Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2583/09 (L. P.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
- Dokaz
- Diskreciono pravo suda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2583/09
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2583/09, rješavajući apelaciju Ljubinka Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ljubinka Popovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011931 09 Kž od 30. aprila 2009.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubinka Popovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011931 09 Kž od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011931 00 K od 19. marta 2009.
godine.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ljubinka Popovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 011931 09 Kvlz od 19. januara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubinko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011931 09 Kž od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011931 00 K od 19. marta 2009. godine. Apelant je 26. januara 2010. godine dopunio apelaciju, odnosno osporio i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 011931 09 Kvlz od 19. januara 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka zatraženo je 19. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno tužilaštvo Banjaluka su 26. i 27.
januara i 3. februara 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. februara 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Okružno tužilaštvo Banjaluka podnijelo je optužnicu protiv V. R. i apelanta (učesnici saobraćajne nezgode) 30. juna 2000. godine. Rješenjem Osnovnog suda od 16. jula 2001. godine obustavljen je postupak u odnosu na V. R. Apelant je 27. septembra 2001. godine preuzeo krivično gonjenje kao supsidijarni tužilac, a branilac V. R. je 2. septembra 2002. godine predložio razdvajanje postupka.
7. Osnovni sud je donio rješenje 12. septembra 2002. godine, kojim je odložio glavni pretres na neodređeno vrijeme, a 9. marta 2005. godine održao je glavni pretres.
8. Rješenjem Osnovnog suda od 13. aprila 2005. godine razdvojen je krivični postupak, rješenjem od 26. septembra 2006. godine ponovo su spojeni postupci, a rješenjem od 22. januara 2007. godine postupak je ponovo razdvojen. Glavni pretres zakazan za 28. februar 2007. godine Osnovni sud odgodio je za 27. mart 2007. godine.
9. Okružno tužilaštvo Banjaluka je 22. februara 2008. godine urgiralo održavanje ročišta u predmetu.
10. Osnovni sud je održao ročišta, odnosno glavni pretres 24. decembra 2008. godine, 11. i 26. februara i 3, 6. i 16. marta 2009. godine (ročišta su odgađana, između ostalog, zbog izdavanja naredbi za dovođenje apelanta i svjedoka).
11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011931 00 K od 19. marta 2009. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način precizno navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske. Osnovni sud je izrekao apelantu uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom Osnovni sud je obavezao apelanta na naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, između ostalih, sproveo sljedeće dokaze: saslušao V. R., svjedoke R. K., D. J. i R. K, vještaka saobraćajne struke V. S., te pročitao iskaze svjedoka M. Ć. i M. V., nalaz i mišljenje navedenog vještaka, nalaz i mišljenje vještaka Đ. P., nalaz i mišljenje vještaka S. B., zapisnik o uviđaju, prijavu o ozljedi V. R., nalaz o vještačenju alkohola u krvi, te otpusnu listu. Osnovni sud je istakao da je izvršio detaljnu analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza nakon čega je utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. To slijedi i iz uviđajnog materijala i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke V. S., koji su potvrđeni iskazima V. R. i svjedoka R. K. koji su vjerno i objektivno prikazali nastalu saobraćajnu nezgodu pa nema niti jednog valjanog razloga da im se ne vjeruje. Nasuprot tome, svjedok M. Ć. je dao svoju verziju događaja potpuno suprotno materijalnim dokazima, tako da ovom dokazu nije poklonio vjeru. Sem toga, iskazi ostalih svjedoka ne dovode u pitanje činjenično utvrđenje suda, a medicinskom dokumentacijom objektivizuju se nastale povrede kod apelanta i V. R. Osnovni sud je precizirao da iz iskaza V. R i R. K., fotodokumentacije, skice lica mjesta, saobraćajne ekspertize nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke Đ. P. i vještaka medicinske struke S. B. nedvojbeno slijedi da je apelant kriv za saobraćajnu nezgodu koja se dogodila 6. maja 1999. godine u Banjaluci, odnosno da je počinio predmetno krivično djelo. Apelant je upravljao putničkim vozilom u alkoholisanom stanju (2,75 promila alkohola u krvi) i teže je ozlijeđen, a V. R. je zadobio lake tjelesne ozljede.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 K 011931 09 Kž od 30. aprila 2009. godine kojom je djelimično žalbu uvažio, preinačio presudu Osnovnog suda u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, tako da je izrekao apelantu uslovnu osudu u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom Okružni sud je odlučio da presuda Osnovnog suda u preostalom dijelu ostaje neizmijenjena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant paušalno ističe da prvostepeni sud nije jednako tretirao dokaze tako da se na određeni način svrstao na stranu optužbe. Naime, prvostepeni sud je izveo dokaze, ocijenio ih i pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, a nakon njihove analize dao potpune i jasne razloge zbog čega je pojedine dokaze prihvatio, a neke je odbacio, a to što apelant navodi da je sud pogrešno ocijenio izjave pojedinih svjedoka nije prihvatljivo bez obzira na to što su iskazi ovih svjedoka u pojedinim fazama postupka različiti. Naime, opštepoznato je da su iskazi svjedoka u krivičnim djelima protiv javnog saobraćaja nepouzdani dokazi u odnosu na materijalne dokaze, pogotovo kada su u pitanju brzina kretanja i druge procjene, način nastanka nezgode, postojanje saobraćajne signalizacije i sl. S tim u vezi, ne može se prihvatiti navod da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio iskaze oštećenog V. R. i svjedoka K. R. i M. Ć., te da je trebalo pokloniti vjeru iskazu svjedoka M. Ć. zato što je bio dosljedan u izjavi i što je bio neutralno lice i nije bilo razloga da svjedoči u bilo čiju korist. Prvostepeni sud pravilno nalazi da je iskaz tog svjedoka u suprotnosti sa materijalnim dokazima, za razliku od iskaza V. R. i R. K. koji su im saglasni.
13. U odnosu na apelantove navode u vezi sa odbijanjem prijedloga odbrane da se izvrši novo vještačenje i rekonstrukcija, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio ove prijedloge, za što je dao obrazloženje u zapisniku sa glavnog pretresa, smatrajući da se ne mogu obezbijediti niti vozila niti uslovi, te da se novim vještačenjem ne bi moglo utvrditi drugačije činjenično stanje od onoga koje proizilazi iz drugih dokaza. S tim u vezi, nije narušena ravnopravnost strana u postupku, te nisu povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava.
14. Okružni sud je naveo da su i apelant i V. R. bili u teškom pijanom stanju i da su njihove mogućnosti pravilnog zapažanja bile gotovo isključene, što slijedi iz nalaza vještaka, tako da žalbeni navodi da je trebalo vjerovati jednom ili drugom učesniku nije relevantno. Sem toga, žalbeni navodi da zato što je apelant pretrpio najveću štetu i da je najgore prošao, te da je V. R. doprinio nastanku štete, nisu okolnosti zbog kojih bi se mogla isključiti apelantova krivična odgovornost.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je tokom postupka osporavao nalaz i mišljenje vještaka V. S., da je zatražio drugo vještačenje i rekonstrukciju događaja, da se optužba tome nije usprotivila, međutim, Osnovni sud je to odbio. Apelant osporava izjave svjedoka na kojim je sud zasnivao odluku, te tvrdi da je sud trebao pokloniti vjeru izjavi svjedoka M. Ć. koji je jedini bio očevidac događaja. Zbog toga je doveden u neravnopravan položaj sa tužiocem čime mu je povrijeđeno pravo iz člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije. Apelant ukazuje i na dužinu trajanja postupka jer je optužnica podignuta 2000. godine, prvi pretres održan 2000. godine, a prvostepena odluka donesena 2009. godine, pa nije niti čudo da se nije mogla izvršiti rekonstrukcija. Apelant ističe da Osnovni sud u predmetu koji se vodi protiv R. V. i u kom je on nastavio krivično gonjenje kao supsidijarni tužilac sud nije preduzeo niti jednu radnju iako je od podizanja optužnice proteklo više od devet godina. Apelant ističe da ako se ima u vidu da tužilaštvo na osnovu istih dokaza i podiže optužnicu i odustaje od krivičnog gonjenja, odnosno da se njemu izriče uslovna osuda, a da se prema drugom učesniku postupka ne preduzimaju nikakve radnje, jasno je da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost i jednaku zaštitu pred sudom. Apelant, između ostalog, traži ukidanje osporenih presuda, ili da se nakon ukidanja osporenih presuda donese rješenje o obustavi postupka zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja. Apelant, u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, traži naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.
16. Apelant je dopunio apelaciju, odnosno dostavio i osporio Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 K 011931 09 Kvlz od 19. januara 2010. godine, kojom je kao neosnovan odbijen njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te istakao da Ustavni sud ne može donijeti rješenje o obustavi postupka, jer je zastara krivičnog gonjenja nastupila 6. maja 2009. godine, a drugostepena presuda je donesena 30. aprila 2009. godine.
18. Osnovni sud je istakao da su svi apelantovi navodi detaljno razmotreni i u prvostepenom i u drugostepenom postupku, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružno tužilaštvo Banjaluka je istaknulo da nisu osnovani apelantovi navodi, jer je prvostepeni sud dao obrazloženje zašto je odbio prijedloge za sprovođenje dokaza kao nepotrebne, što se vidi iz zapisnika o glavnom pretresu od 6. maja 2009. godine. Vještak saobraćajne struke je dao i pismeni nalaz, koji je i usmeno obrazložio, a odbrana je imala mogućnost da ispita ovog vještaka zajedno sa tužiocem. Okružno tužilaštvo Banjaluka je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te «Službeni glasnik RS» br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase: Član 14.
Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu pravu koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Član 15.
1)Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
2)Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.
Član 16.
Pravo suda i državnih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 347.
[...] 2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U skladu sa članom 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva i ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
a) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 K 011931 09 Kvlz od 19. januara 2010. godine
24. Dakle, apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 K 011931 09 Kvlz od 19. januara 2010. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti. Za utvrđivanje primjenljivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije na konkretan slučaj potrebno je odgovoriti na pitanje da li je postupak povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti predstavljao postupak u kom je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv njega, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud nalazi da je navedenom presudom Vrhovni sud samo ispitivao dopuštenost podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, tako da proizilazi da se u postupku donošenja osporene odluke nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenljiv.
25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se, u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 K 011931 09 Kvlz od 19. januara 2010. godine, apelantovi navodi o povredi prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije moraju odbaciti kao inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 71 0 K 011931 09 Kž od 30. aprila 2009. godine
27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 011931 09 Kž od 30. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. avgusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant ističe da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.
32. U pogledu pitanja primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja koje je propisano zakonom i u kom mu je izrečena uslovna osuda. Dakle, radi se o postupku u kom se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenljiv.
33. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose se na dužinu trajanja postupka, proizvoljnu ocjenu dokaza, pravo na odbranu i ravnopravnost strana u postupku.
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Dakle, apelant se žali na dužinu trajanja krivičnog postupka u kom je optužnica podignuta 30. juna 2000. godine, a postupak okončan presudom Okružnog suda 30. aprila 2009. godine. Dakle, krivični postupak okončan je nakon osam godina i deset mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud konstatuje da se ne može govoriti o složenom postupku budući da je sud saslušao svjedoke, pročitao iskaze svjedoka, te izvršio uvid u materijalne dokaze, a posebno ako se ima u vidu vrsta krivičnog djela. Ustavni sud uočava da je tokom 2009. godine Osnovni sud donio naredbu o dovođenju apelanta, tako da se može konstatovati da je apelant u jednom dijelu doprinio dužini trajanja postupka. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud uočava da Osnovni sud nije preduzimao radnje i po više godina, odnosno da je nakon 2002. godine, sem donošenja dva rješenja o razdvajanju postupka, održao glavni pretres nakon više od šest godina. Dakle, Osnovni sud je prvostepenu presudu donio nakon osam godina i osam mjeseci. Okružni sud je odlučio o žalbi za nešto više od mjesec dana. U odgovoru na apelaciju redovni sudovi se nisu izjašnjavali na apelantove navode u vezi sa dužinom trajanja postupka. Iako je uočio u jednom dijelu apelantov doprinos (do tada je već postupak trajao osam godina), Ustavni sud zaključuje da je za činjenicu da je krivični postupak trajao osam godina i deset mjeseci odgovoran Osnovni sud, koji se nije očitovao na apelaciju u ovom dijelu.
37. U skladu sa navedenim i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
38. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
39. Ustavni sud je uzeo u obzir vrstu i suštinu predmetnog postupka, njegov značaj za apelanta i zaključio da je u konkretnom slučaju za apelanta dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
40. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zato što je sud pogrešno ocijenio dokaze, da nije dozvolio izvođenje novog vještačenja i rekonstrukciju događaja, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu i ravnopravnost strana u postupku.
41. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Ustavni sud ukazuje na to da iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Dalje, odbijanje suda da sprovodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži sprovođenje tih dokaza utvrđene na drugi način, diskreciono je pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6 Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54).
43. Prema prethodno iznesenim principima, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost, razloge zašto jeste odnosno zašto nije prihvatio određene dokaze, da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazom vještaka i drugim sprovedenim dokazima, izveo zaključak da je apelant kriv za saobraćajnu nezgodu, odnosno da je počinio predmetno krivično djelo. Dalje, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Apelant je tokom cijelog postupka imao branioca advokata, iskorišćena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika, što apelant i ne spori. Vezano za apelantove navode da sud nije u presudi naveo zašto je odbio sprovođenje novog vještačenja i rekonstrukciju, Ustavni sud to nalazi osnovanim, ali i uočava da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 6. marta 2009. godine slijedi da je odbrana predložila izvođenje ovih dokaza, što je tužilaštvo osporavalo, te da je sud donio rješenje kojim je odbio prijedlog za rekonstrukciju i novo vještačenje zato što je krivična stvar dovoljno rasvijetljena. Sem tog, navedeni prigovor ispitivao je Okružni sud koji je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio ove prijedloge, za što je dao obrazloženje u zapisniku sa glavnog pretresa, smatrajući da se ne mogu obezbijediti niti vozila niti uslovi, te da se novim vještačenjem ne bi moglo utvrditi drugačije činjenično stanje od onoga koje proizilazi iz sprovedenih dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na prethodno navedene standarde i principe prema kojim je odbijanje suda da sprovodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži sprovođenje tih dokaza utvrđene na drugi način, diskreciono je pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6 Evropske konvencije. Kod svega navedenog, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost niti u ocjeni dokaza, niti je vidljivo da je jedna strana imala prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
44. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
45. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na to da postupak koji se vodi protiv oštećenog R. V. i u kom je on nastavio krivično gonjenje kao supsidijarni tužilac i da sud nije preduzeo niti jednu radnju iako je od podizanja optužnice proteklo više od devet godina, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim jer je predmet ovog postupka povodom apelacije konačna odluka u predmetu u kom je apelant proglašen krivim i koji Ustavni sud jedino može ispitivati.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak zbog dužine trajanja postupka iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je krivični postupak trajao osam godina i deset mjeseci.
47. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije kada nije utvrđena proizvoljnost u ocjeni dokaza, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i ravnopravnost strana u postupku.
48. U odnosu na presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
49. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić