Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-896/12 (M. L.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nekretnina
  • Apelacija preuranjena
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-896/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 896/12, rješavajući apelaciju Mladena Lučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Lučića podnesena zbog neizvršavanja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 061690 08 I od 1. jula 2011. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Lučića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 194054 11 Rev od 19. aprila 2012. godine zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 7. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 011 386 11 Gž od 19. januara 2011. godine u razumnom roku i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 061690 08 I od 1. jula 2011. godine. Apelant je podneskom od 21. maja 2012. godine dopunio apelaciju prijedlogom za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 650 P 194054 11 Rev od 19. aprila 2012. godine i ostavio na snazi presudu Kantonalnog suda i rješenje Općinskog suda.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1998/05 od 11. novembra 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Rasim Bajrović (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed i na slobodno raspolaganje stan u Sarajevu, Ulica Zelenih beretki broj 9/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), ili da mu isplati iznos od 74.000,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž- 06-000559 od 19. marta 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i presudio na način što je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena.

4. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju, pa je Vrhovni sud Presudom broj 070- 0-Rev-08-001055 od 30. septembra 2010. godine reviziju usvojio tako da je drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena na način da je apelantova žalba u ovom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena, a u preostalom dijelu ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

5. Kantonalni sud je, rješavajući nakon presude Vrhovnog suda, donio Presudu broj 09 0 P 011386 11 Gž od 19. januara 2011. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i presudio na način da je tuženi dužan apelantu na ime naknade štete isplatiti iznos od 68.600,00 KM uz naknadu troškova parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, nakon odluke Vrhovnog suda, ostalo da se raspravi o žalbi koja se odnosi na naknadu štete koju je apelant trpio zbog lišenja stanarskog prava, odnosno nemogućnosti da koristi predmetni stan. U tom smislu Kantonalni sud je u ponovnom postupku proveo dokaze uvidom u pismenu dokumentaciju u koju je uvid izvršio prvostepeni sud na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je na osnovu rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo utvrdio da je apelantov prednik (otac Velimir Lučić) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se dozvoljava povrat u stan. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 15. maja 1999. godine utvrđeno je da je Nikola Krstić, kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi i predmetni stan, cijelu zgradu prodao tuženom kao kupcu, nakon čega se tuženi u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda uknjižio kao vlasnik stanova u zgradi. Kantonalni sud je, obrazlažući dalje, istakao da je na osnovu provedenih dokaza pouzdano utvrđeno da je apelant formalno-pravno vraćen u posjed stana, a da se faktički njegova porodica nije mogla vratiti, jer je predmetni stan bio devastiran, kao i cijela zgrada. Tuženi je, kako je dalje navedeno, prepravkom zgrade iz stambenog u poslovni prostor faktički onemogućio apelanta da se vrati u posjed predmetnog stana koji je bio privatno vlasništvo, pa ga apelant ne bi mogao ni otkupiti kao nosilac stanarskog prava. Međutim, kako je zatim zaključio Kantonalni sud, apelant je, prije nego što je tuženi postao vlasnik predmetnog stana, imao stanarsko pravo kao posebnu vrastu prava (sui generis), i to pravo mu nije prestalo otkazom, već je stan napustio zbog ratnih okolnosti i po završetku rata blagovremeno podnio zahtjev za povrat. Tuženi je, prema shvatanju Kantonalnog suda, morao provjeriti da li na stanovima koje je kupio u zgradi u kojoj se nalazi i predmetni stan ima nosilaca stanarskog prava a kako to nije učinio, zaključeno je da je postupao protivpravno i da nekorištenje stana od apelanta predstavlja štetu koju trpi. Kantonalni sud je navedenu presudu donio primjenom odredaba člana 154. stav 1. u vezi sa članom 185. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Apelant je 5. maja 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na nepokretnosti tuženog, čime je predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja u odnosu na ranije doneseno rješenje o dozvoli izvršenja istog suda od 23. oktobra 2008. godine. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 061690 081 od 1. jula 2011. godine dozvolio promjenu predmeta i sredstava izvršenja, tako što je dozvoljeno izvršenje na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda od 19. januara 2011. godine protiv tuženog radi naplate novčanog potraživanja na ime naknade štete, na nekretninama tuženog koje su upisane kod Općinskog suda kao vlasništvo tuženog (nekretnine bliže navedene u rješenju). Općinski sud je rješenjem iz oktobra iste godine odbio prigovor tuženog protiv rješenja o izvršenju.

7. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda-Odsjek KPU broj 065-0-Dn-II-11-14711 od 8. jula 2011. godine određena je zabilježba izvršenja u podulošku broj 9322 Općine Centar na stanu u Alipašinoj ulici u vlasništvu tuženog.

8. Odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda od 19. januara 2011. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 194054 11 Rev od 19. aprila 2012. godine kojim je reviziju djelimično usvojio, presudu Kantonalnog suda u dosuđujućem dijelu ukinuo i vratio na ponovno suđenje, a u preostalom dijelu odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je ranijom presudom istog suda od 30. septembra 2010. godine revizija tuženog usvojena i drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena, tako da je apelantova žalba u ovom dijelu odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, a u preostalom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dakle, kako je ocijenio Vrhovni sud, predmet pobijanja apelantovom žalbom je presuda prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 74.000,00 KM. Sporna pitanja na koja je upozorio Vrhovni sud u ranijoj presudi, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, svode se na pravilnu primjenu materijalnog prava iz osnova naknade štete prema kojem bi nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu imao pravo na naknadu štete nastale nemogućnošću korištenja stana pod zakonom određenim uvjetima. Ostvarenje tog prava se vrši u skladu sa pravilima procesnog prava prema iznijetim činjenicama na kojima apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev. Prema shvatanju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su odluke donijeli na bazi neodređenog činjeničnog osnova tužbe u označenom dijelu iz kojeg nije vidljivo na kojim činjenicama apelant zasniva svoj zahtjev, što bi iziskivalo procesne radnje otklanjanja nedostataka tužbe u navedenom dijelu, čime je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

9. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u pogledu neizvršenja presude Kantonalnog suda od 19. januara 2011. godine, budući da je prijedlog za izvršenje navedene presude Općinskom sudu podnesen 5. maja 2011. godine, a u vrijeme podnošenja apelacije taj postupak nije bio okončan. S tim u vezi, u apelaciji je navedeno da je Općinski sud u julu 2011. godine dozvolio izvršenje na nekretnini tuženog (kako je predloženo u prijedlogu za izvršenje) na koje je tuženi izjavio prigovor koji je rješenjem istog suda odbijen u oktobru 2011. godine. Nakon toga je Općinski sud zakazivao ročišta povodom utvrđivanja vrijednosti nekretnine a apelant je, kako bi skratio taj postupak, prihvatio snositi troškove vještačenja, što je zaključkom suda prihvaćeno. Vještaku je, zatim, bilo uskraćeno da izvrši vještačenje zbog nemogućnosti da uđe u stan koji je predmet izvršenja usljed čega je Općinskom sudu predloženo da se poduzmu mjere prisilnog ulaska u stan o kojem prijedlogu u vrijeme podnošenja apelacije nije bilo odlučeno. Apelant smatra da postupak po njegovoj tužbi koju je podnio prije skoro deset godina traje predugo i da u postupku izvršenja presude on nije doprinio dužini postupka, već je to učinio sud.

10. Apelant je podneskom od 21. maja 2012. godine predložio da se hitno donese odluka o privremenoj mjeri, budući da je, nakon podnošenja apelacije, Vrhovni sud donio rješenje kojim je reviziju tuženog djelimično uvažio i drugostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo, te predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Pobijanim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno mu je, kako je istakao, pored prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da Vrhovni sud već drugi put predmet vraća drugostepenom sudu na ponovni postupak radi odugovlačenja postupka i neprovođenja rješenja o izvršenju, odnosno kako bi se apelant onemogućio da naplati potraživanja u izvršnom postupku. Predložio je da se privremenom mjerom ukine rješenje Vrhovnog suda od 19. aprila 2012. godine, da se ostavi na snazi presuda Kantonalnog suda od 19. januara 2011. godine i rješenje Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda, te da se tuženom zabrani da otuđi, optereti ili raspolaže imovinom koja je predmet izvršenja. Ovo zbog toga, kako je navedeno, što je izvršenje na tim nekretninama najsigurnije, najlakše i nabrže moguće provesti. Smatra da je presuda Kantonalnog suda od 19. januara 2011. godine zasnovana na zakonu, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji, te da Vrhovni sud bespotrebno odugovlači cio postupak.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

14. apelacija je preuranjena;

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Dužina trajanja izvršnog postupka

13. Ustavni sud primjećuje da je apelant na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 011 386 11 Gž od 19. januara 2011. godine pred Općinskim sudom, u maju iste godine, pokrenuo izvršni postupak radi naplate potraživanja. Rješenjem Općinskog suda od 1. jula 2011. godine usvojen je apelantov prijedlog i ranije rješenje o izvršenju od 23. oktobra 2008. godine izmijenjeno je u odnosu na dozvoljeni predmet i sredstvo izvršenja, pa je umjesto ranije presude Kantonalnog suda od 19. marta 2008. godine dozvoljeno izvršenje na osnovu presude Kantonalnog suda od 19. januara 2011. godine. Zatim je Zemljišnoknjižni ured – Odsjek KPU Općinskog suda 8. jula 2011. godine, na apelantov prijedlog, odredio zabilježbu izvršenja u podulošku broj 9322 na stanu koji je vlasništvo tuženog, ocjenjujući da su ispunjeni uslovi za zabilježbu izvršenja. U oktobru 2011. godine Općinski sud je odbio prigovor tuženog protiv rješenja o dozvoli izvršenja. Zaključkom od 16. februara 2012. godine Općinski sud je naložio apelantu da izvrši uplatu iznosa radi vještačenja nekretnine, a nakon toga je u aprilu 2012. godine zakazano ročište povodom obavještenja vještaka o nemogućnosti da uđe u posjed stana i izvrši vještačenje.

14. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ističe da bi tumačenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije.

15. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši utvrđeno građansko pravo ili o odugovlačenju suda da donese rješenje o izvršenju, nego se radi o specifičnom postupku izvršenja na nekretnini tuženog radi apelantovog novčanog potraživanja. Općinski sud je, kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju, budući da je nakon podnošenja prijedloga za izvršenje za manje od dva mjeseca donio rješenje kojim je prijedlog usvojen izmjenom predmeta i sredstva izvršenja. Također je u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda, u isto vrijeme, doneseno rješenje o zabilježbi izvršenja na predloženim nekretninama tuženog.

16. Budući da je rješenjem Vrhovnog suda od 19. aprila 2012. godine, povodom kojeg je apelant zatražio donošenje privremene mjere, otpao pravni osnov za izvršenje, ukupno trajanje tog postupka od podnošenja prijedloga do donošenja rješenja Vrhovnog suda bilo je kraće od 12 mjeseci. Okolnosti koje su se desile nakon podnošenja prijedloga, a kako to proizlazi iz navoda apelacije, u smislu sprečavanja tuženog da vještaku omogući pristup nekretnini radi utvrđivanja njene vrijednosti, nisu okolnosti povodom kojih je sud mogao efikasno postupiti. Naime, podneskom od 5. marta 2012. godine vještak građevinske struke koji je određen zaključkom suda da izradi stručni nalaz i mišljenje obavijestio je Općinski sud o svom saznanju da je nekretnina čiju je vrijednost trebalo da utvrdi prodata trećem licu, te da nije bilo mogućnosti da uđe u posjed tog stana. Općinski sud je tim povodom vrlo brzo zakazao ročište za 23. april 2012. godine na kojem je tuženi obavijestio sud o izjavljenoj reviziji pred Vrhovnim sudom, nakon čega ga je sud obavezao da dostavi dokaz o ishodu revizije u roku od 30 dana, budući da će se u protivnom nastaviti izvršni postupak.

17. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije dao konkretne dokaze o tome da je Općinski sud u postupku izvršenja bezrazložno odbijao da postupi po predmetnom rješenju o izvršenju, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u ovom dijelu očigledno (prima faciae) neosnovana.

Apelacija je preuranjena

18. U konkretnom slučaju osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 194054 11 Rev od 19. aprila 2012. godine djelimično je usvojena revizija tuženog, presuda Kantonalnog suda u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, a u preostalom dijelu revizija je odbačena. Iz navedenog proizlazi da je revizijskim rješenjem ukinut dio drugostepene presude koji glasi: Tuženi je dužan isplatiti tužitelju (apelantu) na ime naknade štete iznos od 68.600,00 KM uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.540,00 KM i vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da postupak povodom apelantove tužbe nije pravosnažno okončan i da je u toku pred Kantonalnim sudom iz čega slijedi da je apelacija preuranjena.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere kojim je predloženo ukidanje rješenja Vrhovnog suda od 19. aprila 2012. godine, budući da postupak koji je apelant pokrenuo tužbom nije pravosnažno okončan.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-896/12 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio