Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3901/09 (N. M.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3901/09

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3901/09, rješavajući apelaciju Nermine Makaš i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3 i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nermine Makaš, mldb. D.M. i E.M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046119 08 Gž od 27. februara 2012. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Nermini Makaš, mldb. D.M. i E.M., u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 450,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermine Makaš, mldb.

D.M. i E.M., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046119 08 Gž od 27. februara 2012. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nermina Makaš (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i mldb. D.M. i E.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelanti su podneskom od 4. juna 2012. godine obavijestili Ustavni sud da je Kantonalni sud, nakon podnošenja apelacije, donio Presudu broj 65 0 P 046119 08 Gž od 27. februara 2012. godine kojom je žalba usvojena, zbog čega su dopunom apelacije osporili navedenu presudu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 25. juna 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. jula 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je punomoćniku apelanata 24. augusta 2010. godine.

5. Također, od Kantonalnog suda je ponovno 6. aprila 2012. godine zatraženo da obavijesti Ustavni sud u kojoj je fazi postupak rješavanja žalbe i da li je donesena odluka, po kojem zahtjevu je Kantonalni sud postupio 23. aprila 2012. godine dostavljajući presudu koja je u međuvremenu donesena.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Prvoapelantica je 13. novembra 2006. godine Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv Emina Makaša (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Federacije BiH-MUP Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja nosioca stanarskog prava. U tužbi je navela da je prvotuženom rješenjem Agencije za istraživanje i dokumentaciju dodijeljen stan u Ulici Behdžeta Mutevelića broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za koji je propustio zaključiti ugovor o korištenju stana, a predmetni stan i bračnu zajednicu napustio je 2003. godine. Od tog perioda prvoapelantica i apelanti su korisnici stana.

8. Drugotuženi je u odgovoru na tužbu istakao da nije on davalac stana na korištenje nego Agencija za istraživanje i razvoj BiH, te je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osim toga, drugotuženi je naveo da prvotuženi (u vrijeme dodjele stana bio prvoapelanticin suprug) nije stekao uvjete za zaključenje ugovora o korištenju stana, budući da je u vrijeme dodjele stana smatran njegovim privremenim korisnikom.

9. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 046119 06 P od 29. septembra 2008. godine kojom je utvrđeno da je prvoapelantica na predmetnom stanu stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da prvoapelantica ostvari sva prava na predmetnom stanu koja joj po zakonu pripadaju. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud je naveo da je neosnovan jer iz dokaza priloženih uz tužbu proizlazi pasivna legitimacija drugotuženog. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženom kao prvoapelanticinom suprugu, a tako i prvoapelantici, bio dat punovažan pravni osnov za korištenje predmetnog stana, jer stan koji je predmet tužbenog zahtjeva nije bio proglašavan ni privremeno ni trajno napuštenim niti je vođen postupak povrata ranijim korisnicima. Drugotuženi je 16. oktobra 2008. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda na koju se prvoapelantica izjasnila pismeno i podnesak dostavila Općinskom sudu 4. novembra 2008. godine. Prvoapelantica je pismenim podneskom od 23. januara 2009. godine predložila Kantonalnom sudu da se predmet uzme u prioritetno rješavanje, budući da je prema Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisan kao hitan.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 046119 08 Gž od 27. februara 2012. godine usvojio žalbu drugotuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, ocijenivši žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza ocijenio da prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog nije osnovan, jer je iz dokaza dostavljenih uz tužbu vidljivo da je drugotuženi vlasnik predmetnog stana i da je samim tim legitimisan da učestvuje u postupku kao vlasnik stana. Kantonalni sud je, polazeći od činjeničnih utvrđenja čiji je sadržaj pravilno izložen u prvostepenoj presudi, ocijenio da je prvostepeni sud zanemario prigovore koje je drugotuženi isticao tokom cijelog vođenja postupka. Naime, iz rješenja o dodjeli stana na korištenje Agencije za istraživanje i dokumentaciju BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 13. decembra 1997. godine, Kantonalni sud je jasno utvrdio da davalac stana na korištenje nije drugotuženi nego navedena Agencija. Osim toga, Kantonalni sud je na osnovu potvrde Sarajevostana od 22. maja 2005. godine i dopisa Agencije – Obavještajno sigurnosne agencije od 28. aprila 2008. godine utvrdio da je taj stan vlasništvo navedene Agencije i da je rješenjem od 13. decembra 1997. godine stan dodijeljen na korištenje prvotuženom. Kantonalni sud je zatim naveo da je odredbom člana 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da lice koje je uselilo u stan na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje, ima pravo da pod uvjetima koji su propisani istim zakonom neometano koristi stan odnosno stiče stanarsko pravo. U odredbi člana 11. ZSO propisano je, kako je dalje navedeno, da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan odnosno po osnovu Ugovora o korištenju stana ili drugog akta utvrđenog tim Zakonom. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je prvoapelanticinom suprugu, dakle prvotuženom, rješenjem o dodjeli stana bio dat punovažan pravni osnov za korištenje stana, budući da predmetni stan nije bio proglašen ni privremeno ni trajno napuštenim niti je za njega vođen postupak povrata stana zbog toga što je raniji korisnik Duško Vričko umro. Međutim, u provedenom postupku prvoapelantica nije dokazivala da je u zakonskim rokovima nakon akta dodjele stana na korištenje zatražila ugovor ili rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Pri tome, kako je naveo Kantonalni sud, akt Agencije od 13. decembra 1997. godine je u vrijeme donošenja imao pravnu snagu i značaj osnova za sticanje stanarskog prava, ali nije upotrijebljen u navedenu svrhu do 6. decembra 2000. godine, do kada je postojala mogućnost da se zaključi ugovor o korištenju stana te je on, zbog propuštanja pravnih mogućnosti za realizaciju prava i proteka vremena u vrijeme podnošenja tužbe, izgubio pravni značaj osnova za sticanje stanarskog prava. Prema utvrđenim činjenicama, kako je zaključio Kantonalni sud, iz isprava koje je prvoapelantica ponudila za dokazivanje u sudskom postupku, nema zakonskog osnova prema kojem bi ijedan označeni tuženi imao legitimaciju da prvoapelantici priznaje stanarsko pravo, zbog čega je prvostepena presuda primjenom člana 229. tačka 2. ZPP-a preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da Kantonalni sud do podnošenja apelacije nije donio odluku o žalbi drugotuženog, iako je predmet prema odredbi člana 10. stav 2. ZSO propisan kao hitan, a ni nakon njihove urgencije iz oktobra 2009. godine, zbog čega im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predložili su da im se zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom dosudi kompenzacija.

12. Podneskom od 4. juna 2012. godine apelanti su dopunili apelaciju navodeći da je Kantonalni sud nakon podnošenja apelacije donio presudu kojom je njihov zahtjev odbijen, pa su predložili da se osporena presuda ukine i ostavi na snazi presuda Općinskog suda. Navedenu presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a stoga i pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je Kantonalni sud pogrešno primijenio ZSO, budući da prodaju stanova koji su u svojini organa i organizacija BiH vrši Vlada FBiH. Naveli sud da je prvoapelantica tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženi priznaju stanarsko pravo i da trpe da ostvari sva prava koja joj po zakonu pripadaju, što podrazumijeva i pravo na otkup stana.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis primljen u rad u decembru 2008. godine i da nije bilo moguće uzeti ga odmah u rad zbog objektivnih razloga koji se odnose na veliki priliv predmeta i nedovoljan broj sudija u građansko-pravnoj oblasti. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da se predmeti rješavaju prema redoslijedu prispijeća u sud te da su se u toku 2010. godine rješavali predmeti iz 2005, 2006. i 2007. godine. Postupak o žalbi na presudu Općinskog suda, kako je navedeno u dopuni odgovora na apelaciju, okončan je donošenjem Presude broj 65 0 P 046119 08 Gž na sjednici vijeća od 27. februara 2012. godine.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo).

Član 10.

Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.

Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitno.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 77/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 36/06, 51/07 i 72/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

[…] Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava kojiu je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229.

Drugostepeni će sud, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: (2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom ustanovio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da postupak o žalbi koju je izjavio drugotuženi pred Kantonalnim sudom dugo traje, odnosno da u njihovom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija je bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja iako nije bila donesena konačna odluka nadležnog suda, budući da je apelacijom ukazano na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Kantonalni sud je u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, donio presudu o izjavljenoj žalbi. Podneskom od 4. juna 2012. godine apelanti su osporili presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 046119 08 Gž od 27. februara 2012. godine koja je punomoćniku apelanata dostavljena 23. aprila 2012. godine, pa je apelacija u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda dopustiva.

20. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

21. Apelanti su u apelaciji naveli da im je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dopunom apelacije osporili su presudu Kantonalnog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

25. U konkretnom slučaju, postupak o izjavljenoj žalbi je trajao tri godine i tri mjeseca, a postupak u cjelini je trajao pet godina i četiri mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

26. U konkretnom slučaju se radi o postupku o žalbi drugotuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude u parničnom postupku kojeg je pokrenula prvoapelantica radi utvrđenja statusa nosioca stanarskog prava. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, a budući da je Kantonalni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održavanja rasprave, ocijenivši da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da su zanemareni prigovori koje su oba tužena isticala tokom postupka a tiču se nedostatka legitimacije da se prvoapelantici prizna stanarsko pravo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u postupku o žalbi pred Kantonalnim sudom nije radilo o složenom predmetu.

27. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo tri godine i tri mjeseca da odluči o žalbi protiv prvostepene presude. Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za poduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očigledno da se Kantonalni sud u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. Osim toga, Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je konkretan predmet i prema odredbama ZSO propisan kao hitan.

28. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s velikim prilivom predmeta, kadrovske probleme te veliki broj neriješenih starih predmeta i predmeta koji su hitne prirode. S tim u vezi Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina žalbenog postupka u ukupnom periodu tri godine i tri mjeseca. S druge strane Ustavni sud smatra da prvoapelantica ni na koji način nije mogla doprinijeti dužini postupka u konkretnom slučaju, uočavajući da je svojim urgencijama upućenim Kantonalnom sudu, pokušala ostvariti hitnije rješavanje predmeta.

29. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom u vremenskom periodu tri godine i tri mjeseca došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

30. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka o žalbi. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

31. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak o žalbi trajao tri godine i tri mjeseca, apelantima se određuje naknada u ukupnoj visini od 450,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište nadležnog suda (Kantonalni sud) u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

32. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije svodi na tvrdnje da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno i nepravilno utvrdio činjenično stanje i stoga pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZSO.

33. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je prvoapelantica svoj tužbeni zahtjev opredijelila tako da se utvrdi da je na spornom stanu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava i da su tuženi to dužni priznati i trpjeti da ostvari sva prava na tom stanu. Kantonalni sud je, odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, utvrdio da tuženi nisu davaoci stana na korištenje, te da nema zakonskog osnova prema kojem bi ijedan označeni tuženi imao legitimaciju da prvoapelantici prizna stanarsko pravo, za što je dato jasno i argumentovano obrazloženje. Osim toga, Kantonalni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, jasno istakao da prvoapelantica u postupku nije dokazivala da je u zakonskim rokovima nakon akta dodjele stana na korištenje zatražila zaključenje ugovora o korištenju stana, pa je pravni akt o dodjeli stana kao pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana odnosno utvrđenje nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine (do kada se prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo moglo steći to svojstvo), u sudskom postupku izgubio pravni značaj.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj zaključak dao jasno i detaljno obrazloženje, te da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava, te da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti ni na koji način nisu doprinijeli dužini žalbenog postupka koji je trajao tri godine i tri mjeseca, i ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnom sudu. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelanti žale na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, niti se u odnosu na te navode može naći povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao temeljito obrazloženje i odgovore na sve relevantne navode apelanata.

38. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3901/09 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio