Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3526/09 (S. K. i M. S.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3526/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3526/09, rješavajući apelaciju Sofije Klačar i Mirka Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sofije Klačar i Mirka Stevanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 211 od 18. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sofija Klačar i Mirko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, a koje zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijeli su 6. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 211 od 18. avgusta 2009. godine.
2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj Rs-599/05 od 31. marta 2007. godine odbio apelanticin i apelantov tužbeni zahtjev kojim su tražili da se ponište odluke o prestanku radnog odnosa i rješenja o prestanku radnog odnosa JP „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženom naloži da ih rasporedi na poslove koje su obavljali prije prestanka radnog odnosa, te najzad da im za period od prestanka radnog odnosa do momenta vraćanja na rad, isplati na ime izgubljenih plata i ostalih naknada označene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude je konstatovano da su apelantica i apelant zasnovali radni odnos kod Republičke direkcije za puteve (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) koja je bila osnovana u okviru Ministarstva saobraćaja i veza tokom 1997. godine, te da su pojedinačnim rješenjima istog raspoređeni: apelantica, na radno mjesto samostalni stručni suradnik za prihode i kredit, a apelant, na radno mjesto vozača. Apelantici i apelantu je radni odnos prestao na temelju pojedinačnih odluka o prestanku radnog odnosa iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga tuženog, a na osnovu kojih su donijeta i rješenja o prestanku radnog odnosa.
4. Uvidom u Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta prednika tuženog iz 1999. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik prednika tuženog) utvrđeno je da je za radno mjesto na koje je apelantica bila raspoređena, kao uslov utvrđen VII stepen stručne spreme – VSS, ekonomski fakultet, a na temelju čega je zaključeno da apelantica nije ispunjavala uslove u pogledu tražene školske spreme za navedeno radno mjesto, jer ima završenu višu ekonomsku školu (VI stepen)
- VŠS. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi osnovan u maju 2004. godine, a da je u avgustu 2004. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik tuženog) koji je zamijenio isti Pravilnik njegovog prednika. Uvidom u Pravilnik tuženog koji je važio u vrijeme otkaza ugovora o radu apelantici utvrđeno je, a što je među strankama bilo i nesporno, da je radno mjesto na koje je bila raspoređena apelantica ukinuto. S tim u vezi je ukazano da poslodavac u takvoj situaciji, a u skladu sa članom 113. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR) može otkazati ugovor o radu ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge kapacitete, kao i radne sposobnosti radnika, nije u mogućnosti da obezbijedi odgovarajući posao. Nadalje, utvrđeno je da je u vrijeme kada je apelantici otkazan ugovor o radu, bilo predviđeno samo jedno radno mjesto na kom je kao uslov bila predviđena pored VSS i VŠS koju ima i apelantica, tj. radno mjesto šef računovodstva, a koje je, što je i apelantica potvrdila u svom iskazu, bilo ranije popunjeno. Apelantica je u postupku tvrdila i da se poslovi radnog mjesta na koje je bila raspoređena i dalje obavljaju kod tuženog, odnosno da uspoređivanjem opisa poslova za radno mjesto samostalni stručni suradnik za prihode i kredit iz Pravilnika prednika tuženog i opisa poslova za radno mjesto analitičara iz Pravilnika tuženog proizlazi da se radi o istom radnom mjestu samo pod različitim nazivom. U vezi sa ovim tvrdnjama Osnovni sud je istakao da, ako bi se ona i prihvatila, apelantica nije ispunjavala uslove za obavljanje ovih poslova ni po Pravilniku prednika tuženog, kao ni po Pravilniku tuženog, čime se postavlja i pitanje zakonitosti njenog ranijeg rasporeda, a što nije predmet ovog spora. Osnovni sud je bez značaja ocijenio činjenicu da je na radno mjesto knjigovođe raspoređena druga radnica, s obzirom da je za ovo radno mjesto i po starom i po novom Pravilniku propisana SSS, a evenualna nezakonitost rasporeda drugih radnika nije predmet ovog spora, a naročito jer apelantica nije dokazala da u postojećem Pravilniku postoji radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi. Shodno navedenom, zaključeno je da se tuženom ne može naloži da apelanticu rasporedi na neko od slobodnih radnih mjesta prema važećem Pravilniku jer niti na jednom od njih kao uslov nije predviđena VŠS ekonomskog smjera koju ima apelantica.
5. Apelant je u svom iskazu istakao da su u vrijeme kada je radio kod prednika tuženog na mjestu vozača bila zaposlena dva izvršioca, i to jedna u Banjaluci koji je vozio kod prednika tuženog i on na Palama, vozeći za Ministarstvo saobraćaja i veza. Na temelju uvida u ugovor o djelu koji je apelant zaključio sa tuženim za period od 16. novembra 2004. godine do 31. decembra 2004. godine, utvrđeno je da je preuzeo obavezu da obavlja provoz radnika tuženog. Međutim, u svojoj izjavi pred sudom apelant je potvrdio da od osnivanja tuženog pa do prestanka radnog odnosa nije vozio nikog od zaposlenih kod tuženog. Uvidom u dva ugovora o djelu koje je apelant zaključio sa Ministarstvom saobraćaja i veza utvrđeno je da je preuzeo obavezu da obavlja prevoz republičkih inspektora za puteve. Na temelju navedenog, zaključeno je da tuženi nije imao potrebu za onim brojem vozača koji su bili predviđeni Pravilnikom prednika tuženog, a zbog čega je novim Pravilnikom tuženi smanjio broj izvršilaca na radnom mjestu vozač.
6. Na temelju navedenog Osnovni sud je zaključio da je osnivanjem tuženog došlo do organizacionih promjena koje su kod tuženog kao poslodavca dovele do ukidanja određenih radnih mjesta, odnosno do smanjenja broja izvršilaca na pojedinim radnim mjestima.
7. Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-07-000 290 od 12. decembra 2007. godine uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio tako da je poništio odluke o prestanku radnog odnosa iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, i rješenja o prestanku radnog odnosa koje je tuženi pojedinačno izdao apelantima, obavezujući tuženog da ih vrati na poslove i radne zadatke koje su obavljali prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njihovim stručnim i radnim sposobnostima. Najzad, tuženi je obavezan da apelantima isplati izgubljene zarade i druge naknade kao i da im nadoknadi troškove postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je posredne dokaze provedene u prvostepenom postupku cijenio drugačije, te izveo činjenične zaključke koji, po uvjerenju ovog suda, odgovaraju stvarnom stanju. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da je neodrživ zaključak prvostepenog suda da je radno mjesto na kom je apelantica radila ukinuto, da tuženi nije imao mogućnost da je rasporedi na drugo radno mjesto. U vezi s tim je ukazano da tuženi nije dokazao da su sva radna mjesta u Sektoru za financijske poslove popunjena i da svi zatečeni radnici ispunjavaju uslove propisane Pravilnikom tuženog, a upravo je na tuženom, u smislu raspravnog načela, bio teret dokazivanja da je postojao valjan razlog za prestanak radnog odnosa. Nadalje, ukazano je da Pravilnikom tuženog nije ukinuto radno mjesto na kom je apelantica radila već da je samo promijenjen naziv radnog mjesta, a što je utvrđeno uspoređivanjem opisa poslova ovih radnih mjesta. S obzirom da tuženi nije imao ni Program zbrinjavanja viška radnika, niti je preduzeo bilo kakvu aktivnost ili druge mjere da bi se spriječilo otkazivanje ugovora o radu, a kako nisu postojali bilo kakvi kriteriji kao korektivni faktor koji bi se primijenio u odnosu na svako radno mjesto i svakog pojedinog radnika, zaključeno je da nije ostvaren otkazni razlog iz člana 113. a u vezi sa članom 124. i
125. ZoR. Osim toga, ukazano je i na član 47. Pravilnika o radu tuženog prema kom u slučaju otkaza iz razloga koji su identični članu 113. ZoR, ako zaposleni bude raspoređen na radno mjesto za koje ne ispunjava uslove za to radno mjesto, ima mu se odrediti donja granica koeficijenata radnog mjesta na koje je raspoređen. Shodno navedenom, zaključeno je da je bilo moguće da apelantica i dalje obavlja iste poslove, obzirom da je samo promijenjen naziv radnog mjesta, a da se radi o istim poslovima koje je obavljala i kod prednika tuženog i ako je i tada uslov bio VSS, a koji se i sad obavljaju kod tuženog.
9. Okružni sud je zaključio da razlozi za otkaz nisu postojali ni u odnosu na apelanta. U vezi s tim je ukazano da je isti broj izvršilaca na radnom mjestu vozač (jedna izvršilac) bio propisan i starim i novim Pravilnikom, da je apelant ispunjavao sve uslove za obavljanje poslova ovog radnog mjesta, odnosno da je i nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, sa tuženim zaključio ugovor o djelu za obavljanje istih poslova. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nije postojao Program zbrinjavanja i kriteriji koji bi na objektivan način mogli odrediti prioritet u redosljedu izbora radnika koji će ostati na poslu a koji ne, zaključeno je da je i u apelantovom slučaju došlo do nezakonitog prestanka radnog odnosa.
10. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 211 od 18. avgusta 2009. godine reviziju tuženog uvažio, presudu drugostepenog suda preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ukazano da je kod činjenice da Pravilnikom tuženog nije predviđeno radno mjesto samostalni stručni suradnik za prihode i kredit na kom je apelantica radila, odnosno da je predviđeno radno mjesto analitičar a za koje apelantica ne ispunjava uslove jer ima VŠS a traži se VSS, da apelantica ne ispunjava uslove za radno mjesto knjigovođe za koje je predviđena SSS i koje je već popunjeno, te da je radno mjesto šef računovodstva za koje se traži VŠS već ranije bilo popunjeno, po mišljenju ovog suda pravilna odluka tuženog kojom je apelantici prestao radni odnso u skladu sa članom 113. stav 1. tačka 2. i stav 3. ZoR. Neprihvatljivim je ocijenjen zaključak drugostepenog suda da nije ukinuto radno mjesto na kojem je radila apelantica tj. stručni saradnik za prihode i kredit jer po opisu poslova odgovara radnom mjestu analitičar, s obzirom na činjenicu da je za radno mijesto analitičar predviđena VSS a apelantica ima VŠS.
11. Vrhovni sud je ukazao da i ako je i Pravilnikom prednika tuženog kao i Pravilnikom tuženog na radnom mjestu vozača predviđen jedan izvršilac, činjenica je da su prije osnivanja tuženog bila zaposlena dva vozača, jedan koji je radio za potrebe prednika tuženog, a drugi za potrebe Ministarstva saobraćaja i veza, u okviru kog je prednik tuženog egzistirao. Osnivanjem tuženog, realno ostaje potreba za jednim vozačem, pa imajući u vidu da tuženi ima sjedište u Banjaluci a da apelant živi u Palama, zaključeno je da je tuženi pravilno donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. i stav 2. ZoR.
12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog sud povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te garancije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti tvrde da je Vrhovni sud, odlučujući po reviziji tuženog, umjesto da se bavi primjenom materijalnog prava na činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, sam utvrđivao činjenično stanje a što nije ovlašten da čini. Apelanti ukazuju da je Vrhovni sud preinačio činjenično stanje koje je utvrdio Okružni sud i ako pri tom nije utvrdio niti jednu procesnu povredu. Nadalje, apelanti smatraju da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda u potpunosti izostalo obrazloženje zbog čega je primjena prava u presudi Okružnog suda bila pogrešna. Najzad, apelant posebno ukazuje da je Vrhovni sud u odnosu na njega utvrdio i jednu novu činjenicu, a na koju ni tuženi nije ukazivao u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi apelant ukazuje da je Vrhovni sud konstatovao „(...) imajući u vidu da tuženi ima sjedište u Banjaluci, a da tužilac (apelant) živi u Palama ovaj sud nalazi da je tuženi (...) pravilno donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiocu (apelantu).“ Po apelantovom mišljenju ovakav zaključak ne samo da nema uporište niti u jednoj odredbi ZoR koji ne ograničava mogućnsot rada kod poslodavca koji ima sjedište različito od prebivališta radnika, nego je i očigledno diskriminatorski, odnosno apelantu je trebalo dati otkaz samo zbog toga što živi u Palama.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelanti smatraju da im je pravo na privično suđenje povrijeđeno jer je Vrhovni sud odlučujući po reviziji, suprotno zakonu, sam utvrđivao činjenično stanje, a na temelju čega je i pogrešno primjenio materijalno pravo, te da je propustio da obrazloži zbog čega je primjena materijalnog prava u drugostepenoj presudi bila pogrešna.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelanti tvrde da su im povrijeđene i garancije iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić