Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4468/11 (R. R.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost
  • Član 5. P broj 7 uz EK – Jednakost supružnika
  • Porodični život
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4468/11

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4468/11, rješavajući apelaciju Ružice Radoš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ružice Radoš, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001757 11 Gž od 19. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomoslavgradu broj 068-2-P-10-000044 od 27.

aprila 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ružica Radoš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 001757 11 Gž od 19. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-10-000044 od 27. aprila 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog zatraženo je 29. novembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. decembra 2011. godine, Općinski sud 14. decembra 2011. godine i tuženi 19. decembra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 26. decembra 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-10-000044 od 27. aprila 2011. godine, donesenom po apelanticinoj tužbi, razveden je brak zaključen 12. aprila 1993. godine između nje i Bože Radoša (u daljnjem tekstu: tuženi), upisan u matičnu evidenciju vjenčanih kod Matičnog ureda u Tomislavgradu pod brojem 15 za 1993. godinu. Presudom je utvrđeno da se djeca, M.R rođena 21. juna 1994. godine, S.R. rođen 15. jula 1996. godine i A.R. rođen 8. decembra 2004. godine, povjeravaju na čuvanje i odgoj tuženom. Apelantici je naloženo da na ime izdržavanja mldb. djece daje iznos od po 100,00 KM mjesečno za svako dijete, odnosno iznos od ukupno 300,00 KM mjesečno od dana podnošenja tužbe pa do zaključenja glavne rasprave, s tim da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a ostale kako budu dospijevali unaprijed najkasnije do svakog petog u mjesecu. Način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djece i njihove majke-apelantice određen je tako što će apelantica svaki drugi tjedan u mjesecu u dane vikenda, i to subotom ujutro od osam sati, odvesti djecu sa sobom u mjesto svog prebivališta, a vratiti ih ocu-tuženom u nedjelju do dvadeset sati. Dalje je određeno da će djeca sa apelanticom provoditi školske praznike, i to: zimske u trajanju od deset dana i ljetne u trajanju od dvadeset dana. Također, određeno je da će djeca druženja s apelanticom, u većem obimu od navedenog, vršiti u skladu s dogovorom stranaka i Centrom za socijalni rad, uz uvažavanje školskih i vanškolskih aktivnosti i potreba djece. Presudom je određeno da svaka stranka snosi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su se apelantica i tuženi prethodno obratili nadležnom organu-ovlaštenoj osobi za posredovanje između bračnih partnera prije pokretanja postupka za razvod braka, zbog pokušaja mirenja koje nije uspjelo. Općinski sud je radi utvrđivanja činjeničnog stanja proveo dokaze koje su predložile stranke,-saslušani su apelantica i tuženi, svjedoci, predstavnica Centra za socijalni rad i ovlašteni posrednik I.K. Uz suglasnost stranaka odustalo se od saslušanja vještaka–psihologa koji nije pristupio na zakazanu glavnu raspravu, te su nalaz i mišljenje vještaka psihologa pročitani na ročištu. Također, izvršen je uvid i pročitani su: zapisnici o posredovanju Centra za socijalni rad od 9. i 12. marta 2010. godine, izvodi iz matične knjige rođenih za djecu, izvršen je uvid u Presudu Prekršajnog suda u Varaždinu broj JRM-2-4005/09 od 2. februara 2010. godine, podatke iz kaznene evidencije PU Tomislavgrad od 21. marta 2011. godine za tuženog, potvrdu o apelanticinom zaposlenju, potvrdu Srednje strukovne škole Tomislavgrad o redovnom školovanju M.R. Općinski sud je izvršio čitanje i uvid u stručno mišljenje u postupku posredovanja između bračnih parova broj 01-35-2/2-10 od 14. marta 2011. godine i u izvješće Centra za socijalnu rad Tomislavgrad broj 02-35/2-50/11 od 29. marta 2011. godine. Na osnovu apelanticine izjave kao parnične stranke utvrđeno je da su nakon pola godine po zaključenju braka nastupili prvi problemi u braku, i da je prije dvije godine, tj. 28. juna 2009. godine, apelantica napustila zajednički dom i život sa suprugom, te otpočela živjeti u Varaždinu gdje se i zaposlila. Apelantica je istakla da je odlučila napustiti Tomislavgrad kao mjesto stanovanja, smatrajući da bi je suprug maltretirao i pokušao vratiti, što je i ranije činio kada su živjeli zajedno.

8. U pogledu zahtjeva za dodjelu i čuvanje mldb.djece apelantica je navela da ne sumnja da tuženi ne odgaja njihovu djecu kvalitetno, ali je sigurna da im kao majka može pružiti više pažnje i nježnosti s obzirom da se i materijalno osigurala, budući da radi u Varaždinu, a da će od 1. jula 2011. godine početi raditi u Tomislavgradu. Istakla ja da će poštivati odluku svoje dvoje starije djece, koji su joj dali do znanja da žele ostati živjeti s ocem, iako bi željela da žive s njom. Međutim, za najmlađeg A.R., koji će uskoro krenuti u školu, apelantica je smatrala da bi bilo potrebnije za njega da prije nego što pođe u školu, otpočne živjeti s njom. Dalje, apelantica je istakla da razdvajanje djece ne bi bilo tragično i ne bi utjecalo na odnose između djece, jer bi kontakti bili svakodnevni, a u protekle dvije godine nije primijetila da djeci nešto nedostaje, da su zapuštena ili da su na drugi način onemogućena u svom razvoju, izuzev što je uočila tugu kod djece što više ne postoji bračna zajednica.

9. Tuženi se složio s apelanticinim zahtjevom da se njihov brak razvede, ali nije prihvatio da se djeca na odgoj i čuvanje povjere apelantici, tvrdeći da ima bolje uvjete od nje za njihov odgoj i čuvanje. Nije se složio s apelanticinim prijedlogom da se djeca razdvoje i da se mldb. A.R njoj povjeri na odgoj i čuvanje, navodeći da su djeca već jednom doživjela šok kada ih je apelantica-majka napustila, te bi i u slučaju da mlađi brat ode od dvoje starije djece to bio još veći šok, bez obzira da li bi dijete živjelo u Varaždinu ili Tomislavgradu.

10. Općinski sud je, imajući u vidu navedene dokaze, iskaze parničnih stranaka kao i njihovo ponašanje, ocijenio da su odnosi između stranaka teško i trajno poremećeni, tako da je nesporno da stranke žele da se razvedu, te da je navedena činjenica utvrđena u skladu s članom 41. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 35/05-u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Dalje je obrazloženo da je sud povjerio djecu na čuvanje i odgoj tuženom-ocu, vodeći računa o dobi, razvoju djece i njihovim potrebama vezanim za školovanje uz činjenicu redovnog održavanja osobnih odnosa i neposrednog kontakta drugog roditelja s kojim djeca ne žive, sve u skladu s članom 142. stav 2. i članu 145. Porodičnog zakona. Takvu odluku, naglašeno je, sud je donio uspoređujući iskaze parničnih stranaka s drugim provedenim dokazima, osobito s mišljenjem nadležnog Centra za socijalni rad, koji je izvršio uvid u socioekonomske prilike tuženog i djece, mišljenjem ovlaštenog posrednika te nalazom i mišljenjem vještaka-psihologa koji je izvršio psihologijsku obradu djece, pa je uz to, uvažavajući i imajući u vidu izraženu želju djece da žive s ocem, odlučio na navedeni način.

11. Naglašeno je da je Općinski sud cijenio i apelanticin prijedlog da se djeca dodjele njoj na čuvanje, međutim nije ga prihvatio, budući da je zaključeno da okolnosti u kojima živi apelantica ne pružaju adekvatne mogućnosti za potpun i pravilan razvoj djece. Također, apelanticin prijedlog sud nije prihvatio i zbog činjenice što bi, kako je sud ocijenio, djeca nakon ne tako davno pretrpljenog šoka nastalog razlazom roditelja, te postignute prilagodbe i prihvaćanja stvarnog stanja, igre i druženja s djecom i odraslima u svom okruženju, školovanja i sticanja prijatelja, bili izloženi razdvajanju i novoj resocijalizaciji što bi za njih predstavljalo još veću traumu i nesigurnost, a što bi bilo suprotno njihovim interesima. Općinski sud je zaključio, što je potvrdila i apelantica u svom iskazu, da tuženi-otac brine o djeci, a da mišljenje Centra za socijalni rad upućuje na zaključak da je tuženi i vrlo korektno surađivao s Centrom za socijalni rad, te u više navrata samoinicijativno dolazio u Centar kako bi upoznao službene osobe sa situacijom u svojoj obitelji. Općinski sud je zaključio da je stečen dojam da je, iako su teško narušeni partnerski odnosi, tuženi pokazao da uspijeva razlučiti partnerske odnose od roditeljskih odnosa, i da pri tome zna za potrebe djece.

12. Općinski sud je ocijenio da bi povjeravanje djece na čuvanje i odgoj ocu-tuženom bilo najbolje rješenje za djecu, obrazlažući da je odluku suda o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djece i apelantice donio na osnovu člana 145. Porodičnog zakona uz uvažavanje činjenice da roditelji zajedno sudjeluju u odgoju i izdržavanju svoje djece, te da roditelj s kojim djeca ne žive ima pravo biti informiran o svim aspektima koji se tiču života i odrastanja djeteta. Sud je ocijenio da će viđanje djece s majkom pridonijeti njihovom zdravom odrastanju, ispunjenom toplinom majčinske ljubavi, te utjecati na oba roditelja da svoje roditeljske obaveze ispunjavaju na najbolji mogući način.

13. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj 068- 2-P-10-000044 od 27. aprila 2011. godine, Presudom broj 10 0 P 001757 11 Gž od 19. septembra 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi vezani za činjenično utvrđenje. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije učinjena niti jedna povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, primjenom odredbi člana 142. stav 2. i člana 145. Porodičnog zakona, pravilno odlučio kada je povjerio djecu na odgoj i čuvanje ocu, vodeći računa o dobi, razvoju djece i njihovim potrebama vezanim za školovanje, te potrebi redovnog održavanja osobnih odnosa i neposrednog kontakta drugog roditelja s kojim djeca ne žive. Kantonalni sud je istakao da je apelantica «u žalbi navela da je prihvatila izjave svoje djece mldb. M.R. i S.R. da su spremni živjeti s ocem i u zajednici s roditeljima tuženog, međutim, potpuno je suvišno i bez osnova nešto slično ocijeniti za mldb. A.R koji je posebno vezan za majku». Kantonalni sud je ocijenio da su apelanticini žalbeni navodi neosnovani i neargumentirani u pogledu razdvajanja djece kada se ima u vidu izvještaj Centra za socijalni rad u Tomislavgradu pod brojem 02-35/2-50/11 od 29. marta 2011. godine «u kojem se sugerira sudu da kod donošenja presude o povjeravanju mldb. djece jednom od roditelja na odgoj i čuvanje, uzme u obzir izjave mldb. djece kao i činjenicu da djeca ovdje pohađaju školu, te da bi razdvajanje djece ili odvajanje iz ove obitelji i sredine, kod djece izazvalo neželjene posljedice».

15. Kantonalni sud je ocijenio, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i provedene dokaze, da je prvostepeni sud pravilno postupio, «posebno uzimajući u obzir izjave mldb. djece koja žive s ocem, te na činjenicu da bi razdvajanje mldb. A.R. od svoga brata i sestre izazvalo neželjene posljedice, kada je odredio i zauzeo stajalište da je povjeravanje djece na čuvanje i odgoj za djecu najbolje rješenje». Zbog navedenih razloga, posebno kada se ima u vidu odluka suda o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djece i njihove majke, da roditelji zajedno sudjeluju u odgoju i skrbi svoje djece, Kantonalni sud je zaključio da apelantica, bez obzira što su djeca povjerena ocu i ne žive sa apelanticom, ima sva prava koja se tiču odgoja, života i odrastanja mldb. djece, budući da i samo viđanje djece s majkom pridonosi njihovom zbližavanju i zdravom odrastanju, koji mogu utjecati i biti od velike koristi da svoje roditeljske obaveze ispunjavaju i u budućnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela redoslijed događanja u konkretnom slučaju, i istakla da je u toku postupka pred Općinskim sudom nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno i nepravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je odluka o povjeravanju djece donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostepeni sud utvrdio bitnu činjenicu-volju mldb. djece starije od 14 godina s kojim od roditelja žele živjeti na osnovu zapisnika sačinjenog pred osobom ovlaštenom za posredovanje. Ističući da je obrazloženje drugostepene presude konfuzno i uopćeno, apelantica je navela da je nakon blagovremenog ulaganja žalbe drugostepenom sudu dostavila i dopunu žalbe u kojoj je obrazložila način postupanja uređujućeg sudije prvostepenog suda u odnosu na njena procesna prava. Dalje je navedeno da je apelantica upozorila, a da i sada upozorava, da «prvostepeni sud nije želio utvrditi činjenično stanje, da je manipulirano dokazima, da je sudija Ljiljana Jurić čak odbila prihvatiti presudu o utvrđenom zlostavljanju, niti je sud po službenoj dužnosti proveo dokaz uvidom u operativne kaznene evidencije za tuženog». Također, «uređujući sudija, zloupotrebljavajući položaj apelantice kao neuke stranke, u zapisnik je unijela njenu izjavu na način kako je to sudu odgovaralo da donese odluku u korist tuženog». Apelantica je istakla da je sud trebao u postupku utvrditi ko je krivac za poremećene odnose, koji su dovodili do nasilja u porodici. Dalje, apelantica je ukazala da član 271. stav 2. Porodičnog zakona propisuje način na koji sudija obavlja neformalan razgovor s djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva o čemu sastavlja zapisnik, navodeći da je prvostepeni sud volju mldb. djece starije od 14 godina s kojim roditeljem žele živjeti utvrdio na osnovu zapisnika sačinjenog pred osobom ovlaštenom za posredovanje. Osim navedenog, apelantica je ukazala na propuste prvostepenog suda u odnosu na primjenu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nije saslušan vještak psiholog. Apelantica smatra da je osporenim odlukama drugostepenog i prvostepenog suda diskriminirana, iako je žrtva nasilja.

17. Apelantica se pozvala na odredbe čl. 2, 4,129, 135. i 269. Porodičnog zakona FBiH i čl. 5. i

6. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, ukazujući da je porodica u smislu Porodičnog zakona životna zajednica roditelja i djece, da je u prodici zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog partnera ili bilo kojeg drugog člana porodice, da se roditeljsko staranje ostvaruje u najboljem interesu djeteta. Dalje je apelantica navela da živi u malom mjestu gdje se svi poznaju, da je nasilje koje je u braku trpjela općepoznata činjenica, ali da je „kada je to nasilje željela dokazati pred sudom, od strane istog tog suda spriječena“. Apelantica smatra da je sud isključivo zbog interesa mldb. djece trebao utvrditi da li je nasilje stvarno postojalo, uzeti u obzir pravosnažnu presudu Prekršajnog suda u Varaždinu - Republika Hrvatska, i neposredno ispitati vještaka psihologa.

Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju osporio osnovanost navoda apelacije, te istakao da je drugostepeni sudu u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojima se rukovodio kada je apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

19. Općinski sud, odnosno sutkinja Ljiljana Jurić, je u odgovoru na apelaciju istakla da su apelanticini navodi neosnovani. Naveden je redoslijed izvršenih radnji u predmetu u skladu s odredbama ZPP-a, odnosno da je 25. januara 2011. godine zakazano pripremno ročište koje je odloženo na osnovu zahtjeva apelanticinog punomoćnika zbog spriječenosti da na njemu sudjeluje. Naredno ročište je održano 10. februara 2011. godine u prisustvu apelantice osobno i punomoćnika tuženog. Apelantica je na zapisnik o pripremnom ročištu obavijestila sud da opoziva punomoć dotadašnjem punomoćniku Mili Ivančiću, a «na upit suda apelantica je istakla da ne želi angažirati niti jednog odvjetnika. Predložila je da se postupak nastavi, samostalno bez angažiranja drugog punomoćnika». Dalje je istaknuto da su tokom postupka, radi utvrđivanja činjeničnog stanja, provedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke, saslušani su apelantica kao tužiteljica i tuženi, zatim svjedoci, i to apelanticin otac i majka tuženog, predstavnica Centra za socijalni rad i ovlašteni posrednik. Izvršeno je psihologijsko vještačenje stalnog sudskog vještaka Ankice Baković, koja je dostavila svoj nalaz i mišljenje, te kako ona, iako uredno pozvana, nije pristupila na glavnu raspravu, «na prijedlog parničnih stranaka i uz njihovu saglasnost odustalo se od saslušanja vještaka, te su njen nalaz i mišljenje uz saglasnost stranaka pročitani na ročištu».

20. Odlučujući o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj sud je donio odluku o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj ocu-tuženom na temelju svih provedenih dokaza vodeći računa o dobi, razvoju djece i njihovim potrebama vezanim za školovanje. Takvu odluku, dalje je naglašeno, sud je donio cijeneći mišljenje Centra za socijalni rad, mišljenje ovlaštenog posrednika, cijeneći stručno mišljenje vještaka psihologa koji je izvršio psihologijsku obradu djece, te je uvažavajući i imajući u vidu izraženu želju djece da žive sa ocem. Sud je cijenio apelanticin prijedlog da se djeca dodijele njoj, ali ga nije prihvatio imajući u vidu da okolnosti u kojima živi apelantica ne pružaju adekvatne mogućnosti za potpun i pravilan razvoj djece, budući da je u postupku dokazano da je apelantica napustila Tomislavgrad i odselila u Varaždin, u kojem je nakon zaposlenja u jednom kafiću nastavila živjeti kao podstanar. Sud je odlučio da se djeca na odgoj i čuvanje povjere ocu iz razloga koji su navedeni u presudi. Dalje je naglašeno da su «neosnovani i neistiniti navodi apelantice da prvostepeni sud i sutkinja u postupku nije željela utvrditi činjenično stanje, da je manipulirala dokazima odbijajući prihvatiti presudu o utvrđenom zlostavljanju, te da sud po službenoj dužnosti nije proveo dokaz uvidom u izvod iz kaznene evidencije». U odgovoru je ukazano je da je navedena presuda Prekršajnog suda o nasilničkom ponašanju cijenjena u kontekstu odnosa bračnih partnera, te da je sud po službenoj dužnosti zatražio od nadležnog organa izvod iz kaznene evidencije za tuženog pa je uvidom u izvod utvrdio da je tuženi neosuđivan. Posebno je naglašeno da «apelantica ima pravo osporavati odluku suda, ali samo na temelju argumentiranih tvrdnji i pravovaljanih dokaza, a da je Općinski sud cijenio sve dokaze… nepristrano i na zakonit način uvažavajući mišljenje struke».

21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nema presude niti je zaveden u kaznenoj evidenciji kao nasilnik u obitelji, niti je radio protiv obitelji, naprotiv apelantica je djelovala u tom pravcu kada je bez znanja i odobrenja oca odvela djecu u drugu državu, gdje je bila podstanarka s malim primanjima, te je djecu morala ostavljati samu bez nadzora dok je na poslu. Izjava dvoje djece, starije od 14 godina, da će živjeti s ocem nije bila presudna u donošenju odluke, nego su to bili izvedeni dokazi koji su navedeni i obrazloženi. Istaknuto je da djeca žive s ocem, u mirnom okruženju, redovno održavaju lične kontakte s majkom, otac vodi brigu o njima i doprinosi njihovom normalnom razvoju.

IV. Relevantni propisi

22. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 41.

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Član 49.

(1) Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti. (2) Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.

(3) Ako nakon obustave postupka iz stava 1. ovog člana bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti.

Član 51. stav 1.

(1) O postupku posredovanja ovlaštena osoba sastavit će zapisnik.

Član 124.

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 129. stav 2.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta Član 140.

Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.

Član 142. st. 1. do 5.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 269. stav 2.

(2) Radi zaštite prava i interesa djeteta organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.

Član 271. stav 2.

(2) Tokom postupka u kojem se odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalan razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

Član 287. stav 1.

Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.

Član 304. stav 1.

Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].

Član 305. stav 1.

Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlaštene za posredovanje.

23. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 157.

(1)Ročište za glavnu raspravu će se održati i ako vještak ne pristupi na glavnu raspravu. (2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, sud može na prijedlog stranke odložiti raspravu i zakazati novo ročište na koje će ponovo pozvati vještaka, ako utvrdi da je njegovo prisustvo na raspravi neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja. IV.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 P 001757 11 Gž od 19. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

V.Meritum

28. Apelantica pobija osporene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

30. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, tj. razvodu braka zaključenom između apelantice i tuženog, određivanju s kojim roditeljem će živjeti troje mldb. zajedničke djece, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem-apelanticom i o roditeljskom staranju, kao i doprinosu izdržavanja djece.

31. Apelanticini navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje odnose se na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog zakona u postupku koji se odnosio na određivanje s kojim roditeljem će živjeti mldb. troje djece i utvrđivanja načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi jasno obrazložili svoje odluke zašto su mldb. djecu dodijelili ocu na staranje i čuvanje i zašto je apelantica u obavezi da učestvuje u izdržavanje mldb. djece, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi u vezi s navedenim pitanjima prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH imali u vidu mišljenje nadležnog centra za socijalni rad, ovlaštenog posrednika, zatim nalaz i mišljenje vještaka psihologa, kao i druge dokaze navedene u presudama te da su na detaljan način određeni termini viđanja apelantice s mldb. djecom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je ispunjen zahtjev iz člana 271. stav 2. Porodičnog zakona FBiH (kojim je regulirano na koji način dijete može učestvovati u postupku u kojem se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti) time što su sačinjeni zapisnici pred nadležnim centrom za socijalni rad i posredovanje ovlaštenog posrednika o obavljenom razgovoru s djecom o njihovoj dodjeli jednom od roditelja na dalje staranje. Navedeni zapisnici, kao i svi drugi pribavljeni dokazi, pročitani su na održanoj glavnoj raspravi, a tom prilikom apelantica je izjavila da će «poštovati odluku dvoje starije djece koji su joj dali do znanja da žele ostati živjeti s ocem, dok za najmlađeg, s obzirom na njegov uzrast, smatra da bi bilo potrebnije da živi s njom». Ustavni sud ističe, imajući u vidu navedene činjenice, da se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi da sudija nije saslušao djecu, budući da je u tom postupku odnosno tokom postupka u kojem se odlučivalo o tome sa kojim će roditeljem djeca živjeti, zaduženi sudija učestvovao uz posredovanje organa starateljstva odnosno Centra za socijalni rad.

32. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom cijelog vođenja postupka imala mogućnost da angažira punomoćnika, dok se uz suglasnost same apelantice i tuženog odustalo od saslušanja vještaka-psihologa, tako da je uz suglasnost obje parnične stranke održana glavna rasprava, te je umjesto usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka, predmetni dokaz izveden sudskim čitanjem pismenog nalaza i mišljenje na glavnoj raspravi, pa se stoga pokazuju neosnovanim apelanticini navodi vezani za povredu ZPP-a zbog toga što nije saslušan vještak psiholog. Također, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke jasne i da sadrže detaljne razloge za odlučenje, te Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka, odnosno u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

33. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je u postupku izvršena ocjena svih relevantnih činjenica i dokaza, utvrdio da su bračni odnosi između apelantice i tuženog teško i trajno poremećeni (oni već više od dvije godine žive odvojeno) i da su ispunjeni uvjeti iz člana 41. u vezi s članom 287. Porodičnog zakona za razvod bračne zajednice. Nakon toga, sud je donio odluku o povjeravanju mldb. djece tuženom-ocu, u skladu s članom 142. stav 2. Porodičnog zakona, na osnovu stručne ocjene i svih odlučnih činjenica, te u najboljem interesu maloljetne djece. Dakle, sud je, ocjenjujući iskaze parničnih stranaka, mišljenja, nalaze i prijedloge stručnih lica i institucija koje su Porodičnim zakonom ovlaštene za davanje prijedloga o povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje jednom od roditelja, donio odluku kojom je mldb. troje djece povjerio tuženom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o održavanju ličnog kontakta između apelantice i mldb. djece donijeli na osnovu odredbi čl. 142. stav 2. i 145. Porodičnog zakona, ocjenjujući da djeca imaju pravo da žive sa roditeljima, da održavaju neposredne kontakte sa roditeljima sa kojim ne žive, istovremeno uvažavajući i pravo apelantice kao roditelja.

34. U situaciji kada su sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona i Zakona o parničnom postupku ocijenili da su ispunjeni uvjeti za razvod bračne zajednice apelantice i tuženog, nakon čega su na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica donijeli odluku da će mldb. djeca i dalje živjeti s tuženim-ocem, kao i odluku o održavanju kontakata između apelantice i mldb. djece, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da sud nije ocijenio bitne činjenice. Ustavni sud smatra da su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka poštovali relevantne odredbe Porodičnog zakona, ispitali su konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka, pružili mogućnost i apelantici i tuženom da na sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da sud donese pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantica ne problematizira osporene odluke u dijelu u kojem je odlučeno o razvodu braka, pa se stoga pokazuju bespredmetnim apelanticini navodi da joj je sud onemogućio da dokaže nasilje koje je u braku trpjela. Naime, ta okolnost je u korelaciji s razlozima vezanim za odluku o razvodu braka i ona, s obzirom na relevantne odredbe Porodičnog zakona kojim je regulirano povjeravanje djece nakon razvoda braka, i pod pretpostavkom da je cijenjena u predmetnom postupku, sama po sebi ne bi mogla uticati na odluku o povjeravanju djece koju apelantica praktično osporava ovom apelacijom.

35. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava pitanje brige o djeci i njihovog povjeravanja jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi, smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Uvijek je primarna procjena što je konkretan interes djece. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra neophodnim da mijenja odluke nacionalnih sudova vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo jako osjetljive prirode nego vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v Sweden, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A, broj 250, stav 90; i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v Norway, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

36. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da su bilo koja od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

37. Apelanticini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije odnose se na povredu prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i povredu prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

39. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema tuženom u istoj situaciji. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere, (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

a) U vezi sa pravom na porodični život

40. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

41. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na porodični život, budući da je takvim odlukama određeno da mldb. zajednička djeca žive s tuženim–ocem.

42. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu Berhebab od 21. juna 1988. godine), podsjeća na to da «od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja postoji između njega i njegovih roditelja veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno» iz čega proizlazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, podržavajući vlastitu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

43. Dovodeći navedeni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju mldb. djece tuženom i održavanju ličnih neposrednih kontakata između mldb. djece i apelantice donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djece, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Navedena odluka ne ometa pravo pristupa mldb. djeci koje ima apelantica, ne okončava njen porodični život s mldb. djecom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Dalje, osporene odluke su donesene uz poštivanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava kao i u interesu mldb. djece, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelanticin porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju mldb. djece jednom od roditelja i održavanju ličnih kontakata apelantice i mldb. djece se mora donijeti kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju mldb.djece ocu-tuženom i održavanju ličnih kontakata djece sa apelanticom) donesena je u interesu djece.

44. Dovodeći u vezu garancije prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s apelanticinim navodima, te imajući u vidu da odredbe Porodičnog zakona (o povjeravanju djece na brigu i odgoj i održavanju ličnih kontakata sa djetetom nakon razvoda i braka) imaju opći karakter (primjenu u svim slučajevima), Ustavni sud smatra da apelantica nije dostavila dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na specifičnost svakog maloljetnog djeteta i uvjetovanost odluke suda mišljenjem i prijedlogom organa starateljstva, teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelanticine paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati.

45. S druge strane, budući da apelantica praktično ukazuje na to da je različito tretirana u odnosu na tuženog-oca djece, kojem su djeca dodijeljena na brigu i odgoj, a što u toku postupka, prema navodima Općinskog suda, nije bilo sporno, Ustavni sud naglašava da u smislu garancija iz člana 14. Evropske konvencije postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman. To opravdanje proizlazi iz odredbi Porodičnog zakona koji na različit način definira položaj roditelja s kojim dijete živi i koji ostvaruje roditeljsko staranje (član 142), u konkretnom slučaju tuženog, u odnosu na roditelja, apelanticu, s kojom djeca ne žive ali koja ima pravo da radi ostvarivanja roditeljskog prava, u skladu s odredbama Porodičnog zakona, bude informirana od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djece kao i da održava lične kontakte sa mldb. djecom (član 304), a što je osporenim odlukama priznato apelantici. Dalje, Ustavni sud smatra da ovakvo zakonsko rješenje zadovoljava i princip proporcionalnosti budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićeno jer sud po službenoj dužnosti tokom postupka mora naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece (član 269), preteže nad interesom roditelja.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

b) U vezi sa pravom na jednakost supružnika

47. Član 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno-pravnog karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim članom države ne sprječavaju preduzimanje takvih mjera koje su neophodne u interesu djece.

48. Povredu prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju apelantica vidi u tome što se ne može smatrati ravnopravnim učesnikom u odgoju djece, jer je zbog njenog materijalnog statusa sve troje mldb. djece povjereno tuženom-ocu na odgoj i čuvanje.

49. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža, imajući u vidu sadržaj navedenog člana, da bračni drugovi uživaju jednaka prava i obaveze privatnog prava među njima, te u svom odnosu s djecom, u odnosu na brak, tokom braka i u slučaju njegovog raskida. Međutim, ovaj član ne sprečava državu da preduzima mjere kakve budu potrebne u interesu djece. Dalje, imajući u vidu apelanticino nezadovoljstvo što je sve troje mldb. djece povjereno na odgoj i čuvanje tuženom, te što se ne može smatrati ravnopravnim učesnikom u odgoju svoje djece, Ustavni sud zapaža da su povjeravanje djece tuženom-ocu kao i termini ličnih kontakata između apelantice i mldb, djece u konkretnom slučaju utvrđeni na osnovu stručne ocjene i u interesu djece, na osnovu pozitivnih zakonskih odredaba, te pristup djeci koji je određen osporenim odlukama ne uskraćuje mogućnost za održavanje odnosa apelantice s mldb. djecom i povjeravanje troje mldb. djece tuženom ima utemeljeno i objektivno opravdanje.

50. S obzirom na navedeno, apelantičini navodi da je diskriminirana u vezi sa pravom na jednakost supružnika pokazuju se neosnovani. Naime, iz običnog jezičkog tumačenja relevantnih odredbi Porodičnog zakona proizlazi različit tretman roditelja s kojim dijete živi i onog koji ima pravo da s djetetom ostvaruje lični i neposredni kontakt, a koja je distinkcija prvenstveno napravljena zbog interesa djeteta, koji imaju prevagu nad interesima bilo kojeg od bračnih drugova.

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantici nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke donesene u interesu mldb. djece, te je apelantici kao roditelju s kojim djeca ne žive omogućeno pravo da viđa djecu i održava s njima redovne kontakte. Također, povjeravanje djece tuženom-ocu i konkretno određeni vremenski termini vezani za pristup apelantice djeci, ne uskraćuju razumnu mogućnost održavanja odnosa, i ne ukazuju na odsustvo jednakosti apelantice i tuženog kao oca.

VI.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio da su bilo koje od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, niti su apelantici bile uskraćene procesne garancije.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman tuženog s kojim djeca žive u odnosu na apelanticino pravo s kojom djeca ne žive.

54. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da iz jezičkog tumačenja relevantnih odredbi Porodičnog zakona, na kojim su zasnovane osporene odluke, proizlazi različit tretman roditelja s kojim dijete živi i onog koji ima pravo da s djetetom ostvaruje lični i neposredni kontakt, a ta je distinkcija prvenstveno napravljena zbog interesa djeteta, koji imaju prevagu nad interesima bilo kojeg roditelja.

55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4468/11 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio