Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3704/09 (B. I., V. I. i V. I.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3704/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3704/09, rješavajući apelaciju Borislava Ilića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Ilića, Velimira Ilića i Vitomira Ilića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-09-000685 od 16. oktobra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-Pr-07-006060-VII od 19. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Ilić, Velimir Ilić i Vitomir Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 27. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-

Pžp-09-000685 od 16. oktobra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-006060-VII od 19. marta 2009. godine. Apelanti su 1. jula i 2. avgusta 2010. godine dopunili apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-006060-VII od 19. marta 2009. godine apelanti su oglašeni odgovornim što su, u vrijeme i na način preciziran u izreci rješenja, počinili prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 20/07). Predmetni prekršaj je počinjen na način što su apelanti, zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa, pokušali fizički napasti M.I. dok je isti šišao živicu. Naime, prvoapelant mu je tom prilikom zaprijetio rekavši da ne obrađuje živicu dok ne dođe inspekcija, a kako se M.I. nije osvrtao na njegove riječi prvoapelant, sa kolcem u ruci, je krenuo prema njemu u namjeri da se sa njim obračuna. M.I. se uputio prema svojoj kući, a za njim su krenuli apelanti koji su dolaskom pred kuću M.I. istom počeli upućivati pogrdne riječi (psovali majku i kćer) i prijetnje da će ga fizički napasti. Sud je apelantima za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od po 200,00 KM, te ih obavezao da solidarno plate troškove prekršajnog postupka-paušal u iznosu od po 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, Policijska stanica 1 Banjaluka podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 10-01/4-317/07 od 26. oktobra 2007. godine protiv apelanata zbog počinjenog prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao prvoapelanta, drugoapelanta, radnika policije R.S., oštećenog M.I. i svjedoka M.I., nesporno utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant učinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Prekršajnu odgovornost sud je utvrdio na osnovu izjave svjedoka M.I., koja je neposrednim opažanjem uočila predmetni prekršaj koji je sudu na uvjerljiv i argumentovan način opisala, i čijoj izjavi je sud u cjelosti poklonio vjeru. Sud nije poklonio vjeru iskazu policajca R.S., koji predstavlja posredno saznanje na osnovu kojeg se nije mogla utvrditi odgovornost okrivljenih. Također, sud smatra da je odbrana prvoapelanta i drugoapelanta data u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti, te ista nema uporišta u izvedenim dokazima niti za istu nude prihvatljive argumente ili nove dokaze. U odnosu na trećeapelanta sud je donio rješenje zbog propuštanja iz razloga što se nije odazvao na zakazani usmeni pretres, iako je poziv uredno primio a izostanak nije opravdao. Sud je odluku u odnosu na trećeapelanta zasnovao na osnovu dokaza predloženih od strane ovlaštenog organa, iz kojih proizilazi da radnje trećeapelanta sadrže obilježja prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, te ga je oglasio odgovornim i izrekao mu novčanu kaznu kao u dispozitivu rješenja. Osnovni sud je istakao da je pri odmjeravanju kazne cijenio olakšavajuće okolnosti, činjenicu da apelanti nisu ranije kažnjavani, dok otežavajućih okolnosti nije bilo. S obzirom na navedeno, sud je apelantima za učinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu kao u dispozitivu rješenja, smatrajući da je srazmjerna težini učinjenog prekršaja i da će se u konkretnom slučaju istom postići svrha kažnjavanja.

4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 011-0-Pžp-09-000685 od 16. oktobra 2009. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud u obrazloženju rješenja navodi da je članom 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 34/06 i 1/09, u daljnjem tekstu: ZOP) propisano da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Okružni sud je zaključio da žalbeni navodi apelanata, koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nisu dozvoljeni. Nadalje, Okružni sud ističe da je prvostepeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vezano za žalbene navode apelanata koji se odnose na odluku o kazni, Okružni sud smatra da je ista izrečena u skladu sa članom 10. ZOP. Naime, za predmetni prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru je predviđena novčana kazna u iznosu od 200,00 do 800,00 KM. S obzirom da je prvostepeni sud apelantima izrekao minimalne kazne propisane zakonom za učinjeni prekršaj, pri čemu je pravilno cijenio sve okolnosti na strani apelanata, Okružni sud je zaključio da su apelantima izrečene adekvatne novčane kazne kojima će se ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom.

5. Prema informaciji Policijske stanice 1 Banjaluka od 5. juna 2012. godine, predmetni zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka je u skladu sa članom 40. stav 2. ZOP poslat apelantima. Međutim, s obzirom da je Pravilnikom o odabiranju ahrivske građe iz registarskog materijala («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/00) određen rok čuvanja zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka po Zakonu o javnom redu i miru u trajanju od tri godine, Policijska stanica 1 Banjaluka nije mogla izvršiti uvid u dostavnice o uručenju zahtjeva apelantima. Također, Osnovni sud je uz dopis od 23. maja 2012. godine dostavio Ustavnom sudu i zapisnik o usmenom pretresu održanom 19. marta 2009. godine, iz kojeg proizilazi da je apelantima dostavljen predmetni zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.

6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom slučaju. Apelanti navode da nisu uredno dobili poziv za usmeni pretres zbog čega trećeapelant nije ni prisustvovao pretresu, zbog čega je u odnosu na istog pogrešno donesena odluka zbog propuštanja. Nadalje, smatraju da prvostepeni sud nije trebao prihvatiti iskaz svjedoka M.I. koja je po njima imala interesa da kritični događaj prikaže onako kako je to odgovaralo njenom mužu (oštećenom), te da im nije dostavljen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog čega se «u takvoj situaciji nisu ni snašli niti su svojim dokazima bili u situaciji osporiti iskaz tog svjedoka». Apelanti smatraju da je učinjen propust od strane drugostepenog suda u dijelu kojim je njihova žalba odbijena kao nedopuštena u dijelu kojim su osporavali činjenične zaključke prvostepenog suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 tač. 21. i 22.).

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i na osnovu toga primjenili odredbe procesnog i materijalnog prava u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3704/09 (B. I., V. I. i V. I.) | Sudska praksa | Aktio