Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3663/09 (I. M.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3663/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3663/09, rješavajući apelaciju Ilije Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Marića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 121 od 9. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 684 od 12.

juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P- 2859/02 od 27. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 21. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 121 od 9. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 684 od 12. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P-2859/02 od 27. decembra 2007. godine. Od apelanta je zatraženo 11. juna 2010. godine da dopuni apelaciju a što je on i učinio 24. juna 2010. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-2859/02 od 27. decembra 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina broj I-Ov- 4575/94 koji je zaključio u Banjaluci sa J.T. i N.T. (u daljnjem tekstu: tuženi) ništav. Istom presudom odbijen je i apelantovo tužbeni zahtjev kojim je tražio da se oglase ništavim ugovori o kupoprodaji koje su tuženi zaključili sa: Z.J. 4. oktobra 1999. godine, te D.V. i Z.S. 12- aprila 2000. godine, kao i ugovor o kupoprodaji zaključen između Z.S. i D.V. 8. maja 2001. godine, ugovor o kupoprodaji zaključen između D.V. i Đ.M. 29. maja 2002. godine, ugovor o kupoprodaji zaključen između Đ.M. i M.Š. 12. juna 2003. godine, a koji su za predmet imali dio imovine koja je bila predmet ugovora o zamjeni sa tuženim. Najzad, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se slijedom poništenja pobrojanih ugovora, tuženi obavežu da mu predaju imovinu u Banjaluci koja je bila predmet zamjene, a da se on obaveže da im preda njihovu zamijenjenu imovinu u Ogulinu.

3. Iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelant u tužbi tvrdio da je sa tuženim zaključio ugovor o zamijeni 7. novembra 1994. godine kao rezultat nezavidnog položaja etničkih manjina, kada je kao pripadnik hrvatske nacionalnosti bio izložen pritiscima i prijetnjama uslijed čega se želio odseliti u Republiku Hrvatsku. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je ugovor o zamjeni zaključen kao rezultat pregovora između apelanta i tuženih 7. novembra 1994. godine, da je apelant preko svog brata, koji je već živio u Ogulinu, imao saznanja o stanju imovine tuženih, da je ostao da živi u kući koja je pripadala tuženim sve do avgusta 1995. godine. Nadalje, utvrđeno je da se apelant na temelju ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog sa tuženim u Ogulinu 22. avgusta 1995. godine, a po dobijanju potrebnih saglasnosti od 12. decembra 1995. godine uknjižio kao vlasnik na nekretninama tuženih u Ogulinu. Najzad, utvrđeno je da je apelant, nekretnine tuženih koje su bile predmet razmijene, ugovorom o kupoprodaji zaključenim 26. juna 1997. godine prodao Đ.V., a koja se zatim upisala kao njihov vlasnik sa 1/1 dijela. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen pod prijetnjom i prinudom, odnosno da je apelant, zaključivanjem sa tuženim ugovora o zamjeni i u Ogulinu, kao i daljim raspolaganjem ovako stečenom imovinom 1997. godine upravo iskazao svoju slobodnu volju koja je i dovela do navedenih promjena. Osnovni sud je posebno ukazao na apelantovo nesavjesno postupanje s obzirom da je u tužbi tražio da bude obavezan da imovinu u Ogulinu vrati tuženim. Ovo iz razloga što je još 1997. godine ovu imovinu prodajom otuđio trećem licu pa je znao da je natarulana restitucija nemoguća, kao i zbog činjenice da je u postupku tvrdio da je pred nadležnim sudom u Ogulinu pokrenuo postupak za poništenje ugovora o kupoprodaji iz 1997. godine, a što, prema iskazu njegove supruge, saslušane u svojstvu svjedoka, apelant nije učinio, niti je kontaktirao Đ.V. radi poništenja ugovara o kupoprodaji. Najzad, ovaj svjedok je potvrdila da su od novca dobijenog prodajom imovine u Ogulinu sagradili kuću u Zagrebu u kojoj i danas žive.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-08-000 684 od 12. juna 2008. godine apelantovu tužbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je, pored ostalog, istakao da je apelant zaključio ugovor o zamjeni nekretnina u vrijeme ratnih dešavanja zbog kojih on ne predstavlja izraz njegove slobodne volje. Međutim, apelant se i u promijenjenim okolnostima, kada je imao mogućnost da slobodno izrazi svoju volju saglasio sa izvršenom zamjenom (zaključio ugovor o zamjeni sa tuženim i u Ogulinu), te se prema ovako stečenoj imovini ponašao kao i istinski vlasnik raspolažući dalje s njom (zaključio ugovor o kupoprodaji 1997. godine). Shodno navedenom, zaključeno je da je apelant zaključio ugovor o zamjeni svojom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Bez uticaja na rješenje konkretne stvari je ocjenjena izjava apelanta da je voljan kupcu nekretnine u Ogulinu vratiti kupoprodajnu cijenu, kao i da je u parnici, koju je apelant pokrenuo u Ogulinu donijeto rješenje o prekidu postupka 3. marta 2008. godine do okončanja ovog postupka.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 121 od 9. septembra 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine određeno da je, u slučaju spora o pravnoj valjanosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenog u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, a kada se jedna od nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja da ugovor nije zaključen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom – na ugovornoj strani koja to i tvrdi. Shodno navedenom, zaključeno je da je teret dokazivanja bio na apelantu, te da u suštini treba primijeniti član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelant nije dokazao da ugovor o zamjeni nije zaključen slobodnom voljom. S tim u vezi neosnovanim su ocijenjene revizione tvrdnje da je ugovor o zamjeni zaključio na neviđeno. U prilog ovog zaključka ukazano je na iskaz svjedoka V.M., apelantovog brata, preko kog je bio obaviješten o stanju nekretnina, kao i na činjenicu da je, i kad je sam bio u mogućnosti da ih vidi, 22. avgusta 1995. godine, zaključio istovjetan ugovor, koji je ovjeren od strane notara u Ogulinu, a nakon čega se upisao i kao vlasnik zamijenjenih nekretnina. Po ocijeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno cijenili i činjenicu da je apelant 1997. godine ove nekretnine prodao i odselio se u Zagreb gdje je sagradio kuću. Po mišljenju Vrhovnog suda apelant je na dobrovoljnoj osnovi zasnovao dom u Ogulinu a zatim i u Zagrebu. Apelant je u reviziji posebno ukazivao i da je pokrenuo parnicu u Ogulinu radi poništenja kupoprodajnog ugovora i da se drugostepeni sud na ovu činjenicu uopšte nije izjasnio. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ovu činjenicu ocijenio bez značaja za rješenje konkretne stvari kao i da samo pokretanje parnice ne znači i osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tom, ukazano je da se nameće zaključak da je ovaj postupak apelant pokrenuo samo radi stvaranja privida moguće naturalne restitucije, a time i privida moguće primjene člana 104. ZOO, a što je od značaja i za primjenu člana 103. istog zakona. Naime, ukazano je da shodno članu 104. ZOO u slučaju nemogućnosti naturalne restitucije moguća je novčana naknada. S obzirom da je apelant u ovom postupku tražio i dobio oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse a iz razloga što nije u mogućnosti da je plati, zaključeno je da se dovodi u pitanje i ozbiljnost apelantove tvrdnje da je spreman da plati takvu naknadu. Najzad, ukazano je da je nesporna činjenica da su tuženi raspolagali djelom imovine koju su dobili u razmijeni tako što su je prodali, kao i da je u nekom od tih slučajeva uslijedila i dalja prodaja. Međutim, nije predočen niti jedan dokaz da su kupci tih nekretnina bili nesavjesni, pogotovo ako se pođe od načela povjerenja u podatke upisane u zemljišne knjige. Shodno navedenom, zaključeno je da se ne može osporavati pravna valjanost ni tih ugovora, a što je još jedna dokaz o nemogućnosti uspostavljana stanja kakvo je bilo prije zaključenja spornog ugovora.

6. Apelant u apelaciji podnijetoj 21. novembra 2009. godine nije ukazao na pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je zatraženo da dopuni apelaciju, a što je on i učinio u ostavljenom roku, 24. juna 2010. godine. U dopuni apelacije apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđena „jednakost pred zakonom, ravnopravnost iz člana II. st. 1., 2., 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvnecije“, „povreda prava na jednakost u postupku pred sudom Općinskim, Okružnim i Vrhovnim rezultirala je povredom prava na imovinu i privatno vlasništvo“. Po apelantovim tvrdnjama „suština je da mu je na temelju krivotvorenih isprava i neistinitih dokaza, oduzeto pravo vlasništva“. U vezi s tim apelant tvrdi da nije bio prisutan u Osnovnom sudu prilikom ovjeravanja ugovora o zamjeni nekretnina 1994. godine i da je njegov potpis falsifikovan. S tim u vezi apelant je zatražio da se utvrdi da je njegov potpis falsifikovan a u prilog čega je priložio kopiju ugovora o zamjeni i sudsku ovjeru a iz čega se, po njegovom mišljenju, vide različitosti. Nadalje, apelant tvrdi i da je ugovor o zamjeni zaključen u Ogulinu potpisao i ovjerio otac tuženog bez punomoći. Apelant je zatražio i da se izvrši pravilna procjena vrijednosti imovine u Banjaluci i Ogulinu i da se na temelju toga donese pravilna odluka. Apelant tvrdi da je bio prinuđen izvršiti zamjenu po svaku cijenu jer mu je bio ugrožen život, kao i život njegove porodice. S tim u vezi navodi da je bio pretučen i maltretiran od strane uniformisanih lica u kasarni u Boriku. Nadalje, apelant tvrdi da je ugovor o zamjeni u Banjaluci potpisao jer ga je na to požurivao tuženi, ali da nije potpisao ugovor prilikom ovjere u Osnovnom sudu. Nadalje, apelant tvrdi da ni on kao ni tuženi nisu bili gruntovni vlasnici nekretnina koje su mijenjali, pa da ga je tuženi prisilio da izvrši upis u zemljišnu knjigu. Najzad, apelant tvrdi da je na neviđeno potpisao ugovor o zamjeni i da je netačna tvrdnja da je njegov brat V.M. nekretnine u Ogulinu vidio prije sklapanja ugovora o zamjeni.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima iz kojih proizlazi da smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, shodno članu 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, s obzirom da je apelant tražio poništenje ugovora o zamjeni tvrdeći da nije zaključen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, teret dokazivanja ove odlučene činjenice bio je na apelantu. Apelant ne tvrdi, a to se ne može zaključiti ni iz osporenih presuda, da je u prilog utvrđivanja ove odlučene činjenice ponudio neki dokaz koji sudovi nisu cijenili, odnosno da je u prezentovanju takvog dokaza bio nezakonito onemogućen. Nadalje, iz osporenih presuda ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način dokazao da postoji neki drugi razlog u smislu člana 103. ZOO na temelju kog je ugovor o zamjeni trebalo poništiti. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant u apelaciji tvrdi da je bio pretučen od strane uniformsianih lica, da mu je život bio ugrožen, da je njegov potpis na ovjeri ugovora o zamjeni u Banjaluci falsifikovan, da je ugovor o zamjeni u Ogulinu potpisao otac tuženog bez punomoći, da ni on ni tuženi nisu bili gruntovni vlasnici nekretnina koje su mijenjali, da je netačna tvrdnja da je njegov brat vido nekretnine tuženih u Ogulinu prije zaključivanja ugovora. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je apelant i jedan od ovih navoda iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a u apelaciji ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je na njih ukazivao ali da su sudovi propustili da se o njima izjasne. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju bar u svojoj suštinskoj formi pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Obzirom da u konkretnom slučaju apelant navedene prigovore prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, takvi prigovori su, po mišljenju Ustavnog suda, očigledno prima facie neosnovani te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

12. Apelant je istako i da mu je povrijeđeno pravo na „jednakost pred zakonom, ravnopravnost iz člana II st. 1., 2., 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine“, a iz razloga koji su u ovoj odluci već razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa Ustavni sud zaključuje da su identični navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3663/09 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio