Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/09 (R. N. i D. N.-D. G.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3557/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3557/09, rješavajući apelaciju Rajke Nišavić i Danice Nišavić-Dalla Gassa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajke Nišavić i Danice Nišavić-Dalla Gassa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000178-27/09 od 15. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-005461 od 26. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1059/01 od 3. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajka Nišavić i Danica Nišavić-Dalla Gassa (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnijele su 13. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000178-27/09 od 15. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kanonalni sud) broj 009-0-Gž-08-005461 od 26. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1059/01 od 3. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1059/01 od 3. juna 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obavežu tuženi Meho Homarac i Zumra Homarac (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplate na ime naknade iznos od 30.000,00 KM sa kamatama u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 29. augusta 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelantice su obavezane da tuženim naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.319,86 KM. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su apelantice 29. augusta 2009. godine tom sudu podnijele tužbu protiv tuženih radi naknade štete. Apelantice su u tužbi navele da su suvlasnice na stanu u Sarajevu, u Ulici Tina Ujevića broj 2, površine 100 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji su tuženi bespravno i mimo njihove volje koristili, te im na taj način nanijeli štetu kao izmaklu korist koje apelantice označavaju sa 1.000,00 KM mjesečno za period od 1. januara 1996. godine do 3. jula 1998. godine, odnosno do iseljenja. Dalje, apelantice su u tužbi navele da su tuženi nesavjesni zbog toga što su znali da stan nije njihov, da nisu bili izbjeglice ni raseljena lica, jer su imali svoj stan u Sarajevu, u Ulici porodice Ribar broj 85, a kuća nikada nije proglašena napuštenom, kao ni stan koji su oni bespravno koristili od nadležnog organa.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporno da su apelantice suvlasnice nekretnine - kuće u Ulici Tina Ujevića broj 2 u Sarajevu sa dijelom od 2/3, kao i da je zaključkom o dozvoli izvršenja od 14. januara 2004. godine utvrđeno da predmetna nekretnina nije proglašena napuštenom, niti stavljena pod privremenu upravu Općine Centar Sarajevo, a da sporni stan koji se nalazi u prizemlju predmetne nekretnine niko ne koristi i da su te nekretnine vraćene u posjed savjesnom suposjedniku sa dijelom 1/3 apelantici Danici Nišavić Dalla Gassa. Dalje, sud je iz uvjerenja Historijskog arhiva Sarajeva od 2. decembra 1998. godine, kao i pisma direktora Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa od 4. decembra 1998. godine utvrdio da je navedena stambena zgrada evidentirana kao spomenik graditeljskog naslijeđa austrougarskog perioda gradnje. Sud je naveo da je nesporno da su se tuženi u sporni stan uselili na osnovu pismenog odobrenja koje je izdao Gradski sekretarijat za stambene poslove od 24. septembra 1993. godine u kojem je konstatovano da je Mirjana Jokić bila nositeljica stanarskog prava na tom stanu. Također, sud je naveo da je nesporno da su tuženi predali sporni stan u posjed Mirjani Jokić 3. jula 1998. godine, koja je svojom pismenom izjavom potvrdila da je tuženima dala saglasnost za korištenje spornog stana u periodu od 1992. do 1998. godine. Dalje, sud je uvidom u akt Uprave za stambena pitanja od 1. aprila 2002. godine utvrdio da je predmetni stan proglašen napuštenim 1. augusta 1992. godine, a da su apelantice zahtjev za povrat podnijele 8. februara 1999. godine.

4. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantice kao vlasnice stana potražuju naknadu izmakle koristi zbog nemogućnosti davanja u najam stana koji su koristili tuženi u periodu od 1. januara 1996. godine do 3. jula 1998. godine. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza, a posebno iz iskaza apelantica i tuženih, saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, a koji su u saglasnosti i sa ostalim provedenim dokazima, proizlazi da su se apelantice tek nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju od 24. novembra 1998. godine (kojim su proglašene nasljednicama ostavštine iza svoje umrle majke) obratile zahtjevom za povrat u posjed navedenih nekretnina nadležnim organima 8. februara 1999. godine. Dalje, sud je utvrdio da je predmetni stan prije rata koristila Mirjana Jokić, koja je kao korisnik stana tuženim dala saglasnost za useljenje i korištenje predmetnog stana u cijelom periodu, a da su tuženi njoj predali ključeve nakon iseljenja 3. jula 1998. godine. Dalje, sud je naveo da apelantice nisu tražile iseljenje tuženih iz predmetnog stana, kao ni plaćanje zakupnine, a zbog zdravstvenih problema, nisu preduzimale korake da isele tužene. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelantice nisu pružile dokaze da su imale ponude raznih ambasada da izdaju u zakup predmetni stan. Također, Općinski sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da su uopšte imale namjeru da izdaju stan u spornom periodu od 1. januara 1996. godine do 3. jula 1998. godine, a pogotovo da zbog ponašanja tuženih nisu izdale predmetni stan, jer, kako su same navele, predmetni stan nisu izdale u zakup zato što ostavinski postupak nije završen, a tuženi su se iselili prije završetka ostavinskog postupka iz čega osnovano proizlazi da, zbog stanovanja tuženih, apelantice nisu izgubile bilo kakvu dobit. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica. Općinski sud je tuženim dosudio troškove postupka na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Odlučujući o žalbi apelantica protiv Presude Općinskog suda broj P-1059/01 od 3. juna 2005. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-2296/05 od 9. novembra 2006. godine kojom je odbio žalbu apelantica i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantica protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-

2296/05 od 9. novembra 2006. godine, donio Rješenje broj 070-0-Rev-07-000178 od 19. juna 2008. godine kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je drugostepeni sud, suprotno odredbama čl. 2, 7. i

123. ZPP, svoju odluku u bitnom zasnovao i na Presudi Općinskog suda I u Sarajevu broj P-1298/00 od 3. januara 2001. godine, koju stranke nisu bile uvrstile u dokazni materijal do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, čime je počinjena povreda odredaba parničnog postupka. Dalje, Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da drugostepeni sud u razlozima svoje presude, suprotno odredbi člana 191. stav 4. ZPP, nije ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva apelantica sa stanovišta odredbe člana 219. ZOO na koju činjenicu su apelantice ukazivale u svojoj žalbi.

7. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 009-0-GŽ-08-005461 od 26. decembra 2008. godine kojom je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu od 3. juna 2005. godine u cijelosti potvrdio. Stavom II izreke presude apelantice su obavezane naknaditi tuženim troškove drugostepenog parničnog postupka u iznosu od 764,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da apelantice, da bi ostvarile naknadu štete propisanu članom 219. ZOO, nisu dokazale, u smislu člana 123. ZPP, da su tuženi, stanujući u spornom stanu u periodu od 1. januara 1996. godine do 3. jula 1998. godine, imali materijalne koristi, te da su apelantice za tu materijalnu korist osiromašile. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo da su bez osnova navodi apelantica da su izgubile mjesečno, na ime naknade za stanovanje, 1.000,00 KM, jer nisu dokazale, na osnovu eventualnog predugovora, dopisa, da su u spornom periodu bile u pregovorima sa određenom ambasadom ili organizacijom koja je htjela iznajmiti njihov stan ili kuću.

8. Kantonalni sud je, također, naveo da je u vezi sa primjenom člana 219. ZOO bitno naglasiti da su apelantice smrću svoga prednika postale vlasnice navedenog stana i suvlasnice kuće. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da je 23. marta 1998. godine u FBiH stupio na snagu Zakon o proglašenju Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, kojim je (član 4) propisano da vlasnik nekretnine koja je proglašena napuštenom ima pravo u svako vrijeme podnijeti zahtjev za vraćanje nekretnine u posjed. Dalje, članom 5. istog zakona je propisano da se pod pojmom vlasnik smatra osoba koja je u trenutku proglašavanja nekretnine napuštenom bila vlasnik te nekretnine. Kantonalni sud je, na osnovu uvida u odobrenje Sekretarijata za stambene poslove od 24. septembra 1993. godine, utvrdio da je Odjeljenje za korištenje stanova izdalo odobrenje tuženom da se može useliti u predmetni stan na kojem je nosilac stanarskog prava bila Mira Jokić. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da su tuženi imali bilo kakve koristi od stanovanja u spornom stanu, tako da tuženi, prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu dužni platiti apelanticama nikakvu naknadu niti korist prema članu 219. ZOO.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000178-27/09 od 15. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantica izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-

0-Gž-08-005461 od 26. decembra 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelantica da im tuženi, kao bespravni korisnici njihovog stana u periodu od 1. januara 1996. godine do 3. jula 1998. godine, naknade izmaklu korist zbog nemogućnosti izdavanja stana u zakup (član 189. st. 1. i 3. ZOO, ili plate naknadu za korištenje njihovog stana u skladu sa odredbom člana 219. ZOO. Vrhovni sud je, zatim, ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda koja je kao pravilna i potpuna prihvatio i drugostepeni sud.

10. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao na pravnom stavu da apelantice tokom postupka nisu dokazale objektivnu vjerovatnost da bi u spornom periodu ostvarivale korist izdavanjem predmetnog stana u zakup, odnosno nisu dokazale niti svoju namjeru da u tom periodu izdaju stan u zakup i tako ostvaruju dobit, niti su dokazale da su od potencijalnih zakupaca imale ponude za izdavanje stana u zakup. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su apelantice pravilno uočile da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio i dokaz (ugovor o zamjeni stanova od 18. juna 1971. godine) koji stranke tokom prvostepenog postupka nisu uvrstile u dokazni materijal. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedena nepravilna primjena odredaba čl. 7. i 94. stav 1. tačka 3. i člana 123. ZPP nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, na osnovu ocjene sadržaja navedenog ugovora drugostepeni sud je utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio izvjesni Branko Jokić, ali niti je drugostepeni sud na toj činjenici zasnovao svoju odluku, niti je ta činjenica, imajući u vidu konkretnu činjeničnu i pravnu situaciju, od relevantnog značaja za donošenje odluke.

11. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv prigovor apelantica da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u interpretaciji člana 219. ZOO sudska praksa usvojila stav da vlasnik stana može potraživati naknadu za korištenje stana od osoba koje su se bez pravnog osnova koristile tim stanom, i to u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se stan nalazi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (ranije Uredba sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana za vrijeme ratnog stanja i u slučaju neposredne ratne opasnosti) donesen sa ciljem da se pod upravu općine stave napuštene nekretnine, a zatim da se daju na korištenje pravnim, odnosno fizičkim osobama. Zakonom je propisan postupak davanja na korištenje, kao i pravo vlasnika da u propisanom postupku podnese zahtjev za vraćanje u posjed nekretnina, te obaveza korisnika da u propisanom roku vlasniku preda nekretninu (čl. 25. do 29. navedenog zakona). Vrhovni sud je ocijenio da su tuženi kao privremeni korisnici imali pravni osnov za posjed stana s obzirom na to da su se u predmetni stan uselili na osnovu pismenog odobrenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove od 24. septembra 1993. godine, kao organa uprave koji je, prema članu 7. navedenog zakona, upravo nadležan za stavljanje nekretnine pod upravu općine i njeno davanje na privremeno korištenje. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelantice ne mogu osnovano zahtijevati naknadu temeljem odredbe člana 219. ZOO, jer su tuženi prestali koristiti predmetni stan prije nego što su apelantice podnijele prijedlog za povrat stana, pa se tuženi u periodu od 1. januara 1996. godine do 3. jula 1998. godine, za koji period apelantice potražuju naknadu, ne mogu smatrati bespravnim korisnicima stana.

12. Vrhovni sud je, također, naveo da apelantice tokom postupka nisu pružile dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila visina naknade, tako da je njihova tvrdnja da uobičajena mjesečna zakupnina njihovog stana iznosi 1.000,00 KM ostala nedokazana (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP). S obzirom na navedeno, okolnost da je drugostepeni sud u razlozima svoje odluke pogrešno tumačio odredbu člana 219. ZOO nije utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke, jer bi i pravilnim tumačenjem odredbe člana 219. ZOO bila donesena ista odluka.

13. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori apelantica o pogrešnoj primjeni člana 189. st. 1. i 3. ZOO, istaknuvši da se pri ocjeni izgubljene koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, tako da nije dovoljna teoretska mogućnost da apelantice ostvare dobitak od izdavanja stana u zakup, već su one bile dužne dokazati objektivnu vjerovatnost ostvarivanja takve dobiti (namjera sticanja dobiti izdavanjem stana u zakup i postojanje ponuda od zakupca), što su propustile učiniti, kako su to pravilno u razlozima svojih odluka naveli i nižestepeni sudovi.

14. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice su navele hronološki tok postupka pred redovnim sudovima i razloge zbog kojih je, prema njegovom mišljenju, tužbeni zahtjev osnovan. Povredu navedenih prava apelantice obrazlažu pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava (Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama i ZOO), te proizvoljnom ocjenom dokaza. Naime, apelantice smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio član 189. st. 1. i 3. ZOO kada je zaključio da su [apelantice] trebale dokazati izgubljenu dobit ugovorom o zakupu stana ili ponudom, jer je nesporno utvrđeno da je prvotuženi nakon iseljenja predao stan kćerki Mirjane Jokić, a ne [apelanticama], tako da su [apelantice] ušle u posjed stana tek 2004. godine krivnjom tuženog i krivnjom Mirjane Jokić, pa nisu mogle ni zaključiti ugovor o izdavanju stana, niti davati ponude o tome, tako da su taj razlog i mišljenje suda potpuno nerazumni.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U vezi sa navodima apelantica o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je predmet spora isključivo bilo novčano potraživanje apelantica na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja stana u zakup, odnosno naknade koristi koju su tuženi imali od upotrebe predmetnog stana. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP (čl. 7. i 123) i ZOO (čl. 189. i 219), istakli da apelantice nisu provedenim dokazima uspjele dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Pored toga, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao pravilan zaključak u pogledu izgubljene dobiti s obzirom na to da apelantice kao tužiteljice nisu dokazale objektivnu vjerovatnost ostvarivanja izmakle dobiti, odnosno namjeru sticanja dobiti izdavanjem stana u zakup i postojanje ponuda od zakupaca. Ustavni sud, također, zapaža da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/09 (R. N. i D. N.-D. G.) | Sudska praksa | Aktio