Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2486/11 (S.Š.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2486/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2486/11, rješavajući zahtjev S.Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev S.Š. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. S.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), kao tužiteljica Kantonalnog suda u Mostaru, podnijela je 16. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 58 0 K 088309 11 K od 12. aprila 2011. godine. Istovremeno je apelantica tražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje osporenih rješenja do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda.
2. Općinski sud je na ročištu odžanom povodom izdavanja kaznenog naloga protiv optuženog M.B. po optužnici Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru, donio Rješenje, broj 58 0 K 088309 11 K od 12. aprila 2011. godine, kojim je apelantici, kao tužiteljici Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru u predmetnom postupku, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je postupajući sudac odmah po ulasku apelantice u ured u kome se održavalo ročište uočio da je apelantica ušla bez toge, pa je od nje zatražio da izađe i obuče togu i da potom pristupi ročištu. Kako je u obrazloženju istaknuto da je navedeno traženo od apelantice iz razloga što je standard koji važi za sve suce i tužitelje da na ročištima moraju biti obučeni u toge, da se u sudnicu ulazi sa obučenom togom, te što se svi tužitelji pridržavaju tog pravila. Općinski sud je istakao da je apelantica odbila izvršiti naredbu tog suda, nakon čega ju je sudac u više navrata opomenuo, pa s obzirom da apelantica ni nakon toga nije postupila po naredbi, sudac je ponovio naredbu, nakon čega je apelantica pokazujući, prema ocjeni suda, visok stupanj revolta izvadila togu i počela je navlačiti u uredu u kome se održavalo ročište, pa je takvo ponašanje od strane suca ocijenjeno kao provokacija, koji je nakon toga ponovo insistirao da apelantica izađe izvan ureda, da se obuče i nakon toga pristupi ročištu. U obrazloženju je navedeno da je nakon toga apelantica izašla iz ureda s namjerom da obuče togu, ali da se u ured vratila sa nezakopčanom togom, što je sudac ocijenio kao namjerno provociranje i istovremeno je upozorio da toga mora biti zakopčana, a ne razdrljena. U obrazloženju je još navedeno da apelantica nakon toga nije dopustila sucu da diktira na zapisnik, odnosno da vodi ročište, budući da mu se uzbuđenim i povišenim tonom obratila govoreći mu, između ostalog, da je on jedini sudac koji maltretira i šikanira tužitelje, da tužitelj na ročištu za izdavanje kaznenog naloga ne mora biti obučen u togu, da joj namjerno zakazuje ročišta u 8,00 sati, iako zna da dolazi iz Konjica, te da nju niko neće «izbacivati» iz sudnice. Općinski sud je istakao da je sudac u više navrata pokušao opomenuti, naglašavajući da neće dopustiti takvo ponašanje, te da će je, nakon što ju je upozorio na odredbu člana 257. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), morati kazniti, ali da se apelantica oglušila na opomene ne dopuštajući sucu ni da govori, niti da vodi postupak. U obrazloženju je istaknuto da je takvo ponašanje apelantice i nakon ponovljenih upozorenja od strane suca ocijenjeno kao neprikladno, te je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, te udaljena sa ročišta. Općinski sud je na kraju istakao da je apelantica nakon odluke pri napuštanju ročišta rekla «Što se tiče B. završit će se sam», što je od strane tog suda ocijenjeno kao daljnje provociranje na način da se sudu stavlja na znanje da apelantica neće pristupiti slijedećem ročištu.
3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepenog rješenja donio Rješenje, broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine kojim je žalbu djelimično uvažio, te prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je odlučeno o iznosu novčane kazne, tako da je apelantica, na temelju odredbe člana 257. stav 3. ZKP-a kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je u smislu odredbe člana 246. ZKP-a dužnost suda da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, a da bi sudac uspješno realizirao svoju dužnost data su mu ovlaštenja propisana odredbom člana 257. stav 3. ZKP-a da može kažnjavati i udaljiti iz sudnice tužitelje, branitelje i druge osobe koje ometaju red u sudnici ili se ne pokoravaju naredbama suda. Kantonalni sud je naveo da je za slučaj takvog ponašanja citiranom odredbom propisano upozorenje, koje se u slučaju da ostane bezuspješno može sankcionirati udaljenjem iz sudnice i novčanom kaznom do 10.000,00 KM, te da takva odredba nije obligatorna, ali da je ostavljeno sudu da ocijeni da li su se stekli uvjeti za njenu primjenu. Prema ocjeni Kantonalnog suda takvo ometanje rada i nepokoravanja naredbi suda, u smislu navedene zakonske odredbe, evidentno je iz ponašanja apelantice, koje je navedeno u zapisniku od 12. aprila 2011. godine, a i potvrđeno navodima žalbe. Kantonalni sud je pojasnio da odredbe člana 257. stav 3. ZKP-a ima za cilj učvršćenje procesne discipline i suzbijanja nedoličnog ponašanja određenih sudionika u postupku, u vidu ometanja reda i nepokoravanja naredbi suda. U obrazloženju je navedeno da je drugostepeni sud preispitao odluku o kazni, iako apelantica taj žalbeni navod nije konkretizirala, te je taj sud zaključio da je novčana kazna od strane prvostepenog suda odmjerena paušalno, budući da u osporenom rješenju nisu navedene okolnosti koje utječu na visinu izrečene kazne. Prema ocjeni Kantonalnog suda izrečena kazna je previsoko odmjerena, uzimajući pri tome u obzir težinu i značaj radnji kojima se remetio red u sudnici i iskazalao nepovinovanje naredbi suda, visinu plaće kantonalnog tužitelja i činjenicu da je apelantica prvi put svojim ponašanjem ometala rad suda, tako da je u takvim okolnostima primjerena i adekvatna novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Osim toga Kantonalni sud je primijetio da osporenim rješenjem nisu navedeni uvjeti plaćanja kazne, te nije naveden rok ni način plaćanja za slučaj da apelantica kaznu ne plati, ali budući da navedeni uvjeti nisu bili predmet žalbe taj sud o tome nije odlučivao krećući se samo u granicama žalbenih navoda.
4. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U navodima apelacije se iscrpno citiraju dijelovi iz obrazloženja osporenih rješenja, sa kojima se apelantica ne slaže. Apelantica u navodima apelacije iznosi svoje viđenje događaja ukazujući na krajnje neprofesionalno ponašanja postupajućeg suca. Apelantica smatra da ni na koji način nije iskazala nepoštivanje prema sudu, a posebno ne za vrijeme trajanja rasprave ili ročišta, niti je bila upozorena da je ročište u toku i da ometa rad, niti joj je bilo ponuđeno da potpiše zapisnik sa ročišta, niti je primjerak istog uopšte dobila. Apelantica smatra da se njeno ponašanje nije moglo okvalifikovati kao vrijeđanje suda, jer apelantica nije imala namjeru da vrijeđa sud i da narušava dignitet suda, nego je njena namjera bila da skrene pažnju postupajućem sucu da njegovo ponašanje prelazi okvire zakonom mu datih ovlaštenja i da mu ukaže da je takvo ponašenje u suprotnosti sa etičkim principima kodeksa koji sudije i tužitelje obavezuje na dostojanstveno ponašenje, u skladu sa funkcijom koju obavljaju. Prema ocjeni apelantice izrečena kazna, bez saslušanja i mogućnosti iznošenja činjenica i izvođenja dokaza predstavlja kršenje ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenog prava na slobodu izražavanja i prava na pravično suđenje, te je predložila da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu.
5. Apelantica je još istakla da rješenjem Općinskog suda kojim joj je izrečena novčana kazna nije određen rok, niti način plaćanja izrečene kazne, ali bez obzira na to postupajući sudija Općinskog suda dostavlja rješenje računovodstvu Kantonalnog tužilaštva u Mostaru radi naplate, a zatim se i apelantici lično upućuje poziv da uplati izrečenu novčanu kaznu, pa zbog toga apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo provođenje rješenja do donošenje meritorne odluke Ustavnog suda.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud zapaža da je apelantica kao razlog za donošenje odluke o privremenoj mjeri, pored razloga koji se odnose na kršenje ustavnom zaštićenih prava prouzrokovanim nezakonitim rješenjima, navela i da prvostepenim rješenjem nije preciziran, ni način, niti rok isplate izrečene novčane kazna, ali da se i pored toga od nje traži da kaznu plati. Ustavni sud primjećuje da apelantica u žalbenom postupku na taj nedostatak prvostepenog rješenja nije ukazala, a što jasno proizlazi iz obrazloženja drugostepenog rješenja .
9. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojim se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi apelacije o kršenju ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, odnosno nezadovoljstvo apelantice osporenim rješenjima kao u konkretnom slučaju, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporenog rješenja. Dakle, apelantica nije ponudili takve razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka i koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravomoćna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić