Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4093/09 (S. J.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zastara
- Povrat u prijašnje stanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4093/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 4093/09, rješavajući apelaciju Sime Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Jovičića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-47/05 od 15. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-136/03 od 10. septembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 23. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-47/05 od 15. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-136/03 od 10. septembra 2004. godine.
2. Apelant je kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak protiv Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi povrata u pređašnje stanje kuće. Općinski sud je Presudom broj P-136/03 od 10. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotuženoj i drugotuženoj naloži da mu kao vlasniku porušenog objekta objekat dovedu u stanje kakvo je bilo prije rušenja, što podrazumijeva nabavku materijala, izgradnju objekta veličine 9x7 metara, prizemlje i duboki tavan, te da ga predaju u posjed i na slobodno raspolaganje apelantu, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U navodima tužbe apelant je istakao da je bio vlasnik nekretnina u Bosankoj Krupi na kojima je bio izgrađen stambeni objekat, koji je postojao sve do 1997. godine. Tokom marta 1998. godine objekat su srušila nepoznata lica. U odgovoru na tužbu tužene su istakle, između ostalog, i prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi sa ovim prigovorom, Općinski sud je naveo apelantove tvrdnje prema kojima njegovo potraživanje nije zastarjelo i da se ne radi o ratnoj šteti, jer je šteta na njegovoj kući pričinjena pred kraj 1997. godine, te u proljeće 1998. godine, odnosno u martu i aprilu 1998. godine. Naime, apelant je tvrdio da je krajem 1997. godine dolazio u Blatnu, općina Novi Grad, te da je sa druge strane rijeke Une dvogledom promatrao svoju kuću u selu Ivanjska, da je tom prilikom utvrdio da je njegova kuća otkrivena, da su skinuti rogovi i da je ostao samo dimnjak. U martu 1998. godine, kada je ponovo došao u Blatnu, apelant je utvrdio da je rušenje njegove kuće nastavljeno i da je od kompletne kuće ostao samo vanjski zid garaže.
4. Na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku Općinski sud je ocijenio da je prigovor zastarjelosti osnovan zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Naime, prvostepeni sud je konstatovao da, prema odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Dalje, sud je istakao da je apelant na pripremnom ročištu potvrdio da je štetu na svom stambenom objektu otkrio i utvrdio krajem 1997. godine, kad je bio učinjen jedan dio te štete, dok je drugi dio štete na svojoj kući utvrdio u martu 1998. godine, a da je u konkretnoj pravnoj stvari tužba podnesena 2. jula 2003. godine. Shodno tome, sud je konstatovao da je rok zastarjelosti od pet godina u smislu člana 371. ZOO protekao od kraja marta 1998. godine pa do kraja marta 2003. godine. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 2. jula 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je očigledno tužba podnesena po proteku općeg roka zastarjelosti.
5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/05 od 15. oktobra 2009. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda od 10. septembra 2004. godine potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u konkretnoj pravnoj stvari tužba podnesena 2. jula 2003. godine, a da je apelant saznanje o šteti na kući imao u martu 1998. godine. Dalje, Općinski sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete, jer je tužba podnesena nakon isteka tri godine od saznanja za štetu, u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Također, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete, kako je to pravilno i zaključio prvostepeni sud, s obzirom na to da se zahtjev odnosi na uspostavljanje ranijeg stanja, što je jedan od vidova naknade materijalne štete u smislu člana 185. stav 1. ZOO, te da, stoga, nije osnovan žalbeni razlog koji upućuje na to da se radi o sporu radi zaštite prava vlasništva, kao i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije ukazao je na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog kojeg je, prema njegovom mišljenju, došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, naveo je da je prvostepeni sud propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje o vremenu rušenja kuće i o vremenu kada je saznao da mu je kuća srušena, a da, suprotno njegovim očekivanjima, drugostepeni sud nije uvažio njegove žalbene navode i poništio prvostepenu presudu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na osnovanost prigovora zastare potraživanja, primjenom relevantnih odredaba ZOO, zbog kojeg je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić