Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1664/09 (B. B.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1664/09
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1664/09, rješavajući apelaciju Božane Brelak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Božane Brelak, Bože Lepira i Zorke Smiljanić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 787 od 5. marta 2009. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Božani Brelak, Boži Lepiru i Zorki Smiljanić, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Božana Brelak (u daljnjem tekstu: apelantica Brelak) iz Banje Luke, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 787 od 5. marta 2009. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1664/09.
2. Božo Lepir (u daljnjem tekstu: apelant Lepir) iz Dervente, koga zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je, također 26. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan istom presudom Vrhovnog suda. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1667/09.
3. Također, zbog istih razloga, apelaciju je 26. maja 2009. godine podnijela i Zorka Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelantica Smiljanić) iz Prnjavora, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1669/09.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju ovih predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluku pod brojem AP 1664/09.
5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 25. augusta 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, 5. decembra 2011. godine zatražen spis predmeta na uvid. Od Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Vrhovnog suda, kao i od učesnika u postupku Zdravka Budaka (u daljnjem tekstu: tužitelj) je zatražen odgovor na apelaciju 25. augusta 2009. godine.
6. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. septembra 2009. godine, a spis predmeta 5. decembra 2011. godine. Dalje, Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. septembra 2009. godine, a Vrhovni sud 28. septembra 2009. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 29. decembra 2011. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Tužbom od 10. maja 1990. godine tužitelj je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 12. jula 1962. godine između tužitelja i pokojne Nade Lepir, rođene Keser, iz Gornjih Štrbaca (u daljnjem tekstu: apelantova prednica), Zorke Brković, rođene Vasić, iz Gornjih Štrbaca i Margite Keser iz Zemuna, a po osnovu kojeg je tužitelj navodno kupio 17.945 m2 obradivog zemljišta, preciznije označenog u tužbi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).
10. Osnovni sud je, zbog neriješenog prethodnog pitanja, Rješenjem broj 271/90 od 17. septembra 1990. godine prekinuo postupak u predmetnoj stvari. Apelantica Smiljanić je 27. marta 1992. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za nastavak prekinutog postupka.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj P. 99/92 od 14. decembra 1992. godine je prekinut postupak zbog smrti Nade Lepir, pravnog prethodnika apelanata, s tim da je sud odredio da će se postupak nastaviti kada pravni sljedbenici umrle preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
12. Apelantica Smiljanić je 11. augusta 1997. godine podnijela prijedlog radi nastavka prekinutog postupka. U tom prijedlogu je navela da je pred Osnovnim sudom okončan ostavinski postupak broj O-152/92 od 4. novembra 1994. godine iza umrle tužene i da su za zakonske nasljednike proglašeni apelanti.
13. Apelanti su 24. marta 1998. godine sudu dostavili podnesak u kojem su osporavili sve navode tužitelja i podnijeli protivtužbu kojom su tražili da sud donese presudu kojom bi poništio Ugovor o poklonu zaključen 25. marta 1985. godine broj Dn-750/85 između poklonodavca Nade Lepir i poklonoprimca Radojke Keser o poklonu ½ dijela k.p. broj 12/19, šuma „Bijela voda“, površine 12.450 m2 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o poklonu).
14. Osnovni sud je 22. januara 1999. godine odredio da se održi ročište u odsutnosti apelanata koji su uredno obaviješteni, a nisu pristupili ročištu.
15. Osnovni sud je održao raspravu i 15. marta 1999. godine saslušanjem većeg broja svedoka a tužitelj je 21. juna 1999. godine dostavio sudu podnesak sa dopunom tužbe i preciziranjem tužbenog zahtjeva.
16. Osnovni sud je 11. septembra, 18. oktobra i 29. novembra 2000. godine izveo određene dokaze i saslušao stranke.
17. Rješenjem Osnovnog suda broj P-52/98 od 24. oktobra 2001. godine je određeno ročište na licu mjesta u ovom predmetu za 16. novembar 2001. godine.
18. Rješenjem Osnovnog suda broj 52/98 od 6. marta 2002. godine održano je ročište na licu mjesta u odsutnosti uredno pozvanih opunomoćenika apelanata i izvršen uviđaj na licu mjesta, te izvršeno vještačenje vještaka geodetske struke.
19. Osnovni sud je održao raspravu 3. jula 2002. godine.
20. Nakon izvršenog vještačenja vještaka geodetske struke tužitelj je 3. jula 2002. godine i 23. jula 2002. godine dostavio sudu prijedlog sa preciziranim tužbenim zahtjevom.
21. Glavna rasprava je održana 12. septembra 2002. godine.
22. Presudom Osnovnog suda broj P-52/98 od 12. septembra 2002. godine, donesenom po tužbi tužitelja i po protivtužbi apelanata, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 12. jula 1962. godine izmedu tužitelja i pokojne Nade Lepir, rođene Keser, koja je pravni prethodnik tuženih apelanata, po osnovu kog ugovora je tužitelj kupio sporne nekretnine, te da se sljedstveno tome utvrdi ništavim i bez pravne važnosti sporni ugovor o poklonu zaključen 25. marta 1985. godine. Stavom drugim izreke presude je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili djelimično poništenje spornog ugovora o poklonu, te da se naloži da se nekretnine koje su bile predmet tog ugovora imaju izdvojiti iz zaostavštine pok. Radojke Keser u zaostavštinu pok. Nade Lepir u korist njenih zakonskih nasljednika – apelanata kao protivtužitelja sa po 1/3 dijela.
23. Tužitelj je 18. aprila 2003. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu, a apelanti su, također, podnijeli žalbu 29. aprila 2003. godine.
24. Okružni sud u Banjoj Luci je 24. januara 2006. godine vratio spis Osnovnom sudu radi otklanjanja nedostataka koji se odnose na zastupanje.
25. Apelanti Božo Lepir i Zorka Smiljanić su 23. marta 2006. godine službenom zabilješkom kod suda dali izjavu kojom apelantici Brelak kao svom opunomoćeniku daju izričito ovlašćenje za prenošenje punomoći na drugo lice.
26. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Gr-06-000 116 od 6. novembra 2006. godine za postupanje po žalbama tužitelja i apelanata određen je, u smislu odredbe člana 50. stav 2. ZPPRS, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
27. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 838 od 21. decembra 2007. godine žalbe tužitelja i apelanata su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza izveo zaključak o neosnovanosti i tužbenog i protivtužbenog zahtjeva i za to je dao dovoljne razloge, koje je prihvatio i Okružni sud, jer se oni žalbenim razlozima ne dovode u pitanje.
28. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 787 od 5. marta 2009. godine revizija tužitelja je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da nižestepene presude, kako slijedi iz već navedenog, nemaju nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tužitelja, odnosno na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
a) Navodi iz apelacije
29. Apelanti su podnijeli sadržajno u potpunosti identične apelacije u kojim su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) „zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 118-0-Rev-08- 000 787 pod kojim je brojem predmet okončan pred Vrhovnim sudom“. Zbog toga što je suđenje u ovom predmetu trajalo skoro 19 godina, apelanti traže da im se, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dosudi, tj. odredi naknada nematerijalne štete kao vid satisfakcije za dugogodišnje vođenje ovog postupka u iznosu od 4.000,00 KM, kao i 1.000,00 KM za troškove sastava apelacije. Apelanti smatraju da je postupak naročito dugo trajao pred Osnovnim sudom, i to od 1990. godine do 2002. godine, iako sam spor nije složen i iako apelanti nisu doprinijeli tako dugom trajanju postupka.
b) Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se apelanti pozivaju. Osnovni sud ističe da je bilo mnogo objektivnih i subjektivnih okolnosti koje su doprinijele dužini ovog postupka, jer je, npr., tužitelj podnio tužbu, a da prethodno nije na odgovarajući način pravosnažno okončan ostavinski postupak povodom kojeg se parnični postupak i vodi. Sud je kontinuirano nastavljao postupak, jer su procesne radnje preduzimane, te ročišta zakazivana 25. novembra 1998. godine i 22. januara 1999. godine, a potom na ročištu od 15. marta 1999. godine, kada su saslušani i svjedoci. Tužitelj je uređenu i preciziranu tužbu dostavio sudu 12. augusta 1999. godine, a apelanti su uređenu i preciziranu protivtužbu sudu dostavili tek po proteku dužeg vremenskog perioda, po opunomoćeniku Mihajlu Brelaku, advokatu iz Prnjavora, 18. oktobra 2000. godine. Osnovni sud je ponovo održavao ročišta 18. oktobra 2000. godine, 29. novembra 2000. godine i 24. oktobra 2001. godine da bi Rješenjem broj P-52/98 od 24. oktobra 2001. godine sud odredio ročište na licu mjesta za 16. novembar 2001. godine, ali zbog neuplaćenog predujma, nije se izašlo na lice mjesta, pa je ono zakazano ponovo za 27. decembar 2001. godine, koje, opet, zbog vremenskih prilika nije održano. Na licu mjesta ročište je održano 6. marta 2002. godine, kada je izvršen i uviđaj, a vještak geometar je sudu dostavio svoj nalaz vještačenja, nakon čega je tužitelj ponovo pecizirao svoj tužbeni zahtjev. Ročišta su opet zakazivana za 3. juli 2002. godine, 22. juli 2002. godine i 2. august 2002. godine, a na ročištu održanom 12. septembra 2002. godine je konačno zaključena glavna rasprava.
31. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da postupak pred tim sudom nije trajao predugo i da Okružni sud nije doprinio dugom trajanju suđenja. Za postupanje po žalbama stranaka određen je Okružni sud u Doboju, jer je suprug prvoapelantice Božane Brelak Mihajlo Brelak sudija Okružnog suda u Banjoj Luci, koji sud je trebalo da odluči o navedenim žalbama. Osim toga, Mihajlo Brelak je bio i opunomoćenik apelanata u prvostepenom postupku kod Osnovnog suda, što je bio opravdan razlog za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda. Navedeno rješenje i kompletan spis su dostavljeni ovom sudu 1. decembra 2006. godine, pa kako je predmet okončan 21. decembra 2007. godine, dakle, za otprilike godinu dana, ne može se govoriti o predugom trajanju suđenja pred Okružnim sudom. Stoga, Okružni sud smatra da nije opravdan zahtjev apelanata za naknadu štete u odnosu na Okružni sud, niti su povrijeđena njihova navedena ustavna prava.
32. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je revizija zaprimljena 26. augusta 2008. godine, a da je o njoj odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-08-000 787 od 5. marta 2009. godine, dakle, u okviru roka dužeg od šest mjeseci. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, ne stoje navodi apelanata da im je postupanjem Vrhovnog suda učinjena povreda na koju ukazuju u apelaciji, jer je ovaj sud po reviziji odlučio u razumnom roku. Stoga, Vrhovni sud ističe da u svemu ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima iznesenim u presudi koja se pobija apelacijom apelanata i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
33. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
34. Zakon o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 787 od 5. marta 2009. godine kao konačnom odlukom protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
38. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
39. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije isključivo zbog dužine postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-08-000 787 od 5. marta 2009. godine. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Donošenje odluke u razumnom roku
40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Dalje, premda apelanti ukazuju da predmetni postupak traje više od 19 godina, računajući od dana podnošenja prvobitne tužbe protiv njihove prednice, Ustavni sud naglašava da predmet ocjene ovog apelacionog postupka može biti isključivo period od 11. augusta 1997. godine, kada je apelantica Smiljanić podnijela prijedlog za nastavak prekinutog postupka. Ovo stoga što Osnovni sud do podnošenja tog prijedloga nije imao „aktivan“ predmet, pa se taj period i ne može ocjenjivati u okviru navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. Iz navedenog slijedi da je predmetni postupak, računajući od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, trajao ukupno 11 godina i nepunih sedam mjeseci, pa će taj period biti predmet ocjene Ustavnog suda u ovom apelacionom postupku.
42. U konkretnom parničnom postupku tužitelj je tražio da se utvrdi postojanje usmenog kupoprodajnog ugovora u vezi sa spornim nekretninama a apelanti poništenje spornog ugovora o poklonu, pa Ustavni sud smatra da se predmetni parnični postupak sa aspekta činjeničnih i pravnih pitanja o kojima je trebalo raspraviti može smatrati relativno složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovaj predmet od izuzetnog značaja za apelante s obzirom na to da od njegovog ishoda zavisi njihov imovinskopravni status, što objektivno predstavlja činjenicu koja je važna za svako lice.
43. Kad je riječ o ponašanju redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo pet godina, računajući od momenta kad je apelantica Smiljanić 11. augusta 1997. godine podnijela prijedlog radi nastavka prekinutog parničnog postupka, da donese prvostepenu presudu. Također, žalbeni postupak je trajao četiri godine i osam mjeseci, pa je očigledno da se i u žalbenom postupku sudovi nisu kretali u okviru razumnog roka odlučivanja, već su upravo u znatnoj mjeri odstupili od njega, bez obzira na to što je na okolnost dužine žalbenog postupka utjecalo i delegiranje drugog stvarno nadležnog suda, što je podrazumijevalo i dostavu spisa Vrhovnom sudu, a ta okolnost sama po sebi ne može biti opravdanje za tako dugo trajanje žalbenog postupka. Također, Ustavni sud smatra da na generalnu ocjenu ne može bitnije utjecati ni činjenica da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u relativno kratkom roku od šest mjeseci. S druge strane, Ustavni sud nije uočio da su apelanti svojim ponašanjem značajnije doprinijeli dužini predmetnog postupka.
44. Imajući u vidu dužinu predmetnog postupka u konkretnom slučaju koji je na tri sudske instance trajao više od 11 godina, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
45. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, isplati razuman novčani iznos. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud, slijedeći svoju praksu, smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle, za jedanaest godina ukupan iznos od 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije u situaciji kad je postupak, nakon podnošenja prijedloga za nastavak prekinutog postupka, na tri sudske instance trajao više od 11 godina pri čemu je utvrđena odgovornost redovnih sudova za dužinu postupka.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić