Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3758/09 (Z. T.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3758/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3758/09, rješavajući apelaciju Zdravka Trivunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Trivunovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-
000 191 od 26. oktobra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-Pr-08-000 215 od 23. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Trivunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000 191 od 26. oktobra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (Osnovni sud) broj 087-0-Pr-08-000 215 od 23. marta 2009. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj 087-0-Pr-08-000 215 od 23. marta 2009. godine, a koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-09-000 191 od 26. oktobra 2009. godine, apelanta oglasio odgovornim za prekršaj iz člana 85. stav 1. tačka 3. Zakona o inspekciji Republike Srpske, te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 600,00 KM i obavezao ga da nadoknadi troškove postupka. Rješenjem Republičkog inspektora rada od 7. februara 2008. godine apelantu je naloženo da postupi u skladu sa navedenim rješenjem i da otkloni zatečene nedostatke a što on nije učinio. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je na usmenom pretresu na prijedlog predstavnika ovlaštenog organa izvršen uvid u zapisnik o inspekcijskom pregledu i rješenje Republičkog inspektora rada sačinjene 7. februara 2008. godine, te dostavnicu iz koje se vidi da je apelant rješenje primio. Nadalje, apelant je na usmenom pretresu saslušan, a nakon završetka usmenog pretresa predao je u pisarnicu medicinsku dokumentaciju. Na temelju uvida u zapisnik o inspekcijskom pregledu od 7. februara 2008. godine, a koji je apelant potpisao bez primjedbi, utvrđeno je da nije predočena polisa kolektivnog osiguranja radnika od posljedica nesretnog slučaja u skladu sa članom 74. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR), te da apelant ne vodi knjigu dnevnog prisustva radnika u skladu sa članom
40. ZoR. Na temelju uvida u rješenje od 7. februara 2008. godine utvrđeno je da je apelantu naloženo da sve zaposlene radnike kolektivno osigura od nesreće na poslu kod ovlaštene osiguravajuće kuće, te da pribavi i ažurno vodi knjigu dnevnog prisustva radnika na poslu. Naložene mjere apelant je imao preduzeti u roku od tri dana od prijema rješenja, te obavijestiti Republičku inspekciju rada o njihovom izvršenju u roko od tri dana. Apelant je u svojoj odbrani tvrdio da je prilikom inspekcijskog pregleda objasnio da je bio bolestan, odnosno da je bio na bolovanju i nije dolazio na posao, te da svu dokumentaciju drži kod kuće, te da je inspektora zamolio da dođe naredni dan kako bi mu je predočio. Najzad, istakao je da dokumentaciju nije donio ni na usmeni pretres jer nije znao na što se prijava odnosi, te je zatražio da se usmeni pretres odloži. Predstavnik službenog organa je istakao da je prijava podnesena jer apelant nije postupio po rješenju od 7. februara 2008. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da se u radnjama apelanta stiču obilježja prekršaja iz člana 85. stav 1. tačka 3. Zakona o inspekcijama a koji čini preduzetnik koji ne izvrši mjere naređene od strane inspektora kojim je naređeno otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. Apelantov prijedlog za odlaganje usmenog pretresa nije prihvaćen iz razloga što mu je uz poziv za usmeni pretres uručen i zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, pa je zaključeno da je neosnovana tvrdnja da nije znao na što se prijava odnosi.
3. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da mu je u postupku pred redovnim sudovima onemogućeno da provodi dokaze i da utvrđuje relevantne činjenice koje dokazuju njegovu nevinost.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
7. U suštini iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da su mu povrijeđene garancije iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana
6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
8. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi svoju odluku zasnovali na temelju dokaza koji su provedeni na usmenom pretresu, koje je ocijenio objektivnim i pribavljenim u skladu sa zakonom. Apelant u apelaciji valjanost ovako provedenih dokaza ne dovodi u pitanje, niti navodi, a to se ne može zaključiti ni iz obrazloženja osporenih rješenja, da mu je bila uskraćena mogućnost da se o njim izjašnjava ili da ih osporava. Na temelju ovako provedenih dokaza i njihove ocijene, redovni sudovi su utvrdili da je apelant počinio prekršaj za koji je oglašen odgovornim. Apelant u apelaciji ne navodi provođenje kog dokaza je predlagao, pa je takav prijedlog je suprotno zakonu odbijen ili su sudovi propustili da se o njemu izjasne. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizilazi da je apelant priložio medicinsku dokumentaciju koju sud nije posebno cijenio jer je zaključio da nije relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja, a iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja proizilazi da apelant ovakav zaključak nije osporavao u žalbi. Najzad, ovakav zaključak apelant ne dovodi u pitanje ni u apelaciji. Stoga Ustavni sud smatra da obrazloženje u osporenim rješenjima ne dovodi u sumnju apelantovu prekršajnu odgovornost, te zaključuje da su apelantovi navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđene garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić