Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2073/12 (Mirnes Čeliković)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2073/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić , na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-2073/12, rješavajući zahtjev Mirnesa Čelikovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirnesa Čelikovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirnes Čeliković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, podnio je 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 020107 12 Pžp 5 od 16. marta 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Pr 020107 10 Pr 2 od 20. februara 2012. godine
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Kantonalnog suda do donošenja odluke po apelaciji.
3. Općinski sud je rješenjem broj 33 0 Pr 020107 10 Pr 2 od 20. februara 2012. godine apelanta oglasio odgovornim da je počinio prekršaj iz člana 211. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraća na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZoSSP), te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, te odredio dva kaznena boda. Naime, apelant je dana 22. marta 2010. godine upravljao putničkim motornim vozilom, vlasništvo d.o.o. „Nafaka“ Tuzla (u daljnjem tekstu: poslodavac), na označenom putu, a kojom prilikom je pri kontroli i uvidu u kopiju saobraćajne dozvole označenog broja utvrđeno da joj je važnost istekla 21. marta 2010. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Policijska stanica Živinice (u daljnjem tekstu: PS Živinice) izdala na apelantovo ime prekršajni nalog broj JSBO 101.326.908.4 od 20. aprila 2010. godine (u daljnjem tekstu: prekršajni nalog) zbog prekršaja iz člana 211. stav 1. ZoSSP a protiv kog je apelant blagovremeno podnio zahtjev za sudsko odlučivanje. Na usmenom pretresu održanom 17. februara 2012. godine apelant je izjavio da se brani ćutanjem, pa je konstatovano da ne prihvata odgovornost. Predstavnik ovlaštenog organa S.T. je izjavio da u cijelosti ostaje kod navoda iz prekršajnog naloga, a apelant da ostaje kod podneska koji je prije usmenog pretresa predao na pisarnici suda. Svjedok N.F. je u svom iskazu pored ostalog izjavio da je prilikom kontrole utvrđeno da apelant kod sebe ne posjeduje saobraćanu dozvolu, da je na uvid dao kopiju saobraćane dozvole, pa da je provjerom preko rukovodnog radnika PS Živinice utvrđeno da je za predmetno vozilo istekla registracija. Također, potvrdio je da je provjera izvršena u CIPS evidenciji motornih vozila na dan kada je provjera vršena, kao i da je od apelanta tražena orginalna važeća dokumentacija ali da je on nije imao kod sebe. Općinski sud je iskaz svjedoka N.F. ocijenio kao jasan, nedvosmislen i tačan u pogledu činjenica koje su utvrđene prilikom kontrole apelanta i vozila kojim je upravljao, kao i u pogledu načina na koji je utvrđena činjenica da je istekla važnost registracije, tj. saobraćane dozvole za navedeno vozilo. Nadalje, ocjena suda zasnovana je i na materijalnom dokazu, prekršajnom nalogu, koji je pročitan na usmenom pretresu. Apelant nije osporavao ni iskaz svjedoka, kao ni materijalni dokaz, prekršajni nalog. Općinski sud nije prihvatio apelantove navode iz podneska koji su se odnosili na obustavu postupka jer je o istom takvom podnesku odlučeno na usmenom pretresu održanom 28. februara 2011. godine, odnosno prije njegovog početka, a na apelantovo insistiranje. Apelant je tvrdio da radnje koje mu se stavljaju na teret nisu prekršaj. S tim u vezi je ukazano da je članom 73. Pravilnika o registraciji vozila, u stavu 4. regulisano da saobraćajna dozvola služi kao potvrda o registrovanju vozila, a da je stavom 5. istog člana regulisano kad se izdaje potvrda o registraciji. S obzirom da se vlasnik vozila nije služio mogućnošću iz člana 73. stav 5. ZoSSP, jasno je da saobraćajna dozvola služi kao potvrda o registraciji. Nadalje, apelantova odbrana ocijenjena je kao sračunata na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. U vezi s tim je ukazano da je u toku cijelog postupka apelant podnosio podneske i zahtijevao odlučivanje o njima prije početka ročišta za usmeni pretres, a s namjerom da odugovlačenjem postupka nastupi zastara. Najzad, ukazano je da je sud o svim podnescima odlučivao i donosio rješenja, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se brani.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 33 0 Pr 020107 12 Pžp 5 od 16. marta 2012. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje prvostepenog suda. U obrazloženju rješenja je ukazano je apelant žalbu temeljio na povredi odredba prekršajnog postupka, povredi materijalnog propisa o prekršajima, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Kantonalni sud je ocijenio da nema protivriječnosti izreke i obrazloženja osporenog rješenja, te da nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama, te zašto i na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova odgovornost. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je prvostepeni sud teret dokazivanja prebacio na apelanta kada je od njega zatražio da svoje navode kojim je osporavao iskaz svjedoka N.F. potkrijepi i odgovarajućim dokazima. Apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na pogrešno utvrđeno činjenično stanje nisu ni razmatrani, jer je apelant imao mogućnost da u prvostepenom postupku osporava činjenične tvrdnje iznesene u prekršajnom nalogu ali se tom mogućnošću nije koristio. Najzad, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio iz saobraćane dozvole koja je validan dokument u smislu člana 73. Pravilnika o registraciji vozila da je apelant upravljao u javnom saobraćaju vozilom čija je registracija istekla, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava apelanta oglasio odgovornim za prekršaj iz člana 211. stav 1. u vezi sa članom 235. stav 1. tačka 32. ZoSSP, jer se i po ocijeni ovog suda u apealntovim radnjama stiču obilježja navedenog prekršaja, a ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je odluka o njegovoj krivici zasnovana samo na iskazu svjedoka N.F. i ako ovaj iskaz nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom. Pri tom, apelant ističe i da ovaj svjedok nije potvrdio da je uz uvid u kopiju saobraćane dozvole izvršio i uvid u potvrdu o vlasništvu. Nadalje, apelant smatra da je, zbog stava suda da je svoje navode kojim je osporavao iskaz ovog svjedoka trebao potkrijpiti odgovarajućim dokazima, teret dokazivanja prebačen na njega kao okrivljenog. Apelant smatra da mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti jer je prvostepeni sud propustio da traži od ovlaštenog lica da potkrijepi iskaz svjedoka N.F. bilo kakvim dokazom, nego je ovaj iskaz, pošto se on branio ćutanjem i nije ga osporavao, u cjelini prihvatio. Nadalje, apelant smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis kada je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 211. stav 1. u vezi sa članom 235. stav 1. tačka 2. ZoSSP. U vezi s tim ističe da je suprotno članu 73. stav 4. Pravilnika o registraciji vozila prihvaćena kopija vozačke dozvole kao validan dokument, jer to može biti samo njen original i uz nju mora biti izdata i potvrda o vlasništvu. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog neurednog dostavljanja neurednog prepisa rješenja drugostepenog suda, obzirom da mu drugostepeni sud rješenje nije dostavio putem pošte te da prijepis ne sadrži na svakoj stranici ovjeru i tačnost prepisa. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je uskraćeno pravo na branioca po službenoj dužnosti. U vezi s tim uz apelaciju su priložena rješenja Općinskog i Kantonalnog suda iz 2011. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za postavljanje branioca po službenoj dužnosti. Također, apelant ističe da je sudu prezentirao dokaze da ima minimalna primanja, da živi sam i da nema nikakve imovine, te da mu je za dostavljanje dokaza bio ostavljeni kratki rok od 14 dana. Nadalje, apelant ističe da je prvostepeni sud na usmenom pretresu održanom 28. januara 2011. godine vodio spojen postupak protiv njega, „predstavnika pravnog lica“ i odgovornog lica u pravnom licu, a zatim, bez donošenja rješenja o razdvajanju postupka, na usmenim pretresima održanim 30. januara 2012. godine i 17. februara 2012. godine postupak formalno razdvojio, a što je po njegovom mišljenju suprotno članu 33. ZKP FBiH u vezi sa članom 9. Zakona o prekršajima FBiH. Kao posebnu povredu prava na pravično suđenje apelant je istakao i da prvostepeni sud propsutio da, u skladu s članom 51. Zakona o prekršajima FBiH, javno objavi rješenje o prekršaju.
6. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno izvršenje osporenih rješenja do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. Apelant navodi da, u slučaju izvršenja osporenih rješenja, neće biti u mogućnosti da obavlja poslove taksi vozača na kojim je kod poslodavca zaposlen, a što poslodavcu daje zakonski osnove da mu otkaže ugovor o radu njegovom krivicom. U prilog ove tvrdnje uz apelaciju je priložio dokument poslodavca naslovljen kao Obavijest i najava otkaza ugovora o radu, prigovor koji je uložio na ovu obavijest, te odgovor na prigovor koji mu je dostavio poslodavac a u kom je konstatovano da „ugovor o radu prestaje danom početka izvršenja izrečene mjere zabrane upravljanja motornim vozilom“. Kako u postupku, po apelantovom mišljenju, nije dokazano da je počinio prekršaj, izvršenjem osporenih rješenja izgubiće sva prava koja je stekao kod poslodavca iz dugogodišnjeg radnog odnosa, platu kao jedini redovni izvor prihoda, te će mu biti smanjene mogućnosti za zaposlenje u oblasti provoza putnika motornim vozilom.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju apelant traži da se donošenjem privremene mjere obustavi izvršenje rješenja kojim je utvrđena njegova prekršajna odgovornost za prekršaj koji, kako tvrdi, nije počinio, jer mu u suprotnom prijeti otkaz kod poslodavca. U prilog ove tvrdnje apelant je predočio i obavijest poslodavca, prigovor koji je uložio, te odgovor poslodavca na prigovor.
10. U konkretnom slučaju apelantom zahtjev za donošenje privremen mjere u suštini se svodi na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u članu 102. da ostvarivanje prava iz radnog odnosa radnik može tražiti kod poslodavca, te pred nadležnim sudom ili drugim organom u skladu sa zakonom. Istim zakonom u članu 103. je propisano da zaposlenik može tražiti zaštitu svojih prava pred sudom u roku od jedene godine od dostavljanja odluke kojom mu je pravo povrijeđeno odnosno od saznanja za povredu prava. U konkretnom slučaju apelant je predočio Obavijest i najavu poslodavca o otkazu ugovora o radu, prigovor koji je na ovaj dokument ulagao, te odgovor poslodavca na prigovor. Međutim, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da u apelantovom slučaju postoji prepreka da ostvari zaštitu svojih prava u skladu sa članom 103. Zakona o radu, odnosno da je u tom cilju preduzeo bilo kave korake.
11. Shodno navedenom, imajući u vidu zakonsku mogućnost iz člana 103. Zakona o radu, kao i da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u nesumnjivom interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da bi trebalo donijeti traženu privremenu mjeru.
12. Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić