Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/09 (P. T.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3812/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3812/09, rješavajući apelaciju Pere Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Tadića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-09-000 349 od 14. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-

0-P-08-000 041 od 18. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 7. decembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 013-0-Gž-09-000 349 od 14. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu:Osnovni sud) broj 085-0-P-08-

000 041 od 18. februara 2009. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj 085-0-P-08-000 041 od 18. februara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-09-000 349 od 14. oktobra 2009. godine, odbacio kao neblagovremenu tužbu apelanta u dijelu kojim je tražio da mu se na ime staža osiguranja sa uvećanim trajanjem za svakih 15 mjeseci radnog staža Fondu Penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO-Filijala Doboj) uplate doprinosi za 15 mjeseci staža osiguranja, i to tuženi AD „Trudbenik“ Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) počev od 25. februara 1997. godine do 16. juna 2003. godine a „Trudbenik Fabrika pneumatskog alata“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) počev od 17. juna 2003. godine do 31. decembra 2006. godine. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se obaveže drugotuženi da mu na ime staža osiguranja sa uvećanim trajanjem za svakih 12 mjeseci radnog staža Fondu PIO-Filijala Doboj uplati doprinose za 15 mjeseci staža osiguranja počev od 1. januara 2007. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski razlozi.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je taj sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik prvotuženog raspoređen na radno mjesto VKV metalobušač od 18. marta 1996. godine pa sve do 16. juna 2003. godine, kada je prešao na rad kod drugotuženog kod koga je bio u radnom odnosu do početka decembra 2008. godine kada mu je radni odnos prestao zbog ispunjavanja uslova za starosnu penziju, i da je apelant lice sa tjelesnim oštećenjem u procentu od 70%. Među strankama je sporno da li apelantu kao licu sa tjelesnim oštećenjem pripada pravo na računanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem u skladu sa odredbom člana 35. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, broj 106/05, u daljnjem tekstu: ZPIO). S tim u vezi Osnovni sud je ukazao da spor u predmetnoj pravnoj stvari ima katakter radnog spora jer je zahtjev apelanta usmjeren na ostvarivanje prava u vezi sa radom, pa se rok za podnošenje tužbe cijeni prema odredbi člana 118. st. 1. i 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 55/07), kojim je regulisano da radnik može ostvariti sudsku zaštitu kada su za to ispunjene procesne pretpostavke koje se tiču blagovremenosti tužbe, a na ispunjenje ove procesne pretpostavke u radnom sporu sud pazi po službenoj dužnosti, i da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu tih prava. U konkretnom slučaju za pravilnu primjenu odredbe navedenog člana odlučna činjenica je dan saznanja za povredu prava od kada teče rok od jedne godine u okviru koga se može podnijeti tužba za sudsku zaštitu. Osnovni sud je na temelju iskaza apelanta kao nesporno utvrdio da mu je cijelo vrijeme bilo poznato da tuženi kao poslodavci nisu vršili uplate doprinosa po osnovu staža osiguranja sa uvećanim trajanjem Fondu PIO-Filijala Doboj, zbog čega je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na period od 31. decembra 2006. godine sud odbacio kao neblagovremen. Odlučujući o drugom dijelu tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se drugotuženi obaveže da mu na ime staža osiguranja sa uvećanim trajanjem za svakih 12 mjeseci radnog staža Fondu PIO-Filijala Doboj uplati doprinose za 15 mjeseci staža osiguranja počev od 1. januara 2007. godine pa sve dok za to budu postojali uslovi, Osnovni sud je na temelju odredbe člana 35. stav 1. tačka 1. ZPIO, te nalaza, ocjene i mišljenja ljekarske komisije Javnog fonda za PIO broj 1234/97 kojim je apelantu utvrđeno tjelesno oštećenje od 70% počev od 25. februara 1997. godine, ali bez postojanja invalidnosti, utvrdio da bi apelantu pripadalo pravo da mu se staž osiguranja sa uvećanim trajanjem računa za puno radno vrijeme, međutim kako iz izvedenih dokaza i iskaza apelanta sud nije mogao utvrditi, da li se apelant u periodu od 1. januara 2007. godine do 3. decembra 2008. godine efektivno nalazio na radu ili na bolovanju, a što je od uticaja za ostvarivanje navedenih prava u smislu člana 39. navedenog zakona, prvostepeni sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbio kao neosnovan i nedokazan, na temelju člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji se odnosi na primjenu pravila o teretu dokazivanja.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno raspravio sve relevantne činjenice koje su od uticaja na ishod postupka i pravilno odlučio kao u izreci presude, dajući u obrazloženju dovoljne i valjane pravne razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Stoga Okružni sud je zaključio da su bez osnova žalbeni navodi apelanta koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer isti nemaju uporište u stanju spisa predmeta, niti u važećem materijalnom pravu.

5. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi povrede prava na pravično suđenje navodi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZPIO i Zakona o radu, jer smatra da se radi o potraživanjima koja mu pripadaju, te tvrdi da je toku trajanja postupka dokazao da je cijelo vrijeme kod tuženih radio puno radno vrijeme na poslovima VKV metalobušača pa stoga osporene presude smatra nezakonitim.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/09 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio