeme kada je apelantov brat preuzeo radnu knjižicu od tuženog, tj. 9. februar 1999. godine proizilazi da je protekao subjektivni rok od jedne godine od saznanja za prestanak radnog odnosa. Međutim, kako je apelantovo liječenje okončano 22. januara 2001. godine, a što je utvrđeno iz otpusne liste broj 311/93, Okružni sud je zaključio da su postojali opravdani razlozi koji su apelanta spriječili da podnese tužbu u roku od jedne godine od saznanja za prestanak radnog odnosa, obzirom da je to mogao da učini tek po okončanom liječenja. Također, ukazano je da nije protekao objektivni rok od tri godine koji se računa od učinjene povrede prava. Nadalje, kako je tuženi apelantovu radnu knjižicu držao sve do februara 1999. godine, te kako nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa niti ga je uručio apelantu, Okružni sud je, anlaogno tome, istakao da se može smatrati da je povreda apelantovog prava počinjena u trenutku kada je u radnu knjižicu upisan prestanak radnog odnosa. Po iskazu apelantovog brata saslušanog u svojstvu svjedoka, 13. septembar 1995. godine je upisan kao datum prestanka radnog odnosa u njegovom prisustvu, nakon čega mu je i predana apelantova radna knjižica (9. februara 1999. godine). Tuženi pak nije predložio niti jedna dokaz kojim bi utvrdio kada je u apelantovu radnu knjižicu upisan datum prestanka radnog odnosa. Nadalje, ukazano je da se apelant, u smislu člana 104. stav 1. ZoR obratio tuženom zahtjevom za ostvarivanje prava, odnosno da ga vrati na posao koji je obavljao ili na drugi posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi. U skladu sa stavom 4. citiranog člana, ukoliko poslodavac ne odgovori na zahtjev u roku od 30 dana, a što su okolnosti konkretnog slučaja, ima se smatrati da je zahtjev prihvaćen, a na temelju čega je Okružni sud zaključio da je apelantovom zahtjevu da bude vraćen na posao udovoljeno po samom zakonu.
6. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000-481 od 26. avgusta 2009. godine usvojio reviziju tuženog te obje nižestepene presude preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je ukazano da su obje nižestepene presude donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava. Po ocjeni Vrhovnog sud pogrešan je zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ima primijeniti ZoR zbog toga što je tužba podnijeta u vrijeme njegovog važenja. U vezi s tim je ukazano da se prema opštim principima vremenskog važenja zakona na određenu pravnu situaciju ima primijeniti zakon koji je važio u vrijeme nastanka te situacije. U konkretnom slučaju to je Zakon o radnim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97, 10/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). U vezi s tim je istaknuto da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da su apelanotova prava povrijeđena tek upisom prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu iz 1999. godine. Ovo iz razloga što, po mišljenju Vrhovnog sud, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant svoja osnovna prava (pravo na rad, pravo na platu i dr.) nije ostvarivao još od 1995. godine, kada je prednik tuženog zbog ratnih dešavanja izmješten iz Drvara i kada je prestao radni odnos svim zaposlenim. Na temelju navedenog Vrhovni sud je zaključio da apelant ne ostvaruje svoja prava od 13. septembra 1995. godine, a s kojim danom mu je zaključen radni odnos. Pri tom, ukazano je da okolnost da nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, apelanta nije oslobađala obaveze da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća u smislu člana
56. Zakona o radnim odnosima. U skladu sa članom 57. istog zakona, apelant je imao mogućnost da u roku od 15 dana od dostavljanja odluke drugostepenog organa odnosno po proteku ovog roka ako odluka nije donesena, podnese tužbu nadležnom sudu. Stavom 2. istog člana je regulisano da radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu. U konkretnom slučaju je nesporno da apelant nije koristio zaštitu na opisani način i u zakonom propisanim rokovima a što njegovu tužbu čini neblagovremenom i nedozvoljenom u smislu člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima, čak i kada se uvaži činjenica da je, zbog ratnog stanja, apelant mogao da se koristi zaštitom na opisani način tek nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine. Po ocijeni Vrhovnog suda na ovakav zaključak ne može uticati ni činjenica da je apelant bio ranjen i da je liječen sve do 2000. godine. U vezi s tim je ukazano da za cijelo trajanje liječenja apelant tuženom nije dostavio dokaz o liječenju u smislu člana 53. Zakona o zdravstvenom osiguranju koji je u vrijeme liječenja bio na snazi. Također, ukazano je da iz obimne medicinske dokumentacije u spisu proizilazi da u liječenju nije postojao kontinuitet, a što znači da nije bilo ni prepreka da se apelant obrati tuženom za zaštitu svojih prava. U prilog ovom je ukazano i na iskaz apelanta koji je potvrdio da se tuženom obraćao za novčanu pomoć, da je 1999. godine dobio rješenje o proglašenju za ratnog vojnog invalida, podnosio zahtjev za invalidsku penziju, a iz čega proizilazi da ga liječenje nije sprečavalo u ostvarivanju prava, odnosno da je mogao zahtijevati i internu zaštitu kod poslodavca, što je bio i uslov za ostvarivanje sudske zaštite. Nadalje, ukazano je da protekom roka iz člana 57. Zakona o radnim odnosima, apelant nije mogao podnijeti tužbu ni nakon prestanka važenja ovog zakona i stupanja na snagu Zakona o radu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da tužba u vrijeme njenog podnošenja nije bila dozvoljena i njom se nije mogao započeti postupak zaštite prava, a zbog čega se primjenom člana 165. ZoR u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti ovaj zakon. Najzad, Vrhovni sud je istakao da, čak i kad bi se mogao primijeniti član 105. ZoR apelantova tužba bi bila neblagovremena, s obzirom da apelant svoja prava iz radnog odnosa nije ostvarivao od 1995. godine kada je morao saznati i za povredu, a da je od tada, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine kada su se stekli uslovi za tužbu, protekao i objektivni i subjektivni rok propisan navedenom zakonskom odredbom.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da se u njegovom slučaju a shodno članu 165. ZoR imao primijeniti ovaj zakon jer je postupak započet tri mjeseca nakon stupanja na snagu ovog zakona. Nadalje, apelant smatra da je pri odlučivanju o reviziji Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja jer je svoju odluku zasnovao na drugačijem činjeničnom stanju od onog koji su utvrdili nižestepeni sudovi i ako revizija nije dozvoljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim apelant ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno odredio vrijeme kada je došlo do povrede njegovih prava iz radnog odnosa kao i do kada je trajalo njegovo liječenje. Po apelantovom mišljenju, zaključak Vrhovnog suda da su mu prava iz radnog odnosa povrijeđena 13. septembra 1995. godine nema uporište u provedenim dokazima. U vezi s tim apelant ukazuje da postupak tuženog da mu na dan 9. februara 1999. godine zaključi radničku knjižicu sa 13. septembrom 1995. godine nezakonit jer dan 13. septembar 1995. godine nije vezan ni za kakav događaj na strani apelanta, niti je vezan za neku odluku poslodavca, odnosno da ne postoje ni druge okolnosti iz kojih je trebao znati da su mu na taj dan povrijeđena prava iz radnog odnosa, a zbog čega bi trebao preuzimati radnje radi njihove zaštite. Apelant smatra da su njegova prava povrijeđena na dan 30. januara 2001. godine kada tuženi nije postupio po njegovom zahtjevu kojim mu se obratio nakon okončanog liječenja i vratio ga na posao. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku utvrđeno da je mobilisan 1991. godine i ranjen, da je liječen sve do 22. januara 2001. godine, da je dokazima provedenim u toku postupka dokazao kontinuitet liječenja. S obzirom da je liječen po osnovu osiguranja u VRS sva prava je i ostvarivao po tom osnovu, odnosno zbog toga nije imao pravo na platu i druga primanja kod tuženog nego su zbog toga ova njegova prava mirovala.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s apelantovim tvrdnjama da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo a na temelju činjeničnog stanja koje je, suprotno zakonu, sam utvrđivao, Ustavni sud primjećuje da je primjena materijalnog prava u osporenoj presudi zasnovana na činjenici da je apelant prava iz radnog odnosa ne ostvaruje od 13. septembra 1995. godine s kojim danom mu je zaključen radni odnos, a koji datum je i upisan u radničku knjižicu. Ova činjenica je kao nesporna utvrđena i u postupku pred redovnim sudovima, odnosno ne radi se o činjenici koju je Vrhovni sud utvrđivao odlučujući po reviziji suprotno zakonu kako apelant tvrdi. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude porizilazi da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o radnim odnosima, kao materijalni propis koji je važio u vrijeme kada je sporna situacija nastala, a shodno kom je i cijenio blagovremenost apelantove tužbe. Razlozi i obrazloženja koja su s tim u vezi ponuđena ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava. Propuštanjem rokova za ostvarivanje zaštite svojih prava propisanih ovim zakonom, apelant nije mogao tražiti, nakon prestanka primjene ovog zakona, njihovu zaštitu po zakonu koji je nakon toga stupio na snagu. Pri tom, u obrazloženju osporene presude nisu izostali ni razlozi i obrazloženja zbog kojih apelantova tužba ne bi bila blagovremena i kad bi se blagovremenost cijenila u odnosu na ZoR na čijoj primjeni apelant insistira.
12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić