Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1820/09 (M. T.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1820/09
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1820/09, rješavajući apelaciju Muhameda Tanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Tanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010180 07 Rev od 26. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 666 od 23. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 010180 02 P od 24. januara 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Tanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 9. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010180 07 Rev od 26. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 666 od 23. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 010180 02 P od 24. januara 2007. godine. Apelant je 18. juna 2009. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od GP „Izgradnja-Invest“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Grada Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Muzičkog centra „Pavarotti“ (u daljnjem tekstu: trećetuženi), učesnika u postupku, zatraženo je 10. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. septembra, Kantonalni sud 13. oktobra, Općinski sud 23. septembra, prvotuženi 18. septembra, a trećetuženi 28. septembra 2009. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. februara 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je tužbom koju je podnio 12. februara 1997. godine tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate određene iznose navedene u obrazloženju prvostepene presude, na ime štete za uništeni stambeni objekt površine 5 x 5,5 m, za sječu voćki, te štete na ime uništenih pokretnih stvari. U toj prvobitno podnesenoj tužbi apelant je naveo da mu je 1984. godine dodijeljen na korištenje trosoban stan površine 85 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je, prema njegovim navodima, izgorio 1987. godine, nakon čega je, isključivo svojim sredstvima, izvršio adaptaciju sagradivši apartman od 28 m². Podneskom od 23. januara 2006. godine apelant je preinačio tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud obaveže tužene da mu osiguraju odgovarajući trosoban stan površine 85 m² i predaju u posjed i slobodno raspolaganje, te da mu solidarno isplate iznos od 3.916,70 KM na ime naknade štete za uništene voćke i pokretne stvari. U slučaju da sud odbije ovako postavljen tužbeni zahtjev, apelant je postavio i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate na ime naknade za stan površine 85 m² iznos od 42.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 010180 02 P od 24. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 666 od 23. maja 2007. godine, odbijen je apelantov preinačeni tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i alternativni. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam, građenje i komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 3.374-2602/96 od 21. marta 1996. godine odobreno Sekretarijatu društvenih djelatnosti – Muzički centar (u daljnjem tekstu: Muzički centar) izvođenje pripremnih radova radi rekonstrukcije, dogradnje i promjene namjene objekta osnovne škole u Muzički centar na parceli koja je precizno opisana u obrazloženju prvostepene odluke. Ovo odobrenje je izdato prema projektu demolicije na koji je nadležna općinska služba dala saglasnost. Dalje, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno i to da je u sklopu svih radova predviđenih projektom srušen objekt „na susjednoj parceli prema objektu [apelantovo] vlasništvo“, s tim što je ostao ogradni zid sa južne strane „kao jedini ostatak ranije postojećeg objekta“. Općinski sud je, također, detaljno naveo iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je za potrebe izgradnje Muzičkog centra raščišćen teren tako što je uklonjen objekt koji je bio „prizemni, po strukturi dvosoban“. Jedan od svjedoka je potvrdio da je apelant „od prije 20 godina“ bio korisnik spornog stana u objektu po strukturi P+1, ali mu „nije poznato kada je srušen“.
8. Iz svih provedenih dokaza Općinski sud je naveo: „[…] nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi šta je predmetom tužbenog zahtjeva, šta od prednje navedenih objekata predstavlja [apelantov] 'dom', te zašto isti nije bio predmetom poravnanja od 08.04.1997. godine, a pogotovo ne zahtjevom za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo“. Naime, Općinski sud je naveo da je iz zapisnika o poravnanju od 8. aprila 1997. godine utvrdio da je apelant postigao poravnanje sa Općinskim sekretarijatom kojim se obavezao da neće ometati izvođenje radova na izgradnji Muzičkog centra „Pavarotti“ i da se radovi na zgradi bez njegovog ometanja mogu izvoditi i na strani na kojoj je njegova poslovno-stambena zgrada. Zauzvrat, Općina Mostar je „prihvatila da pitanje obeštećenja [apelantu] za radove riješi u parnici pred ovim sudom“. Istim poravnanjem Općinski sekretarijat je „primio na znanje [apelantovu] ponudu da će odustati od tužbe ukoliko mu taj organ izda dozvolu za upotrebu poslovno-stambene zgrade [...] uz zgradu Muzičkog centra“.
9. Općinski sud je, dalje, obrazložio da činjenica da se ne radi o, kako je navedeno „[…] identičnom objektu onom sadržanom u tužbenom zahtjevu od 1997. godine jasno proizlazi i iz [apelantovih] navoda datih na raspravnom zapisniku suda od 07.12.1997. godine, a u povodu postignutog prednjeg poravnanja, prema kojem je predmetom ranijeg tijeka postupka bila naknada štete za objekat koji nije bio šupa, nego jedna vrsta apartmana koji je sagradio vlastitim sredstvima, a za nju nije tražio legalizaciju“, te da je taj objekt srušio izvođač radova. Uzimajući u obzir navedeno kao i druge provedene dokaze, Općinski sud je zaključio da se nije moglo na jasan i nedvosmislen način utvrditi da je prilikom izvođenja radova na demoliciji, čišćenju i raščišćavanju terena prema projektu uklonjen objekt po strukturi P+1, u kojem se nalazio sporni stan. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o teretu dokazivanja, Općinski sud je zaključio da se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je sporni stan uništen prilikom izgradnje Muzičkog centra, niti koje su to apelantove pokretne stvari uništene.
10. Dalje, Općinski sud je obrazložio da, u kontekstu primjene relevantnih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, svi zakonski propisi kojima se regulira vraćanje imovine u posjed, uključujući i stanove na kojima postoji stanarsko pravo, odnose se isključivo na fizičku restituciju imovine (stanova), a ako to nije moguće, omogućava se dobijanje kompenzacije. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud: „[...] ako bi se i prihvatili apelantovi navodi da je predmetom demolicije bio stan na koji ima stanarsko pravo, a koji je napustio u svezi ratnih dejstava, to je sasvim jasno da bi [apelantu] prema odredbi čl. 5. st. 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima [...] to pravo prestalo važiti po sili zakona budući da u zakonskim rokovima nije podnio prijedlog za povrat istog, niti mu je to pravo utvrđeno“. Sud je, također, naveo da je članom 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izričito propisana obaveza odgovornog lica da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a tek kad to nije moguće, sud će odrediti naknadu štete u novcu. Stavom 4. istog člana propisano je da će sud dosuditi ovu naknadu oštećenom kada on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja. Imajući ovo u vidu, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju naturalna restitucija nije moguća, što bi značilo da apelant ima pravo na naknadu u novcu.
11. Međutim, odlučujući o alternativnom zahtjevu koji se odnosio na isplatu naknade i, u vezi s tim, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 376. ZOO-a, prema kojem potraživanje nastale štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika, odnosno u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala, pa je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Naime, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je demolicija i raščišćavanje terena izvršeno u maju 1996. godine, te da je apelant, prema vlastitom iskazu, to saznao tri dana nakon toga, a saznao je i ko je izvođač i investitor radova. Apelantov tužbeni zahtjev je, kako je dalje sud naveo, usmjeren na naknadu štete za sporni stan, a taj zahtjev apelant je postavio preinačenjem tužbe 23. januara 2006. godine, dakle, kako je zaključio Općinski sud, van rokova propisanih članom 376. ZOO-a.
12. Što se tiče dijela zahtjeva za uništene voćke, Općinski sud je odbio i ovaj dio zahtjeva zato što je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran. Naime, Općinski sud je naveo da je nesporno da su, kako je navedeno: „[...] predmetni nasadi bili zasađeni upravo na [spornoj parceli], koja u naravi predstavlja gradsko građevinsko zemljište društveno vlasništvo sa 1/1 dijela“. Sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86 i 1/90), pa je zaključio da apelant nije bio, kako je istaknuto: „[...] ovlaštenikom privremenog prava korištenja ovog zemljišta, već naprotiv da na njega polaže pravo po osnovu faktičkog korištenja od 1984. godine kada je zasadio predmetne nasade“. Imajući u vidu navedeno, kao i to da su zemljišne knjige i katastarski operat javni, tako da stanje upisa u njih građanima, pa između ostalog i apelantu, nije moglo ostati nepoznato, sud je zaključio da kod apelanta u spornom pravnom odnosu nedostaje savjesnost, naročito zato što je on na susjednom objektu imao stanarsko pravo koje, kako je sud obrazložio: „[...] u sebi ne supsumira pravo obrađivanja i ekonomske eksploatacije susjednog gradskog građevinskog zemljišta neprivedenog namjeni“. Naime, stanarsko pravo je, kako je sud istakao: „[...] izričito ograničeno na pravo faktičkog korištenja i zadovoljavanja stambenih potreba nositelja stanarskog prava i članova njegovog obiteljskog domaćinstva na prostorijama koje se, u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, po svojoj namjeni i strukturi imaju smatrati stanom“.
13. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud, na osnovu analize kompletne materijalne dokumentacije, pravilno zaključio da je prizemni objekt, koji je bio predmet utuženja prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu iz 1997. godine, uklonjen u prvoj polovini maja 1996. godine, te da iz provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi da je prilikom izvođenja radova na demoliciji, čišćenju i raščišćavanju terena uklonjen sporni stan. Uostalom, kako je dalje naveo Kantonalni sud, u prvobitno podnesenoj tužbi apelant je sam istakao da je sporni stan izgorio još 1987. godine, nakon čega je on sagradio objekt (apartman) površine 28 m². Također, Kantonalni sud je obrazložio da nije bilo sporno da su nasadi za koje je apelant tražio odštetu bili zasađeni na parceli koja predstavlja gradsko građevinsko zemljište. Odredbom člana 22. tadašnjeg Zakona o građevinskom zemljištu, općina je upravljala i raspolagala tim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i drugim relevantnim propisima. Istom odredbom je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, bilo regulirano i pravo ranijeg vlasnika, odnosno nosioca privremenog prava korištenja zemljišta da ga koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda na način koji ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni. Međutim, s obzirom na to da apelant nije bio ovlaštenik privremenog prava korištenja tog zemljišta na kojem je posadio voće, „već na njega polaže pravo na osnovu faktičkog korištenja od 1984. godine kada je zasadio predmetne nasade“, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da apelant nije aktivno legitimiran za naknadu štete za posječeno voće. U tom smislu, Kantonalni sud je naglasio da je apelantu nedostajala savjesnost u spornom pravnom odnosu, naročito zato što je on na susjednom objektu imao stanarsko pravo koje je ograničeno na korištenje stana u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima.
14. Dalje, Kantonalni sud je naveo da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese, pa se stan na kojem je neko imao stanarsko pravo ima smatrati imovinom koja je trebala biti vraćena onima koji su izbjegli i bili raseljeni tokom rata, a u slučaju nemogućnosti povrata, imali su pravo na kompenzaciju. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu u kojem je navedeno da čak i kad bi se prihvatilo kao tačno da je predmet demolicije bio sporni stan na kojem je apelant imao stanarsko pravo prije rata, to pravo je prestalo važiti po sili zakona, budući da u zakonom propisanim rokovima nije podnio zahtjev za povrat tog stana. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, prema članu 46. ZOO-a, svaka obaveza mora biti određena ili odrediva, što se za zahtjev kojim se traži odgovarajući stan ne može reći. Naime, predmet potraživanja je, kako je zapazio Kantonalni sud: „[...] činjenje ili nečinjenje i ono je po svojoj prirodi obligaciono-pravne kategorije, pa shodno navedenom članu ZOO predmet mora biti moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv“. Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud, uprkos naznačenoj površini od 85 m², nije moguće identificirati stan koji tužilac potražuje na osnovu navedenih elemenata u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu. Također, Kantonalni sud je prihvatio da je pravilna prvostepena odluka i u dijelu u kojem je prvostepeni sud zaključio da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da je prilikom izvođenja radova uklonjen objekt u kojem se nalazio sporni stan na kojem je apelant imao stanarsko pravo, niti koje su to pokretne stvari prilikom izvođenja radova uništene, jer apelant za to nije prezentirao relevantne dokaze.
15. Osim toga, Kantonalni sud je prihvatio kao ispravan i zaključak prvostepenog suda o zastari potraživanja u odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 376. ZOO-a i rokove zastare propisane u toj odredbi, pa je ukazao na to da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant i za štetu i za štetnika saznao tri dana nakon izvršene demolicije i raščišćavanja terena. Dalje, Kantonalni sud je naglasio da je alternativni tužbeni zahtjev kojim se potražuje naknada štete za sporni stan istaknut tek prilikom preinačenja tužbe 23. januara 2006. godine, dakle van rokova zastare propisanih navedenim članom ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da preinačenje tužbe uzrokuje prekid zastarijevanja, ali od dana kada tužilac preinači tužbu usmeno ili kada sud primi njegov pismeni podnesak o preinačenju. Stoga, Kantonalni sud nije prihvatio apelantove žalbene navode da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 1997. godine, jer je nesporno da je ta tužba preinačena, odnosno da je alternativni zahtjev istaknut tek 2006. godine.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 010180 07 Rev od 26. marta 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je prilikom izgradnje Muzičkog centra 1996. godine uklonjen prizemni objekt koji je bio apelantovo vlasništvo, a koji je bio predmet utuženja po prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, te da se takav zaključak nameće i iz zapisnika o poravnanju od 8. aprila 1997. godine, kao i drugih provedenih dokaza. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio obrazloženja nižestepenih sudova da se na jasan i nedvosmislen način nije moglo utvrditi da je prilikom demolicije uklonjen objekt u kojem se nalazio sporni stan koji je predmet apelantovog potraživanja prema tužbenom zahtjevu iz 2006. godine.
17. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant za radove demolicije i raščišćavanja terena saznao tri dana nakon izvršenja, pa nije jasno zašto već prilikom prvobitno postavljenog zahtjeva ili u postupku poravnanja nije opredijelio zahtjev u tom smislu. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana na kojem je imao stanarsko pravo a koji je napustio zbog ratnih djelovanja, pa da mu je primjenom Zakona o prestanku primjene to pravo prestalo važiti po sili zakona. Međutim, apelantu je ostavljena mogućnost da, ukoliko nije moguća naturalna restitucija, od davaoca stana na korištenje, odnosno investitora i izvođača radova, traži naknadu štete. Kako je apelant za štetu i štetnika saznao u maju 1996. godine, a tužbeni zahtjev za naknadu štete na spornom stanu je podnio tek 23. januara 2006. godine, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, pravilnom primjenom člana 376. ZOO-a, odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare. Što se tiče revizionog prigovora da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 1997. godine, Vrhovni sud je naveo da se poziva na obrazloženje drugostepenog suda, te da taj prigovor ocjenjuje neosnovanim.
18. Također, Vrhovni sud je zaključio da su presude nižestepenih sudova pravilne i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete zbog uništenih nasada, jer je nesporno utvrđeno da su ti nasadi bili zasađeni na dijelu zemljišta koji predstavlja gradsko građevinsko zemljište, a da apelant nije bio ovlaštenik privremenog prava korištenja na tom zemljištu. Apelant je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, faktički koristio ovo zemljište od 1984. godine kada je na susjednom objektu stekao stanarsko pravo, ali to mu ne daje pravo obrađivanja i ekonomske eksploatacije susjednog gradskog građevinskog zemljišta neprivedenog namjeni. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su sudovi pravilno primijenili pravo kada su utvrdili da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za naknadu štete po tom osnovu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zato što je u osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da objekt (kuća i dvorište) na parceli označenoj kao k.č. broj 13/9, na kojem je on nosilac prava vlasništva, nije predmet tužbenog zahtjeva, što je vidljivo iz svih navoda u toku postupka kao i provedenih dokaza. Međutim, kako dalje navodi, pored tog objekta, na nekretnini označenoj kao k.č. broj 13/8 bila je izgrađena stambena zgrada u kojoj se nalazio stan površine 85 m², na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. Apelant smatra da sud pogrešno utvrđuje da je objekt u njegovom vlasništvu za koji mu je izdata upotrebna dozvola isti objekt u kojem se nalazio stan na kojem je stekao stanarsko pravo. Apelant navodi da su objekt u kojem je bio sporni stan porušili tuženi, pa da je time uskraćen da iskoristi prava koja proističu iz stanarskog prava, odnosno uskraćen je za mogućnost da otkupi predmetni stan. Apelant smatra da je jasno da je on imao stanarsko pravo u objektu koji je, kako tvrdi, uklonjen radi izgradnje Muzičkog centra, te da taj stan predstavlja njegov dom i imovinu. Stoga, smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je on izgubio pravo tražiti drugi odgovarajući stan, odnosno nadoknadu, zato što nije podnio prijedlog za povrat spornog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Apelant u tom smislu navodi da je objekt u kojem je bio sporni stan uklonjen prije nego što je navedeni zakon stupio na snagu, pa nije ni mogao tražiti njegov povrat. Osim toga, apelant je ukazao na to da taj stan nikada nije ni bio proglašen napuštenim. Apelant navodi da je unutar takvog stana – objekta osposobio komforan apartman, ali se i preostali dio stana mogao koristiti i bio je korišten u cjelokupnoj površini, kako u gabaritnom smislu, tako i u smislu pojedinih dijelova stana.
20. Apelant, dalje, obrazlaže da su tuženi prema zakonu obavezni naknaditi mu štetu koja je prouzročena uništenjem spornog stana, te da je zastara potraživanja u vezi s tim prekinuta 1997. godine podnošenjem prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, u skladu sa članom 388. ZOO-a. Apelant navodi da je alternativni tužbeni zahtjev postavio jer uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće. Dalje, naveo je da tokom postupka nije odustajao od naknade protivvrijednosti uništene imovine (nekretnine i pokretnosti), nego je na pripremnom ročištu jasno precizirao šta čini nekretninu, odnosno zahtijevajući isplatu vrijednosti te nekretnine prema nalazu vještaka, identično kao što je tražio u svojoj tužbi od 8. februara 1997. godine. Apelant smatra da nema zastare jer nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, nije došlo do isticanja novog zahtjeva osim što je precizirao tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu opisujući predmetnu nekretninu i alternativno potražujući protivvrijednost nekretnine, u slučaju nemogućnosti ispunjenja glavnog zahtjeva. Apelant, također, smatra da su sudovi pogrešno zaključili da on nije aktivno legitimiran za traženje naknade štete u odnosu na uništeno voće, te navodi da je parcelu na kojoj se nalazila bašta koristio niz godina kao savjestan posjednik jer je mislio da je predmetna parcela njegova, budući da ga niko nikad iz Općine, tj. nadležnih organa nije upozoravao da to nije njegovo zemljište. Stoga, smatra da je stekao vanknjižno vlasništvo na toj parceli i da je bio savjestan posjednik, zbog čega je dosjelošću stekao vlasništvo. Nezavisno od toga, kako dalje navodi, on je bio nosilac stanarskog prava na stanu koji bi otkupom postao njegovo vlasništvo, pa bi postao i vlasnik pripadajućeg dijela zemljišta ispod zgrade i zemljišta koje služi zgradi za redovnu upotrebu, a voćke je zasadio vlastitim radom i sredstvima.
21. U dopuni apelacije apelant je istakao da smatra da sud nije mogao istovremeno odlučiti i o glavnom i o alternativnom tužbenom zahtjevu, jer logično tumačenje odredbe člana 55. stav 4. ZPP ukazuje na to da sud može raspravljati i odlučivati o sljedećem zahtjevu tek kada prethodni zahtjev bude pravosnažno odbijen.
b) Odgovori na apelaciju
22. Vrhovni i Kantonalni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode naglasivši da presudama tih sudova nisu prekršena apelantova ustavna prava.
23. Općinski sud je osporio navode iz apelacije zato što se odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Općinski sud ukazuje na to da je predmet tužbe podnesene 1997. godine bio prizemni objekt – šupa dimenzija 5 x 5,5 m, a ne stambeni objekt u kojem se nalazio sporni stan površine 85 m². U odnosu na sporni stan, zahtjev je prvi put postavljen podneskom kojim je preinačena tužba 23. januara 2006. godine, a demolicija i raščišćavanje terena je izvršeno 1996. godine.
24. Prvotuženi je, također, osporio apelacione navode kao neosnovane. Trećetuženi je osporio apelacione navode ističući naročito da on ni danas nije vlasnik Muzičkog centra, već samo korisnik sa pravom korištenja u periodu od 21 godine od dana osnivanja, kako je to regulirano ugovorom o osnivanju Muzičkog centra.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. [...] (3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
Član 376.
(1) Potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55.
(1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.
[...] (4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
[...] Preinaka tužbe Član 56.
(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 010180 07 Rev od 26. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 29. aprila 2009. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio 9. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu njima prekršena prava iz člana II/3.e),
f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava zato što su sudovi: a) pogrešno utvrdili da nema dokaza da je radi izgradnje Muzičkog centra srušen objekt u kojem se nalazio stan na kojem je apelant imao stanarsko pravo, ili da mu je uništena pokretna imovina; b) pogrešno utvrdili da je nastupila zastara potraživanja u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev; c) pogrešno utvrdili da apelant nije aktivno legitimiran za traženje naknade za posječeno voće.
35. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Najprije, sudovi su vrlo iscrpno obrazložili zbog čega se nije moglo udovoljiti apelantovom glavnom zahtjevu za dodjelu odgovarajućeg stana površine 85 m², naknade za voće i za pokretne stvari. Apelant ničim nije doveo u pitanje ovakvo odlučivanje sudova u smislu Ustava Bosne i Hercegovine, osim što ponavlja iste navode koje je isticao tokom cijelog postupka i o čemu je dobio detaljne odgovore sudova na tri instance. Ustavni sud naročito zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje zaključke sudova o tome da nije pružio dokaze da je zbog radova na izgradnji Muzičkog centra uklonjen objekt u kojem je bio sporni stan. Štaviše, apelant nije osporio ni da je u prvobitno podnesenoj tužbi, kojom je tražio naknadu za uklonjeni prizemni objekt dimenzija 5 x 5,5 m, sam istakao da je sporni stan izgorio još 1987. godine nakon čega je izgradio apartman površine 28 m², te da nije tražio povrat spornog stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, što su sve redovni sudovi uzeli u obzir i pažljivo obrazložili. Osim toga, neosnovani su apelantovi navodi da su sudovi pogrešno odlučivali o objektu (kuća i dvorište) za koje on ima upotrebnu dozvolu, jer se iz osporenih presuda jasno vidi da taj objekt nije bio predmet ni tužbenog zahtjeva niti odlučivanja sudova. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je ovakvim odlučivanjem i zaključcima materijalno pravo primijenjeno na način koji bi, eventualno, mogao voditi kršenju apelantovih ustavnih prava, odnosno smatra da ovi apelantovi navodi ni na koji način ne pokreću apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno podneseni tužbeni zahtjev, kojim je tražio naknadu štete za uništenje objekta površine 5 x 5,5 m, za uništenje voćki i pokretnih stvari, preinačio u januaru 2006. godine tako što je, u smislu člana 56. ZPP, promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva i usmjerio ga na traženje da mu se dodijeli odgovarajući stan površine 85 m², koji odgovara stanu na kojem je imao stanarsko pravo i da mu se isplati naknada štete za uništeno voće i pokretne stvari. Također, apelant je istovremeno postavio i alternativni tužbeni zahtjev – da mu, u slučaju da sud odbije ovako postavljeni tužbeni zahtjev, tuženi solidarno isplate naknadu za stan površine 85 m². U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je na ovaj način apelant izvršio objektivnu preinaku tužbe, jer je umjesto dijela prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva – naknade štete za uklonjeni objekt površine 5 x 5,5 m², istakao novi tužbeni zahtjev – dodjelu stana površine 85 m², odnosno naknadu štete za taj stan. Ovakvo preinačenje tužbe, u smislu ZPP, znači da je tužilac, u suštini, povukao dio prvobitne tužbe i da je podnio novu tužbu u odnosu na uklonjeni objekt, što su utvrdili redovni sudovi i o čemu su dali jasna obrazloženja. Stoga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je on samo precizirao tužbeni zahtjev u smislu da ga je pojasnio, već je nesumnjivo da je preinačio prvobitnu tužbu označivši kao predmet sasvim drugu nekretninu.
38. Također, Ustavni sud zapaža da ovakvo preinačenje tužbe nesumnjivo ima posljedice i u odnosu na tok zastare, kako su to i redovni sudovi utvrdili i obrazložili. Naime, nakon što su odbili glavni zahtjev u odnosu na dodjelu apelantu stana površine 85 m² iz razloga koje je Ustavni sud već razmotrio, sudovi su odbili i alternativni tužbeni zahtjev za naknadu štete za navodno uništenje tog stana, zato što je od dana kada je apelant saznao za štetu i štetnika nastupila zastara potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili da je ovakav zahtjev apelant prvi put postavio u podnesku kojim je preinačio tužbu, dakle u januaru 2006. godine, odnosno 10 godina nakon saznanja za štetu i štetnika. To znači da je do isticanja takvog zahtjeva prošao ne samo subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika već i objektivni rok od pet godina koji se računa od dana nastanka štete. Protekom objektivnog ili apsolutnog roka zastare, prestaje i samo pravo traženja naknade štete. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance dali dovoljna i jasna obrazloženja o tome zašto se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da je tok zastare u odnosu na preinačenu tužbu prekinut podnošenjem prvobitne tužbe 10 godina ranije, pa takva obrazloženja i odluke Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.
39. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi u sve tri osporene odluke dali iscrpna obrazloženja o tome zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu štete za posječeno voće i pokretne stvari. Naime, apelant ove svoje navode zasniva na vlastitom tumačenju materijalnih propisa, koje je pogrešno, jer apelant smatra da je bio savjestan posjednik parcele na kojoj je bio posadio voće samo zato što ga, kako je naveo, nadležni organi nisu upozorili da ta parcela nije njegovo vlasništvo, zbog čega je on smatrao da jeste. Pri tome, apelant se nije pozvao, niti je u postupku pred redovnim sudovima dokazivao da je imao bilo kakav pravni osnov da razumno vjeruje da je vlasnik sporne parcele, tim prije što se radilo o gradskom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, na kojem se nije moglo steći pravo vlasništva, te da čak nije imao ni pravo privremenog korištenja na toj parceli, kako su to sudovi obrazložili u osporenim odlukama. Što se tiče naknade štete za pokretne stvari, sudovi su jasno obrazložili da nisu mogli utvrditi, niti je apelant u tom smislu ponudio dokaze o tome koje su mu pokretne stvari uništene. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani i ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje.
40. Dalje, apelant smatra da sud nije mogao, u smislu člana 55. stav 4. ZPP, odlučiti o alternativnom zahtjevu prije nego što odluka o glavnom zahtjevu postane pravosnažna, zbog čega smatra da postoji bitna povreda postupka koja predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant sasvim pogrešno razumije i tumači relevantne odredbe ZPP. Naime, apelant je preinačio tužbu tako što je pored glavnog istakao i alternativni tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se odredba člana 55. ZPP, na koju se apelant poziva u apelaciji, odnosi na isticanje više tužbenih zahtjeva u istoj tužbi. U takvom slučaju se radi o objektivnoj kumulaciji zahtjeva, do čega može doći i isticanjem drugog zahtjeva uz već postojeći, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Međutim, od ovog instituta treba razlikovati institut alternativne obaveze kod kojeg ne postoji objektivna kumulacija zahtjeva, već se radi o različitim mogućnostima ispunjenja samo jednog zahtjeva, a ne više njih, što jeste slučaj u konkretnom predmetu. Alternativni tužbeni zahtjev ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava – u konkretnom slučaju predaja stvari ili plaćanje novčane protivvrijednosti u smislu ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da ni na koji način ne pokreću pitanje ustavnog prava na pravično suđenje.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao element prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant nije svojim navodima ni na koji način doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
42. Apelant, također, smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni i pravo na dom i imovinu, ali nije posebno obrazložio kršenje ovih prava, već ove navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu koji se ticao apelantovog pokušaja da dobije u posjed stan ili naknadu za stan za koji nije mogao dokazati da je bio uklonjen tokom izvođenja spornih radova, a za koji je sam priznao da je izgorio još 1987. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije pružio bilo kakve dokaze ili ponudio argumente koji bi ukazali na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje prava na dom ili imovinu kako su ona zaštićena članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud smatra da ove navode nije potrebno posebno razmatrati.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što su apelantovi navodi zasnovani isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, odnosno na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić