Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-204/10 („Neimarstvo“ A.D. Trebinje i Z. K.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-204/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-204/10, rješavajući zahtjev „Neimarstvo“ A.D. Trebinje i Zdravka Kecojevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Neimarstvo“ A.D. Trebinje i Zdravka Kecojevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Neimarstvo“ A.D. Trebinje i Zdravko Kecojević (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 18. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000094 od 25. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-08-000142 od 8. januara 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno stavio van snage presudu Osnovnog suda.

2. Ilija Pavlović (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je postupak pred Osnovnim sudom protiv apelanata kao radi utvrđenja.

3. Osnovni sud je donio presudu broj 095-0-P-08-000142 od 8. januara 2009. godine kojom je utvrdio da je ništav ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Trebinju, pobliže opisan u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključen između apelanata te je obavezan prvoapelant da izvrši ponovnu raspodjelu stana, dok je u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj tražio da se raspodjela izvrši prema bodovnoj listi iz 2002. godine, sud tužbu odbacio. Istom presudom apelanti su obavezani solidarno da plate tužitelju troškove postupka.

4. Prvostepeni sud je svoju odluku donio nakon što je proveo dokazni postupak - saslušao parnične stranke, izvršio uvid u rang listu o raspodjeli stanova od 23. januara 2002. godine, izjavu o podstanarstvu od 20. jula 2004. godine, pobijani ugovor o otkupu stana od 16. septembra 2007. godine, rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Trebinje od 17. septembra 2007. godine, rješenje Okružnog suda u Trebinju od 20. avgusta 2008. godine, te presudu Osnovnog suda broj P-210/05 od 17. januara 2006. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da nije sporna među parničnim strankama činjenica da je tužitelj kod prvostepenog suda vodio dva parnična postupka, da je odbačena tužba tužitelja kojom je tražio da se obaveže prvoapelant da izvrši raspodjelu svih postojećih stanova, te da mu je presudom istoga suda odbijen tužbeni zahtjev da se poništi privremeno rješenje izdato drugoapelantu od 10. maja 2000. godine o dodjeli jednosobnog stana.

5. Prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da sporni stan nikada nije bio predmet raspodjele u smislu Zakona o stambenim odnosima i tada važećeg Pravilnika o stambenim odnosima, da je prvoapelant sporni stan dodijelio na privremeno korištenje drugoapelantu, do konačne raspodjele stana koja se ima izvršiti prema bodovnoj listi. Takođe, prvostepeni sud se pozvao na odredbe Zakona o stambenim odnosima (član 27.) te je utvrdio da je procedura dodjele stana drugoapelantu ne ispunjava niti jedan od dva uslova propisana Zakonom o stambenim odnosima kada ugovor o dodjeli stana na ograničeno vrijeme postaje ugovor o korištenju stana na neograničeno vrijeme, jer je privremenim rješenjem od 10. maja 2000. godine stan dat na privremeno korištenje do konačne raspodjele i do donošenja rang liste kada se sporni stan trebao raspodijeliti prema rang listi za raspodjelu stanova. Prvostepeni sud je kao nespornu činjenicu među parničnim strankama utvrdio da raspodjela predmetnog stana nikada nije učinjena, te da su apelanti zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana koji je dodijeljen na privremeno korištenje.

6. Na osnovu utvrđenog Osnovni sud je zaključio da je ništav ugovor o dodjeli stana kao i ugovor o otkupu stana koji su zaključili apelanti. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud naredi da prvoapelant dodjeli stan prema bodovnoj listi iz 2002. godine, tužba je odbačena. Prvostepeni sud je u vezi sa ovim naveo da stambeni sporovi nisu sporovi pune jurisdikcije te da samo prvoapelant kao nosilac prava raspolaganja stanom može vršiti raspodjelu, a način kako će to činiti, da li po bodovnoj listi iz 2002. godine ili će raspisati novi konkurs, je isključivo ovlaštenje prvotuženog.

7. Protiv prvostepene presude prvotuženi i drugotuženi su izjavili žalbu.

8. Okružni sud je donio presudu broj 015-0-Gž-09-000 094 od 25. novembra 2009. godine kojom je žalbu prvotuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Imajući u vidu sve činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, kao i pravilno pozivanje prvostepenog suda na član 27. Zakona o stambenim odnosima, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da obzirom da nije bilo rang liste niti raspodjele spornog strana prvoapelant nije ni mogao donijeti rješenje o dodjeli stana i zaključiti ugovor o korištenju stana, kao ni ugovor o otkupu stana.

10. Zbog svega navedenog drugostepeni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje u žalbi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i pozivanje na sudsku praksu koja nije identična sa konkretnim predmetom.

11. Apelanti ističu da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u činjenici da su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo i očigledno proizvoljno i diskriminatorski (u odnosu na apelante) tumačili zakonske norme. Apelanti navode da je sud jasan zahtjev tužitelja da se izvrši raspodjela stana po bodovnoj listi iz 2002. godine razdvojili u dva zahtjeva, pri čemu su dodali riječ „ponovno“. Apelanti tvrde da je ovo urađeno jer zbog ranije donesenih sudskih odluka –budući da je sud o istovjetnom zahtjevu već dva puta odlučivao pa stoga u konkretnom slučaju nije uopšte mogao raspravljati o meritumu predmeta. Apelanti tvrde da se ovdje radi o presuđenoj stvari. Apelanti takođe osporavaju činjenice koje je utvrdio sud i način na koji je poništen ugovor o otkupu stana, a ostao je na pravnoj snazi ugovor o trajnoj dodjeli stana drugoapelantu (iz 2006. godine) odnosno ugovor o korištenju stana. Apelanti navode da je dodjelu stana prvotuženi izvršio u toku 2006. godine, ta postupak nije bio predmet niti interne niti sudske kontrole te da je apsurdno prvoapelantaobavezivati na novu raspodjelu. Takođe, apelanti ističu da o žalbi drugoapelanta Zdravka Kecojevića Okružni sud uopšte nije raspravljao. Pored svih nedostataka iz osporenih odluka, pored činjenice da je drugoapelant otkupio stan, kao razlog za izdavanje privremene mjere apelanti su istakli da drugoapelant živi u spornom stanu sa ženom i dvije kćerke od koji jedna ima 21 godinu i boluje od hroničnog artritisa a druga ima 15 godina i boluje od smanjene funkcije rada štitne žlijezde, da drugoapelant nije primio platu, te žive od plate njegove supruge, koja je takođe lošeg zdravstvenog stanja, zbog čega bi za apelanta ostavljanjem na snazi spornih presuda, a pogotovo gubitkom posjeda stana, nastupile teške posljedice.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud ukazuje da je drugoapelant kao razlog za donošenje privremene mjere naveo da je slabog imovnog stanja kao i da su mu kćerke i supruga narušenog je zdravlja, te bi ostavljanjem na snazi osporenih presuda za njih nastupile štetne posljedice.

15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži „stavljanje van snage pravosnažne presude“, odnosno neizvršenje pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dasu lične prilike drugoapelanta odnosno njegove porodice nesporno teške, ali smatra da navodi apelanta vezani za teške socijalne prilike i bolest članova porodice sami po sebi ne mogu biti dovoljan razlog da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Ovo osobito imajući u vidu da je izrekom prvostepene presude utvrđena ništavost ugovor o otkupu stana te naloženo prvoapelantu da izvrši ponovnu raspodjelu stana. Stoga Ustavni sud obzirom da prvostepenom presudom, dakle, nije naloženo iseljenje drugoapelata iz spornog stana, ne može prejudicirati daljnji tok postupka i eventualni „gubitak“ posjeda stana drugoapelanta. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-204/10 („Neimarstvo“ A.D. Trebinje i… | Sudska praksa | Aktio