Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4037/09 (D. N.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zastara
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4037/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednca Valerija Galić , potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 4037/09, rješavajući apelaciju Dušanke Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Nikolić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-136/05 od 14. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-137/03 od 10. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čačka, Republika Srbija, koju zastupa brat Simo Jovčić, podnijela je 17. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-136/05 od 14. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-137/03 od 10. septembra 2004. godine.

2. Apelantica je kod Općinskog suda pokrenula parnični postupak protiv Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federeacije Bosne i Hrercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi povrata u pređašnje stanje stambenog objekta. Općinski sud je presudom broj P-

137/03 od 10. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se prvotuženoj i drugotuženoj naloži da joj kao vlasnici oštećenog objekta, isti dovedu u stanje kakvo je bilo prije rušenja, što podrazumijeva nabavku materijala, saniranje oštećenja popravkom krova i četiri reda cigle, te da ga predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantici, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

3. Tužene su u odgovoru na tužbu istakle prigovor zastarjelosti potraživanja. Odlučujući o navedenom prigovoru, Općinski sud je istakao navode punomoćnika apelantice prema kojim potraživanje nije zastarjelo jer je stambeni objekat apelantice oštećen krajem 1997. godine. Nadalje, punomoćnik apelantice je izjavio da je u toku 1997. godine dolazio iz Prijedora u selo Blatna i da je na dvogled promatrao kuću apelantice, utvrdivši da je skinut crijep sa kuće. Nakon toga je u augustu 1998. godine, nakon što je otvoren most preko rijeke Une, koji veže Blatnu i Ivanjsku, prvi put došao nakon okončanja rata u Ivanjsku i lično pred kućom apelantice utvrdio da je kuća potpuno devastirana od krova do prizemlja, te da su sve vodovodne i električne instalacije počupane, kompletno kupatilo uništeno, kao i vanjska te unutarnja stolarija. Općinski sud je slijedom navedenog činjeničnog stanja, ocijenio da je prigovor zastarjelosti osnovan, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelantice. Naime, prvostepeni sud je konstatovao da prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, te da u svakom slučaju navedeno potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Budući da ja punomoćnik apelantice izjavio da je saznanje o šteti apelantica imala 1997. godine, a u augustu 1998. godine, nakon što je otvoren most preko rijeke Une, utvrdio da je kuća kompletno devastirana, Općinski sud je ocijenio da je u konkretnoj pravnoj stvari rok od tri godine, u smislu člana 376. ZOO, protekao 12. augusta 2001. godine. S obzirom da je tužba podnesena 2. jula 2003. godine, očigledno je po ocjeni Općinskog suda da je potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjelo, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-136/05 od 14. oktobra 2009. godine, žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda od 10. septembra 2004. godine potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je polazeći od navedenih bitnih činjenica ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete za devastiranu kuću apelantice, jer je tužba sudu podnesena nakon isteka roka od tri godine, 2. jula 2003. godine, kao i da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredbe člana 376. stav 1. ZOO, odbio tužbeni zahtjev apelantice. Također, drugostepeni sud je naveo kao pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete, budući da je svrha naknade štete otklanjanje nedostataka na objektu apelantice i predaja u posjed takvog renoviranog objekta, te da su neosnovani žalbeni razozi kojim se upućuje na pogrešnu primijenu materijalnog prava iz navedene odredbe ZOO.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije ukazano je na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog kojeg je, po mišljenju apelantice došlo do pogrešne primejne materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica je istakla da je prvostepeni sud propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje o vremenu oštećenja njene kuće i vremena saznanja za oštećenje. Osim toga, apelantica je istakla povredu prava iz Aneksa VII član I, tačka 1. i član XII tač. 5. i 6. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na osnovanost prigovora zastare potraživanja, primjenom relevantnih odredaba ZOO zbog kojih je tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan.

10. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa pravima iz Aneksa VII član I, tačka 1. i član XII tač. 5. i 6. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za takvu imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da joj je donošenjem osporenih presuda, onemogućeno uživanje ovog ustavnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa eventualnim kršenjem ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje, dom i imovinu. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje, dom i imovinu očigledno neosnovani te da apelantica u odnosu na ove navode nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4037/09 (D. N.) | Sudska praksa | Aktio