Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1697/12 (E.O.G.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Habeas corpus – postupak
- Obavještenje o na jeziku koji razumije
- Pravovremeno obavještenje
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o Službi za poslove sa strancima · čl. 3
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o Službi za poslove sa strancima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Službi za poslove sa strancima
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1697/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1697/12, rješavajući apelaciju E.O.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E.O.G. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 008458 12 Uvp od 7.
marta 2012. godine i S1 3 U 008458 12 U od 16. januara 2012.
godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-45-4/11 od 15. decembra 2011. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.0-07.3-198/11 od 21.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E.O.G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Harisa Bačvić i Elma Tekač, zaposlenice Udruženja «Vaša prava BiH», podnio je 8. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 3 U 008458 12 Uvp od 7. marta 2012. godine i S1 3 U 008458 12 U od 16. januara 2012. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1- 07/1-41-1-45-4/11 od 15. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine zatraženo je 14. maja 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. maja 2012. godine, a Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine 25. maja 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovim opunomoćenicama 11. juna 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak protjerivanja
6. Rješenjem Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.9-07.3-198/11 od 21. novembra 2011. godine apelantu je određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta, na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine, smještajem u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar).
7. Služba je, zatim, rješavajući po službenoj dužnosti, na osnovu ovlaštenja iz člana 3. stav 2. tačka d) i stav 3. Zakona o Službi za poslove sa strancima («Službeni glasnik BiH» br. 54/05 i 36/08) i čl. 87. i 88. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBSA), donijela Rješenje broj UP-1/18.6-07.3-93/11 od 28. novembra 2011. godine o protjerivanju apelanta sa teritorije BiH. Navedenim rješenjem apelantu je naloženo da u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju napusti teritoriju BiH, te mu se zabranjuje ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od dvije godine, računajući od dana napuštanja teritorije. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je konačnim i pravosnažnim rješenjem Službe apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta, na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine, smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca – Imigracioni centar. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja utvrđeno je, kako je dalje navedeno, da su 21. novembra 2011. godine apelanta sa još dvojicom stranih lica kontrolirali službenici MUP-a Republike Srpske - PS Kostajnica, te da tom prilikom nije imao identifikacione dokumente. Provjerom u službenim evidencijama je utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice BiH, čime je počinio nezakoniti ulazak u BiH, propisan u odredbi člana 16. tačka a) ZKBSA. Budući da je apelant prilikom obavljenog intervjua o sebi dao potrebne podatke, istakavši da je u BiH došao bez identifikacionih dokumenata, utvrđeno je da je prekršio propise o prelasku državne granice i da je ilegalno ušao u BiH. S obzirom na činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant prekršio propise o prelasku državne granice, te da je ilegalno ušao na teritoriju BiH, bez identifikacionih dokumenata, nadležna služba je apelantu, na osnovu člana 88. stav 1. tačka a), izrekla mjeru protjerivanja iz BiH.
8. Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP- 2-06-07-2-161/11 od 23. decembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o protjerivanju s teritorije BiH. Ministarsvo sigurnosti je ocijenilo da žalba nije osnovana, budući da je osporeno rješenje doneseno na osnovu odredbe člana 88. stav 1. tačka a) ZKBSA kojom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako je u BiH pokušao ući, ili je ušao nezakonito, ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka, ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti, ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH. U odredbi člana 16. stav 1. istog zakona je propisano da se nezakonitim ulaskom u BiH smatra ako stranac pređe ili pokuša preći državnu granicu izvan graničnog prelaza otvorenog za međunarodni saobraćaj ili izvan graničnog prelaza namijenjenog za saobraćaj između BiH i susjednih država, ili izvan vremena u kojem granični prelaz radi, ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH. Uvidom u dokaze iz prvostepenog spisa i rješenje Službe od 21. novembra 2011. godine utvrđeno je da je N.N. lice, bez identifikacionih dokumenata, prema ličnoj izjavi u pogledu imena i prezimena apelant, državljanin Eritreje, stavljen pod nadzor radi utvrđivanja identiteta, budući da prilikom kontrole službenih lica nije imao identifikacione dokumente. Apelant je, kako je dalje navedeno, u toku prvostepenog postupka 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu o čemu je dobio potvrdu koja važi do 7. decembra 2011. godine i u kojoj je naznačeno da mora lično podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu Sektoru za azil do tog datuma. Ocjenjujući sve navedeno, Ministarstvo sigurnosti smatra da je Služba pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo, jer je rješenje zasnovano na dokazima kojim su odlučne činjenice nesporno dokazane. Nesporno je utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice BiH, da je ilegalno prešao državnu granicu i na taj način povrijedio odredbu člana 16. stav 1. tačka a) ZKBSA, što je prilikom intervjua i potvrdio, pa je u konkretnom slučaju potpuno opravdana primjena člana 88. stav 1. tačka a) ZKBSA.
9. Ovaj postupak, kako proizlazi iz navoda apelacije i pribavljene dokumentacije, još je u toku. Ograničenje kretanja
10. Rješenjem Službe broj UP-1/18.9-07.3-198/11 od 21. novembra 2011. godine apelantu je određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine smještajem u Imigracioni centar.
11. Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41-1-45-4/11 od 15. decembra 2011. godine, koje je doneseno po iskazanoj namjeri podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu Službi za poslove sa strancima, apelantu je ograničeno kretanje na period od 90 dana, počevši od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine, zabranom kretanja izvan prostora Imigracionog centra. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je rješenjem Službe od 21. novembra 2011. godine apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta, a da je rješenjem od 28. novembra 2011. godine izrečena mjera protjerivanja iz BiH zbog nelegalnog ulaska na teritoriju BiH. Ministarstvo sigurnosti je, s obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, ocijenilo da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgode izvršenja odluke o protjerivanju, ili izručenju, ili predaji iz BiH, budući da je takav zahtjev mogao biti podnesen znatno ranije, pa je apelantu određena mjera ograničenja kretanja na period od 90 dana, shodno odredbama člana 114. stav 1. tačka c) i člana 110. stav 3. tačka d) ZKBSA, kojima je propisano da se podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti kretanje ako je to potrebno radi osiguranja odluke o protjerivanju.
12. Apelant je protiv rješenja Ministarstva kojim mu je ograničeno kretanje pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH.
13. Sud BiH je u upravnoj stvari ograničenja kretanja Presudom broj S1 3 U 008458 12 U od 16. januara 2012. godine apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi predložio da se osporeno rješenje kojim mu je ograničeno kretanje na period od 90 dana poništi i predmet vrati na ponovno odlučivanje zbog toga što je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te stoga materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Apelant je, osim toga, istakao da je Ministarstvo sigurnosti, zbog izrečene mjere protjerivanja, a to rješenje nije postalo pravosnažno, jer je protiv njega izjavio žalbu, pogrešno ocijenilo da su ispunjeni uvjeti da mu se ograniči kretanje. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u skladu sa odredbom člana
35. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUP), Sud BiH je naveo da je osporenim rješenjem apelantu ograničeno kretanje na period od 90 dana, primjenom odredbe člana 114. stav 1. tačka c) ZKBSA. Prema podacima spisa koji nisu osporeni ni navodima tužbe, utvrđeno je, kako je dalje obrazloženo, da je apelant ilegalno ušao u BiH i nakon izvršene kontrole, zbog neposjedovanja identifikacionih dokumenata, stavljen pod nadzor smještajem u Imigracioni centar. Prema ocjeni Suda BiH, Ministarsvo sigurnosti je pravilno odlučilo da su se stekli uvjeti za ograničenje kretanja apelantu. Iz spisa je, dalje, vidljivo da je nadležna služba apelantu izrekla mjeru protjerivanja rješenjem od 28. novembra 2011. godine i da je apelant iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu. Prema mišljenju Suda BiH, Ministarstvo sigurnosti je pravilno donijelo odluku da se apelantu ograniči kretanje dok se rješava njegov status, a tu mogućnost, konačno, propisuje i odredba člana 114. ZKBSA, budući da se radi o licu koje je ilegalno ušlo u BiH bez identifikacionih dokumenata. Prema odredbi člana 114. stav 1. tačka e) ZKBSA, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva zbog toga što, prema odredbi člana 98. istog zakona, tražioci međunarodne zaštite mogu biti privremeno smješteni u centre za smještaj tražilaca međunarodne zaštite do okončanja postupka po zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Stoga je sudsko vijeće Suda BiH zaključilo da u konkretnom slučaju činjenica da je apelant granicu BiH prešao ilegalno, bez identifikacionih dokumenata, predstavlja okolnost koja ukazuje na potrebu izricanja mjere ograničenja kretanja do utvrđivanja stvarnog identiteta apelanta i njegovog statusa. Osim toga, ograničenje kretanja je osnovano i zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa ograničenje kretanja apelantu koji je ilegalno ušao na teritoriju BiH ne vrijeđa ni u kom slučaju njegova ljudska prava. Dalje, apelantu je kretanje ograničeno na period od 90 dana što, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja čim prestanu uvjeti za njeno određivanje. Sud BiH je, dalje, istakao da ZKBSA razlikuje iskazivanje namjere da se podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu i podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te da su, s tim u vezi, nadležne službe koje postupaju u prvom, odnosno drugom slučaju različite. Naime, za iskazanu namjeru nadležna je Služba za poslove sa strancima, a Ministarstvo sigurnosti je nadležno za status stranca po podnošenju zahtjeva za međunarodnu zaštitu. To praktično znači da nadležna Služba, ako postoje razlozi da se kretanje stranca nadzire, može sve do podnošenja zahtjeva za azil izricati mjere iz svoje nadležnosti u skladu sa članom 99. ZKBSA. To podrazumijeva mjere stavljanja pod nadzor stranca, ili produženje te mjere. Nakon podnošenja zahtjeva za azil, Ministarstvo sigurnosti može, ukoliko postoje razlozi, izreći mjeru ograničenja kretanja. Također, kako je istakao Sud BiH, činjenica da je podnesen zahtjev za azil lica kojem je već određena mjera stavljanja pod nadzor ne utječe na određivanje ili izvršenje stavljanja pod nadzor. Vijeće Suda BiH je u zaključku ukazalo da je predmet odlučivanja u konkretnom upravno-sudskom sporu pravilnost i zakonitost odluke Ministarstva sigurnosti o ograničenju apelantovog kretanja, koja je, prema ocjeni Suda, pravilna, jer je proizašla iz pravilno i potpuno utvrđenih činjenica.
14. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 008458 12 Uvp od 7. marta 2012. godine odbilo apelantov zahtjev za preispitivanje presude od 16. januara 2012. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da Apelaciono upravno vijeće smatra da je pobijana presuda Vijeća za upravne sporove istog suda pravilna i zakonita, jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Ocjena iz pobijane presude prema kojoj je Ministarstvo sigurnosti pravilno zaključilo da su se stekli uvjeti za ograničenje kretanja apelanta je pravilna, jer se radi o licu koje je nezakonito ušlo na teritoriju BiH, bez identifikacionih dokumenata, i da se samim tim radi o licu kojem je neophodno odrediti ograničenje kretanja u vrijeme dok se rješava o njegovom statusu, sve u skladu sa odredbom člana 114.
ZKBSA.
IV. Apelacija
Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Smatra da je lišen slobode uz proizvoljne i paušalne razloge Službe, a zatim Ministarstva sigurnosti i Suda BiH. Apelant je istakao da je od 22. decembra 2011. do 20. marta 2012. godine faktički bio lišen slobode, jer mu je bilo zabranjeno kretanje izvan Imigracionog centra koji se uopće ne razlikuje od zatvora. Prema njegovom mišljenju, izraz «ograničavanje kretanja» unutar Imigracionog centra, zapravo, predstavlja lišavanje slobode, a ni u kom slučaju ograničavanje kretanja. Smatra da mjera ograničavanja kretanja nije izrečena u postupku provedenom na osnovu zakona, niti se može podvesti pod izuzetke navedene u odredbi člana 5. stav 1. tač. a) do f) Evropske konvencije. Naime, izrečenu mjeru Služba je utemeljila na osnovu koji se tiče protjerivanja, a Sud BiH je ovom dodao i osnov koji se tiče utvrđivanja njegovog stvarnog identiteta. Međutim, odluka o njegovom protjerivanju nije konačna, budući da taj postupak traje, pa stoga nije ni obavezujuća, zbog čega smatra da je izrečena mjera u suprotnosti sa odredbom člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ovo naročito zbog toga što je njegov identitet utvrđen na temelju njegove izjave, a mjera protjerivanja nije konačna iz čega proizlazi zaključak da nije imala svrhu i da uopće nije bila potrebna. Apelant smatra da je mjera ograničenja kretanja, faktički lišavanje slobode, rezultat povreda upravnog postupka, jer u konkretnom slučaju nisu ocijenjene individualne okolnosti, budući da je potpuno irelevantna činjenica što je nelegalno ušao u BiH, kako je propisano u odredbi člana 108. ZKBSA, koju je Sud BiH potpuno zanemario. Osim toga, apelant smatra da je proizvoljno lišen slobode pri čemu Sud BiH u pobijanim presudama nije razmatrao zakonitost lišavanja slobode, niti je uzimao u obzir njegove navode iz tužbe, koji se moraju ocijeniti individualno i u svakom konkretnom slučaju posebno. Apelant je u apelaciji, navodeći presude Evropskog suda, indirektno ukazao na kršenje člana 5. stav 2. Evropske konvencije, ali nije jasno istakao u čemu vidi kršenje u konkretnoj situaciji. U pogledu člana 5. stav
4. Evropske konvencije, apelant je ukazao na propuštanje Suda BiH da razmotri zakonitost lišavanja slobode zbog čega se pravni osnov pobijanih presuda temelji na ZKBSA, koje su, prema njegovom mišljenju, u odnosu na tražioce azila isključene. Osim toga, apelant ukazuje da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja zagarantirano članom 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije. Svako ograničenje kretanja mora biti zasnovano na jasnim zakonskim odredbama i mora biti neophodno potrebno. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da li je ograničavanje njegovog kretanja bilo neophodno.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije zbog razloga navedenih u presudi koja se pobija apelacijom. Umjesto posebnog odgovora, Sud BiH se pozvao na razloge iznesene u presudi od 7. marta 2012. godine, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
17. Ministarstvo sigurnosti u odgovoru na apelaciju navelo je da se pitanje imigracija i azila jedne zemlje ubraja u domen javnog prava u kojem država ima mogućnost da primijeni odgovarajuće mjere ili postupke prema stranim državljanima. U kontekstu konkretnog slučaja, Ministarstvo sigurnosti je podsjetilo da je apelant ilegalno ušao u BiH, zbog čega mu je izrečena mjera smještaja u Imigracioni centar, a nakon donošenja rješenja o protjerivanju izrečena mu je mjera ograničenja kretanja. Izrečena mjera, kako je dalje navedeno, nije nikakva sankcija, već se zasniva na normi zasnovanoj na zakonu u slučaju kada postoji bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu spriječio izvršenje rješenja o protjerivanju. Inače, kako je dalje navedeno, pitanje protjerivanja je odvojen postupak i ne treba ga sagledavati u kontekstu ograničenja kretanja apelanta. Osim toga, mjera protjerivanja se ne može provesti sve dok se lice nalazi u postupku međunarodne zaštite.
18. U vezi s navodima apelacije kojima apelant ukazuje na navodno kršenje člana 5. stav 2. Evropske konvencije, Ministarstvo sigurnosti je istaklo da su neosnovani i nekorektni, jer je apelantov maternji jezik trigrgna (tigrinja) koji nije uobičajen i nije bilo lahko odmah pronaći prevodioca. Međutim, i pored tih poteškoća, apelantu je omogućeno da bude saslušan na okolnost zahtjeva za međunarodnu zaštitu i na okolnost njegovih namjera kada je ilegalno ušao u BiH uz pomoć prevodioca za njegov maternji jezik. Osim toga, Ministarstvo sigurnosti smatra da je upitan i pravni osnov na temelju kojeg je pokrenuta apelacija, budući da apelant nije ni uhapšen, niti mu je određen pritvor, već mu je izrečena mjera ograničenja kretanja propisana zakonom.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 16.
(Nezakonit ulazak u BiH) Nezakonitim ulaskom u BiH smatra se ako stranac:
a)pređe ili pokuša preći državnu granicu van graničnog prelaza otvorenog za međunarodni saobraćaj ili van graničnog prelaza namijenjenog za saobraćaj između BiH i susjednih država ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili van vremena u kojem granični prelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH;
b)izbjegne ili pokuša izbjeći graničnu kontrolu;
c)pri prelasku državne granice upotrijebi tuđu, nevažeću, odnosno nevaljanu putnu ispravu; d)organu nadležnom za kontrolu prelaska državne granice navede neistinite podatke; e)uđe u državu za vrijeme trajanja mjere protjerivanja.
Član 87. st. 1. i 2.
(Mjera protjerivanja) (1)Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
(2)Period zabrane ulaska i boravka iz stava 1. ovog člana može, na zahtjev stranca, biti skraćen ili zabrana ulaska ukinuta u slučaju kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:
kada je strancu mjera protjerivanja izrečena prvi put, i kada je stranac dobrovoljno napustio BiH i snosio sve troškove vezane za proceduru povratka u zemlju uobičajenog mjesta povratka.
Član 88. stav 1. tačka a) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
a)je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH; Član 114. stav 1. tač. c) i e) i stav 3.
(1)Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
b)postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka kako je određeno odredbom člana 110. (odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) stavom 3. ovog zakona;
f)je ograničenje kretanja neophodno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva ; (2)Mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu određuje se rješenjem Ministarstva u sjedištu. Ograničenje kretanja može da bude na snazi sve dok traju razlozi za njegovo određivanje, ali najduže 90 dana. U naročito opravdanim okolnostima, mjera ograničenja kretanja može se produžiti za još ukupno 90 dana. Ograničenje kretanja po osnovu sprečavanja širenja zaraznih bolesti može trajati dok postoje razlozi zbog kojih je određeno, što se u navedenim rokovima preispituje.
20. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 29.
O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava. Član 35.
Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pritom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavost konačnog upravnog akta Sud pazi po službenoj dužnosti.
Ako Sud utvrdi (ocijeni) da je pobijani konačni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 008458 12 Uvp od 7. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. marta 2012. godine a apelacija je podnesena 8. maja 2012. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija presude Suda BiH iz upravnog spora kojima je potvrđeno rješenje Ministarstva sigurnosti o ograničenju kretanja izvan Imigracionog centra, počev od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
26. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
28. U konkretnom slučaju apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja na osnovu izrečene mjere, i to zabranom kretanja izvan Imigracionog centra na period od 90 dana, počev od 22. decembra 2011. do 20. marta 2012. godine. Prethodno mu je, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, izrečena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta na period od mjesec, i to od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine.
29. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi, Evropski sud, Aksoy protiv Turkey, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI), te da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iz teksta člana 5. Konvencije jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima, a u stavu 1. tač. a) do f) data je iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinenog Kraljevstva /GC/ broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje postojanja dozvoljenog osnova za lišavanje slobode, te pitanje pokretanja postupka u kojem će biti suštinski i proceduralno preispitana zakonitost lišavanja slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije. Član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije
30. Ustavni sud ponavlja da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo, te da jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) dozvoljava državi da kontrolira slobodu stranca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, naprimjer, kako bi se spriječilo da lice počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva jeste da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi, Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Također, lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „zakonom propisani postupak“, Konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode, pored toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja - a pojam „proizvoljnosti“ u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG) broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
31. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine). Naime, razmatrajući pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na tog aplikanta, Evropski sud je, između ostalog, naveo da je aplikant stavljen pod nadzor 23. juna 2009. godine, jer su nadležni organi utvrdili da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, dakle, u vrijeme kada postupak protjerivanja aplikanta još nije bio pokrenut. S tim u vezi, Evropski sud je zaključio da zadržavanje aplikanta pod nadzorom u periodu od 23. juna 2009. godine do pokretanja postupka deportacije 8. novembra 2010. godine nije opravdano sa aspekta člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, budući da je zadržavanje pod nadzorom opravdano jedino u slučaju dok traje postupak protjerivanja. Međutim, Evropski sud je u istom predmetu zaključio da nema kršenja navedenog člana Evropske konvencije zbog zadržavanja aplikanta pod nadzorom u periodu nakon pokretanja postupka deportacije, te je odbio navode o kršenju prava iz tog člana.
32. Također, Ustavni sud napominje da je Evropski sud u predmetu Longa Yonkeu protiv Latvije (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 57229/09, presuda od 15. novembra 2011. godine), razmatrajući zakonitost pritvora u periodu od 2. novembra 2009. godine do 9. januara 2010. godine koji je aplikantu bio određen na osnovu naredbe o deportaciji, utvrdio da je pritvor određen na osnovu Zakona o imigraciji zbog činjenice da je aplikant prekršio pravila o boravku u zemlji. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao da aplikantov boravak u Latviji predstavlja kršenje domaćeg zakona, da su domaće vlasti izabrale postupak za udaljavanje iz zemlje – pritvor koji je izvršila Državna granična služba nakon kojeg je uslijedila naredba o deportaciji a taj postupak je izričito određen zakonom. U tom pogledu domaći zakon je, kako je istakao Evropski sud, dovoljno jasan i precizan, budući da se stranac koji je pritvoren zbog kršenja pravila o boravku u zemlji mora suočiti sa deportacijom. Stoga, kako je zaključio Evropski sud, aplikantov pritvor u navedenom periodu (od 2. novembra 2009. do 9. januara 2010. godine) radi deportacije je bio u skladu s postupkom koji je propisan zakonom, te je bio zakonit zbog čega Sud nije ustanovio povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
33. U pogledu konkretnog predmeta i osporenih presuda Suda BiH, Ustavni sud zapaža da su predmet odlučivanja upravno-sudskog spora iz kojeg su proizašle osporene presude bile pravilnost i zakonitost odluke o ograničenju kretanja apelantu, dakle, i razloga zbog kojih je apelantu izrečena mjera ograničenja kretanja. S tim u vezi, Sud BiH je ocijenio da je odluka Ministarstva sigurnosti, čiju je pravilnost i zakonitost ocijenio, pravilna, jer je apelant lice koje je ilegalno (nezakonito) prešlo granicu BiH, bez identifikacionih dokumenata, zbog čega mu je odmah izrečena mjera stavljanja pod nadzor (21. novembra 2011. godine) radi utvrđivanja identiteta a po službenoj dužnosti je 28. novembra 2011. godine, dakle u vrijeme dok je trajala mjera stavljanja pod nadzor (od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine), apelantu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa zabranom ulaska u periodu od dvije godine, računajući od dana napuštanja teritorije.
34. Sud BiH, potvrđujući rješenje Ministarstva sigurnosti kojim je apelantu ograničeno kretanje radi izvršenja odluke o protjerivanju, ocijenio je da se radi o licu kojem je neophodno ograničiti kretanje u vrijeme dok se rješava status tog lica i dok se ne utvrdi njegov stvarni identitet. Apelant je nesporno iskazao namjeru da podnese zahtjev za azil, ali tek po prijemu rješenja o protjerivanju, a Sud BiH u postupku ocjene pravilnosti i zakonitosti rješenja kojim je apelantu izrečena mjera ograničenja kretanja ocijenio je da je zahtjev za azil podnesen s ciljem odgode izvršenja odluke o protjerivanju, budući da je takav zahtjev mogao biti podnesen i znatno ranije.
35. Prema stavu Evropskog suda, svako lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka f) bit će opravdano samo onoliko dugo dok je u toku postupak deportacije. Ako se postupak deportacije ne vodi s potrebnom marljivošću, lišavanje slobode više neće biti dozvoljeno u smislu navedene odredbe (vidi, Evropski sud, Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A broj 311, str. 19, stav 48, Kolompar protiv Belgije, presuda od 24. septembra 1992. godine, serija A broj 235-C, str. 55, stav 36).
36. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su javne vlasti zanemarile obavezu da postupak deportacije vode marljivo, odnosno da ispoštuju zakonom propisanu proceduru u pogledu uvjeta koji moraju biti ispoštovani da bi jedno lice bilo deportirano iz BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u osporenim presudama detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta, te zaključio da je mjera ograničenja osnovana kako zbog utvrđivanja stvarnog apelantovog identiteta, tako i zbog izvršenja odluke o protjerivanju, te da je apelantu kretanje ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja čim prestanu uvjeti za njeno određivanje. U tom smislu, apelantova situacija se, u svjetlu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, razlikuje od predmeta Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je Evropski sud ustanovio kršenje ovog prava, jer postupak protjerivanja još nije bio pokrenut, odnosno čini ga sličnim s predmetom Longa protiv Latvije u kojem Evropski sud nije ustanovio kršenje, jer je aplikantu pritvor određen zbog izvršenja odluke o deportaciji.
37. Naime, u konkretnom slučaju apelantu je ograničeno kretanje zbog već pokrenutog postupka protjerivanja iz čega proizlazi zaključak da se radi o zakonitom ograničenju apelantove slobode, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, kako je zaključio i Evropski sud u već citiranoj odluci Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredaba člana 110. stav 3. tačka d) i člana 114. stav 1. tačka c) ZKBSA, dakle, nezakonitog ulaska na teritoriju BiH, bez identifikacionih dokumenata, zbog čeg mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, što je sa aspekta člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije opravdano. Također, apelantu je kretanje ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja kad prestanu uvjeti za njeno određivanje.
38. Osim toga, Sud BiH je u pobijanoj presudi istakao da se radi provođenja ZKBSA (član 98) osnivaju imigracioni centri, centri za smještaj podnosilaca zahtjeva za međunarodnu zaštitu i lica kojima je odobrena privremena zaštita (...) iz čega proizlazi zaključak da i tražioci međunarodne zaštite mogu biti smješteni privremeno u centre za smještaj, do okončanja postupka po zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Zbog navedenog, sudsko vijeće Suda BiH smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno utvrđeno da je apelant granicu prešao nezakonito i da ta okolnost ukazuje na potrebu da se izrekne mjera ograničenja kretanja do utvrđivanja njegovog stvarnog identiteta i njegovog statusa. Također, Sud BiH je naglasio razliku u pogledu postupanja organa koji rješava status lica koje je samo iskazalo namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu i lica koje je podnijelo zahtjev za međunarodnu zaštitu. Naime, u prvom slučaju postupa Služba za poslove sa strancima i ona je nadležna da nadzire kretanje stranca i izriče mjere u skladu sa odredbom člana 99. ZKBSA sve do podnošenja zahtjeva za azil. Po podnošenju zahtjeva nadležnost prelazi na Ministarstvo sigurnosti, koje, opet, može izricati neophodne mjere, odnosno u smislu odredbe člana 114. ZKBSA ograničiti kretanje.
39. Kada su u pitanju navodi apelacije koji se odnose na odredbe člana 5. stav 2. Evropske konvencije, koja svakome ko je uhapšen garantira da će odmah, na jeziku koji razumije, biti obaviješten o razlozima hapšenja i optužbama protiv njega, Ustavni sud zapaža da apelant u navodima apelacije, osim što je istakao praksu Evropskog suda citirajući nekoliko odluka u kojima se Evropski sud bavio vremenom u kojem se moraju dati razlozi za lišavanje slobode, ničim nije doveo u pitanje garancije koje pruža ovaj član Evropske konvencije. Osim toga, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da su Ministarstvo sigurnosti i Služba za poslove sa strancima osigurali apelantu saslušanje na jeziku tigrinja, apelantovom maternjem jeziku, na okolnost nezakonitog ulaska na teritoriju BiH i iskazane namjere za međunarodnu zaštitu.
40. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, jer su Rješenje o stavljanju pod nadzor broj UP-1/18.9-07.3-198/11 od 21. novembra 2011. godine radi utvrđivanja identiteta, a zatim rješenje o ograničenju kretanja na period od 90 dana radi protjerivanja bili predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, a u povodu isticanja istih ili sličnih navoda u kontekstu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, smatrao da su „ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana
5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor bilo predmet sudskog preispitivanja“ (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1470/09 od 24. juna 2009. godine, AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine, AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine). Ovakvom zaključku u svim slučajevima je prethodila ocjena da se radilo o zakonitom lišavanju slobode, na način i u postupku propisanim zakonom, a u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
41. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da odstupi od ranije usvojenog stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja odluke o određivanju mjere ograničenja kretanja.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je ograničenje kretanja apelantu na period od 90 dana, zabranom kretanja izvan Imigracionog centra, određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
43. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da su odluka da se apelant stavi pod nadzor a, zatim, odluka kojom mu se ograničava kretanje na period od 90 dana u Imigracionom centru izvršene na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtijeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama ZKBSA i ZUP-a. Budući da apelant i ove navode suštinski zasniva na nezakonitosti rješenja o ograničenju kretanja, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke dao obrazloženje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada je apelantu mjera ograničenja kretanja koja se izvršava u Imigracionom centru, kao specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku koji je propisan zakonom. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav
2. Evropske konvencije, jer je apelantu, angažiranjem prevodioca, omogućeno da bude saslušan na maternjem (tigrinja) jeziku. Osim toga, nema povrede iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku kojom mu je izrečena mjera ograničenja kretanja preispita sud.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić