Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1947/12 (F. M.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1947/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-1947/12, rješavajući zahtjev Fatime Marčetić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Fatime Marčetić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Marčetić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 23. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 002998 11 Uvp od 29. februara 2012. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio raspolaganje sa k.č. 186/26 do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područne jedinice Banjaluka broj 10-475-974/05 od 16. decembra 2009. godine utvrđeno je da je po sili zakona nastupio gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu označenom kao kč. br. 186/26 (n.p. 847/3) u površini od 56 m2 upisana u zk. ul. br. 13877 k.o. Banjaluka odnosno u pl. br. 1562 k.o. Banjaluka 4, koje je Rješenjem SO Banjaluka br. 06/I-475-408/80 od 31. marta 1981. godine, dodjeljeno radi individualne stambene izgradnje SIZ-u za upravljanje građevinskim zemljištem Banjaluka.

3. Protiv prvostepenog rješenja žalbe su izjavili Zoran Balaban, Ana Balaban, apelantica i Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka. Rješavajući po žalbama Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka je rješenjem broj 21-05/475-

6/10 od 24. februara 2010. godine odbila žalbu Ane Balaban, Zorana Balabana i Pravobranilaštva Republike Srpske. Usvojena je žalba apelantice tako da je prvostepeno rješenje dopunjeno tačkom 2. koja glasi „Nalaže se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područne jedinice Banjaluka i zemljišno-knjižnom odjeljenju Osnovnog suda u Banjaluci da na osnovu rješenja o utvrđivanju gubitka prava korištenja radi građenja uspostavi stanje upisa koje je predhodilo upisanom pravu korištenja radi građenja u korist SIZ-a za upravljanje građevinskim zemljištem na nekretnini pobliže opisanoj u tački 1. prvostepenog rješenja, a koja je bila upisana u zk. ul br. 6503 k.o. Banjaluka na ime apelantice u sukorisničkom dijelu od 27/896.“

4. Protiv drugostepenog rješenja tužbe su podnijeli Zoran Balaban i Ana Balaban (u daljnjem tekstu: tužioci). Okružni sud je presudom broj 11 0 U 002998 10 U od 16. maja 2011. godine tužbe tužilaca uvažio i poništio osporeni akt.

5. Protiv presude Okružnog suda apelantica je kao zainteresovano lice podnijela zahtjev za njeno vandredno preispitivanje. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 002998 11 Uvp od 29. februara 2012. godine odbio apelanticin zahtjev. Odbačen je zahtjev apelantice za određivanje mjere obezbjeđenja.

6. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu apelantice kao zainteresovanog lica 2. juna 2004. godine za utvrđivanje gubitka prava korištenja radi građenja na zemljištu označenom kao k.č. broj 186/26 ko Banjaluka (n.p. 847/3, k.o. Banjaluka 4) koje je od nje i drugih suvlasnika nacionalizovano na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58) i upisano kao društvena svojina sa pravom korištenja tih ranijih vlasnika u z.k. ul. broj 6503 ko Banjaluka. Rješenjem Skuštine opštine Banjaluka od 31. marta 1981. godine izuzeto je iz njihovog posjeda, a SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem nije u roku propisanom odredbama člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, važećeg u vrijeme podnošenja zahtjeva, pribavio odobrenje za građenje, a ni priveo to zemljište namjeni zbog čega su se ispunili uslovi da se Opštini Banjaluka, kao njegovom pravnom sljedniku utvrdi gubitak tako ostvarenog prava.

7. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu kojom je propisano ako fizičko odnosno pravno lice kome je zemljište dodijeljeno u roku od godinu dana od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta ne podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje odnosno ako u istom roku ne izvede pretežan dio radova na građevini tj izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja. U tom smislu je istaknuto da je među strankama sporno da li SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem spada u krug pravnih lica iz navedene zakonske odredbe.

8. U vezi navedenog Vrhovni sud je konstatovao da predmetno zemljište nije dodjeljeno SIZ-u radi individualne stambene izgradnje već radi njegovog uređenja i ustupanja krajnjim korisnicima koji će vršiti izgradnju. Iz tog razloga se navedena zakonska odredba o gubitku prava korištenja nije odnosila na pravni subjekt kakav je bio SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem već na fizička lica kojima su parcele dodijeljivane radi izgradnje kuća i pravna lica-preduzeća (nekada OOUR) koja su bila registrovana za poslove izgradnje objekata svih vrsta kojom djelatnošću se ni SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem, a ni njegovi sljedbenici nisu bavili. Iz navedenog je utvrđeno da nisu bili ispunjeni uslovi da se prvostepenim rješenjem SIZ-u za upravljanje građevinskim zemljištem utvrdi prestanak prava radi građenja.

9. U prilog navedenom je navedeno da je SIZ predmetno zemljište 1984. godine uz naknadu ustupio Nerminu Selmanu koji je ishodovao rješenje o urbanističkoj saglasnosti 1985. godine, te 1986. godine pribavio odobrenje za građenje i na istom sagradio stambeni objekat kako je bilo predviđeno tadašnjim regulacionim planom važećim za to područje. Tužioci su 2001. godine od imenovanog kupili kuću, a 2003. godine je usvojen sada važeći Regulacioni plan pod nazivom „Jug 5“ kojim je određeno zemljište za redovnu upotrebu tog objekta i u kojem je i predmetna parcela, pa je Grad Banjaluka, kao pravni sljednik SIZ-a za upravljanje građevinskim zemljištem, rješenjem od 19. aprila 2005. godine, navedeno zemljište dodijelio tužiocima, radi formiranja zemljišta za redovnu upotrebu. Cijepanjem tog zemljišta na terenu i spajanjem sa osnovnom parcelom na kojoj se nalazi kuća to zemljište je privedeno krajnjoj namjeni prema važećem regulacionom planu. Rješenje o dodjeli tog zemljišta tužiocima je postalo pravosnažno i zahtjev apelantice za ponavljanje tog postupka pravosnažno je odbačen.

10. S obzirom na navedeno po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni upravni organ je u obrazloženju svog rješenja dao valjane razloge o neosnovanosti apelanticinog zahtjeva za uspostavljanje ranije vlasničko pravnog statusa predmetnog zemljišta budući da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu s obzirom da je zemljište privedeno namjeni. Konstatovano je da nije sporno da je navedeni organ propustio da odluku o tom zahtjevu navede u dispozitivu ali s obzirom na navedeno činjenično i pravno stanje predmetne upravne stvari posebno odlučivanje o tome je po mišljenju Vrhovnog suda bespredmetno.

11. Prema tome Vrhovni sud je našao da su neosnovani navodi apelantice da tužioci nisu aktivno legitimisani za podnošenje tužbe. Navedeno imajući u vidu činjenicu da su oni učestvovali u predmetnom postupku i da im je priznato svojstvo stranke od strane upravnih organa, a također oni su upisani kao zemljišno knjižni korisnici predmetnog zemljišta te se nalaze u njegovom faktičkom posjedu.

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također ukazuje i na odredbe čl. 5. stav 1. alineja 4.,16., 48. stav 1, 54. i 111. Ustava Republike Srpske. Po mišljenju apelantice Vrhovni sud pogrešno izvodi zaključak da SIZ nema svojstvo pravnog lica a još manje da je sporna čestica k.č. 186/26 nekada dodijeljena Nerminu Selmanu. Ističe da je nesporno da je SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem bio nosilac prava raspolaganja jer je Opština Banjaluka shodno Zakonu o građevinskom zemljištu njemu povjerila poslove odnosno Zajednici zemljišta (Samoupravna interesna zajednica za upravljanje građevinskim zemljištem i Zavod za izgradnju Banjaluka).

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

15. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

16. U konkretnom slučaju apelantica osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavila argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1947/12 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio