Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1998/09 (R. Š., C. Š. i S. Š.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1998/09
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1998/09, rješavajući apelaciju Radeta Šikića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Radeta Šikića, Cvite Šikić i Steve Šikića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-681/04 od 14. aprila 2009. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Radetu Šikiću, Cviti Šikić i Stevi Šikiću, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Radeta Šikića, Cvite Šikić i Steve Šikića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-681/04 od 14. aprila 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rade Šikić, Cvita Šikić i Stevo Šikić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 681/04 od 14. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Od Okružnog suda i Pravobranilaštva RS kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) je zatražen odgovor na apelaciju 9. oktobra 2009. godine. Od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 26. decembra 2011. godine da dostavi spis predmeta.
3. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 20. januara 2012. godine. Dalje, Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. oktobra 2009. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavilo 22. oktobra 2009. godine
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 30. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Apelanti su 22. jula 1999. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete koju su trpjeli i trpe povodom pogibije njihovog sina i brata Ile Šikića. U tužbi su naveli da su sina, odnosno brata, sahranili u Banjoj Luci, prema mjesnim i vjerskim običajima, da su troškove sahrane sami snosili, kao i troškove izgradnje nadgrobnog spomenika, te da je, pored tih troškova, smrću njihovog sina i brata nastupila nematerijalna šteta koja se ogleda u duševnim patnjama i bolovima zbog smrti bliskog lica, te stoga od tužene potražuju iznos na ime naknade i materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 136.000,00 KM.
7. Osnovni sud je zakazao ročište 14. maja 2003. godine, koje je odloženo, a novo zakazano za 26. avgust 2003. godine. Glavna rasprava je održana 23. septembra 2003. godine.
8. Presudom Osnovnog suda broj P-8405/99 od 21. oktobra 2003. godine obavezana je tužena da apelantima na ime naknade štete isplati sljedeće iznose: apelantima Radetu Šikiću i Cviti Šikić na ime materijalne štete (troškovi sahrane) iznos od 3.000,00 KM, a na ime nematerijalne štete apelantu Radetu Šikiću (ocu) iznos od 10.000,00 KM, Cviti Šikić (majci) iznos od 7.000,00 KM i Stevi Šikiću (bratu) iznos od 3.000,00 KM, što ukupno iznosi 20.000,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom počev od 20. oktobra 2003. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu štete preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Prema mišljenju Osnovnog suda, istaknuti prigovor zastare tužene nije prihvaćen, jer je za vrijeme nastanka štetnog događaja bila proglašena neposredna ratna opasnost na osnovu Odluke predsjednika Srpske Republike broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine. Navedeno je da je 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje koje je u međuvremenu bilo proglašeno, kao i stanje neposredne ratne opasnosti, te da se stoga „ima uzeti da […] nisu mogli podnijeti tužbu prije 19. juna 1996. godine, a imajući u vidu da su je podnijeli 22. jula 1999. godine, neposredno sudu, to proizilazi da je tužba podnesena u okviru Zakonom propisanog roka od tri godine, kao roka zastare kod potraživanja naknade štete“. Osnovni sud je utvrdio da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je pok. Ile Šikić bio pripadnik Vojske Republike Srpske, te da je izgubio život u obavljanju borbenih zadataka kao njen pripadnik. Između njegovog učestvovanja u ratnim operacijama do njegove pogibije postoji uzročna veza, jer je on mobilisan i upućen na obavljanje borbenih zadataka kao njen pripadnik. Kako je Osnovni sud zaključio, organizovanje i sprovođenje vojnih akcija predstavljaju opasnu djelatnost koju trpi porodica poginulog, po principu objektivne odgovornosti u smislu Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS“ br.7/92, 10/92 i 26/93), koji je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi, a u vezi sa članom 154 stav 2, čl. 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94,15/96, 21/96 i 10/98, u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud se pozvao na član 201 stav 1 ZOO kojim je propisano da, u slučaju smrti nekog lica, članovi uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) imaju pravo na novčanu naknadu za njihove duševne bolove koje trpe zbog te smrti. Stavom 2 istog člana je propisano da se takva naknada može da dosudi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.
9. Tužena je podnijela žalbu 29. oktobra 2003. godine.
10. Okružni sud je predmetni spis dopisom broj Gž-681/04 od 26. decembra 2005. godine dostavio Pravobranilaštvu Republike Srpske radi zaključenja vansudskog poravnanja pred tim organom. Postupak vansudskog poravnanja nije uspio, pa je Pravobranilaštvo spis vratilo Okružnom sudu dopisom broj Un-3447/06 od 22. decembra 2008. godine na nadležno rješavanje.
11. Presudom Okružnog suda broj Gž-681/04 od 14. aprila 2009. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je odbijen zahtjev apelanata za naknadu materijalne (troškovi sahrane) i nematerijalne štete (duševni bolovi zbog gubitka sina i brata) prouzrokovane smrću bliskog lica. Okružni sud je naveo da je u vrijeme pogibije bliskog srodnika apelanata bila proglašena neposredna ratna opasnost, a zatim i ratno stanje na teritoriji Republike Srpske. Ratno stanje ukinuto je Odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine i do tada, prema ocjeni Okružnog suda, može da se smatra da su, u smislu odredbe člana 383 ZOO, postojale nesavladive prepreke za propuštanje apelanata da se obrate nadležnom sudu za naknadu štete. Kako je Okružni sud zaključio, imajući u vidu navedene odredbe ZOO, došlo je do zastoja toka zastarjelosti, i to do 19. juna 1996. godine, od kada je počeo teći rok zastarjelosti od tri godine propisan odredbom člana 376 stav 1 ZOO za podnošenje tužbe sudu radi naknade štete., pa je posljednji rok za podnošenje tužbe sudu bio 19. juni 1999. godine. Dalje je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je tokom vođenja ovog postupka na snagu stupio novi Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: ZPPRS) i prvostepeni sud je na ročištu od 26. avgusta 2003. godine, u skladu sa prelaznim i završnim odredbama Zakona, postupak vratio u fazu pripremnog ročišta pozivajući parnične stranke da na pripremnom ročištu iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, kao i da izvedu sve dokaze koje žele da izvedu u dokaznom postupku na glavnoj raspravi. Na tom ročištu tužioci su predložili sprovođenje dokaza, i to uvida u rješenje o porodičnoj invalidnini za prvotužioca, uvjerenje o pogibiji, te izjavu o zajedničkom domaćinstvu, kao i saslušanje tužilaca u svojstvu parničnih stranaka na okolnosti duševnih bolova. Na ovaj način prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, omogućio apelantima da na ročištu za sprovođenje dokaza prezentuju i dokaz da su podnijeli zahtjev za vansudsko obeštećenje, kojim su prekinuli zastarjelost. Naime, u činjeničnim navodima tužbe apelanti su tvrdili da su 1. avgusta 1996. godine podnijeli pismeni zahtjev za obeštećenje van spora Ministarstvu za pitanje boraca i žrtava rata RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) shodno odredbi člana 156 stav 3 Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS“ broj 31/96), a što bi dovelo do prekida zastarjelosti, ali takav dokaz nisu ponudili sudu tokom cijelog postupka. Okružni sud je zaključio da su apelanti tužbu sudu podnijeli 22. jula 1999. godine, pa je njihovo potraživanje zastarjelo. Iz tih razloga žalba tužene osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastare u smislu odredbe člana 376 stav 1 ZOO, pa je ovo direktno dovelo do preinačenja i odbijanja zahtjeva apelanata. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pobijanom dosuđujućem dijelu na osnovu odredbe člana 229 tačka 4 Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: ZPPRS) i odbio zahtjev apelanata. U preostalom nepobijanom odbijajućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 773 od 26. februara 2010. godine revizija apelanata je odbačena. Vrhovni sud je zaključio da su apelanti u ovom parničnom postupku bili formalni suparničari u smislu člana 362 stav 1 tačka 2 ZPPRS, te da se stoga vrijednost spora, u smislu člana 316 ZPPRS, određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne prema njihovom zbiru. Budući da iz izreke drugostepene presude proizilazi da nijedan od pojedinačno uzetih zahtjeva troje apelanata ne prelazi vrijednost od 10.000 KM, zaključeno je da revizija nije dozvoljena.
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti su naveli da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno u odnosu na „razuman rok“ odlučivanja, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Suštinski prigovor apelanata u odnosu na povredu prava na pravično suđenje se odnosi na zakonske odredbe o zastari potraživanja. Prema ocjeni apelanata, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare potraživanja kao neosnovan, a ovo zbog toga što u spisu predmeta postoji zahtjev apelanata za vansudsku nagodbu, upućen Ministarstvu tužene putem pošte kao preporučena pošiljka 23. avgusta 1996. godine. Apelanti navode da su taj dokaz priložili uz tužbu i u tužbi su predložili da se izvrši uvid u njega. Dakle, apelanti su, u okviru zastarnog roka, shodno odredbi člana 156 stav 2 Zakona o vojsci, uputili tuženoj zahtjev radi vansudskog namirenja predmetne štete. Stavom 3 člana 156 Zakona o vojsci propisano je, ako zahtjev ne bude usvojen u cjelini, ili se po njemu ne donese odluka u roku od tri mjeseca od dana podnošenja, oštećeni može da podigne tužbu kod nadležnog suda. Dalje, kako su naveli apelanti, protekom roka od tri mjeseca od dana podnošenja navedenog zahtjeva prekinut je rok zastarjelosti, u smislu odredaba člana 388 a u vezi sa odredbom člana 376 stav 1 ZOO. Zbog navedenog, drugostepeni sud u postupku donošenja osporene presude nije pravilno primijenio materijalno pravo, jer u predmetnoj stvari nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti. Apelanti su tužbu sudu podnijeli 22. januara 1999. godine, a rok zastarjelosti njihovog potraživanja je počeo teći iznova, 23. novembra 1996. godine, tj. po proteku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za vansudsku nagodbu, u kojem roku je tužena bila obavezna da odluči o njihovom zahtjevu i od kada su oni stekli pravo da naknadu štete traže putem nadležnog suda. Apelanti navode da je postupak trajao skoro 10 godina i da im je tom činjenicom povrijeđeno pravo na razuman rok prava na pravičan postupak. Povredu prava na imovinu apelanti vide u tome što se osporenom presudom direktno zadire u imovinu apelanata s obzirom na to da naknada štete koju su pretrpjeli usljed smrti bliskog lica predstavlja njihovu imovinu koju su oni očekivali u sudskom postupku. I, konačno, povredu prava na nediskriminaciju apelanti vide u tome što je Okružni sud u dvije iste pravne i životne situacije donio dvije različite odluke, što ukazuje na diskriminaciju na štetu apelanata po osnovu socijalnog porijekla, statusa i sl.
b) Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju.
15. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da je prigovor zastare potraživanja materijalnopravni prigovor o kojem sud odlučuje po prigovoru parnične stranke. Navodi apelanata o suštini osporene presude su neosnovani i nisu ničim potkrijepljeni, a razloge za svoju odluku Okružni sud je dao u presudi koja se pobija i nema ih potrebe ponavljati, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Dalje, Okružnom sudu je spis proslijedio Osnovni sud 23. aprila 2004. godine, po žalbi tužene, te je dostavljen Pravobranilaštvu Republike Srpske 26. decembra 2005. godine, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1995. godine. Okružni sud u dva navrata, 11. avgusta 2008. i 30. oktobra 2008. godine, urgirao je vraćanje spisa od Pravobranilaštva Republike Srpske i nakon što je spis dostavljen Okružnom sudu 4. novembra 2008. godine, predmetni spis je bio na sjednici vijeća pred ovim sudom 14. aprila 2009. godine, kada je donesena odluka koja se apelacijom pobija.
16. U odgovoru Pravobranilaštva RS se navodi da činjenične navode apelacije smatra neosnovanim, jer je drugostepeni sud sproveo postupak u skladu sa pozitivnopravnim propisima u predmetnoj pravnoj stvari i pravilno primijenio materijalne propise, tj. ZOO, a posebno član 376 stav 1 kojim je regulisan rok zastarjelosti potraživanja kojim su propisani rokovi zastarjelosti. Što se tiče pozivanja apelanata da je povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak, Pravobranilaštvo RS smatra da ono nema osnova zbog toga što su i prvostepeni i drugostepeni sud svoje odluke zasnovali na pozitivnopravnim propisima.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 454.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 2.
[....] Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu uzrok štete.
Član 201.
U slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
Takva naknada se može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.
Član 376. stav 1.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Okružnog suda broj Gž-681/04 od 14. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a što je potvrđeno okolnošću da je revizija apelanata, nakon podnošenja apelacije, odbačena i rješenjem Vrhovnog suda zbog formalnih razloga. Zatim, presudu su apelanti primili 4. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 do 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti su naveli da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije posebno u odnosu na „razuman rok“ odlučivanja, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. A) Donošenje odluke u razumnom roku A1) Relevantni principi
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Osim toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
A2) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da su apelanti 22. jula 1999. godine pokrenuli parnični postupak protiv tužene radi naknade štete, a da je postupak okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj Gž-681/04 od 14. aprila 2009. godine.
29. Ustavni sud će, dakle, razmotriti period od 22. jula 1999. godine, pa do donošenja Presude Okružnog suda broj Gž-681/04 od 14. aprila 2009. godine, a to je period od devet godina i osam mjeseci.
A3) Analiza dužine trajanja postupka
30. U konkretnom parničnom postupku apelanti su tražili da im se utvrdi naknada štete zbog smrti bliskog lica za koju bi tužena trebalo da odgovara po principu objektivne odgovornosti. Budući da su se redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbi apelanata bavili pitanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva naknade štete zbog smrti bliskog lica, Ustavni sud smatra da je predmetni parnični postupak relativno složen.
31. Analizirajući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da apelanti nisu značajnije doprinijeli dužini predmetnog postupka. Iz činjeničnog dijela ovog predmeta može se vidjeti da su se apelanti trudili da se ovaj parnični postupak okonča. S druge strane, Osnovni sud nije efikasno pristupio rješavanju predmeta koje je trajalo devet godina i osam mjeseci, čime je presudno uticao na dužinu konkretnog postupka. Sudeći prema sadržini spisa i priloženoj dokumentaciji, u periodu od 22. jula 1999. godine do 14. maja 2003. godine nije bilo aktivnosti Osnovnog suda. Dakle, period od skoro četiri godine za preduzimanje prve procesne radnje prevazilazi okvire „razumnog roka“ odlučivanja u konkretnom predmetu čak i kad se prihvati činjenica da se radi o relativno složenom predmetu, kao i okolnost da je sud nakon toga donio svoju odluku u relativno karatkom roku.
32. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je predmet 26. decembra 2005. godine dostavljen Pravobranilaštvu radi zaključenja vansudskog poravnanja pred tim organom. Postupak vansudskog poravnanja nije uspio u smislu citiranog zakona, pa je spis vraćen ovom sudu dopisom broj Un-3447/06 od 22. decembra 2008. godine radi rješavanja po žalbi tužene, dakle, postupak pred Pravobranilaštvom je trajao skoro tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su «države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku» (vidi, Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo RS kao nadležni organ javne vlasti doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da je predmet apelanata zadržalo na rješavanju skoro tri godine.
33. Dalje, drugostepeni postupak po žalbi je trajao od 29. oktobra 2003. godine do ustupanja predmeta Pravobranilaštvu RS 26. decembra 2005. godine (dvije godine) i od 22. decembra 2008. godine do 14. aprila 2009. godina (četiri mjeseca). Dakle, ukupno trajanje postupka pred sudovima i Pravobranilaštvom RS iznosi devet godina i osam mjeseci a ta bi se dužina mogla opravdati samo u izuzetnim slučajevima.
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, imajući u vidu cjelokupnu dužinu postupka, te periode neaktivnosti za koje su u potpunosti odgovorni redovni sudovi i Pravobranilaštvo, zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Apelanti su zatražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
36. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom tužbe apelanata od 22. jula 1999. godine do donošenja Presude Okružnog suda trajalo devet godina i osam mjeseci, apelantima se određuje naknada u ukupnom iznosu od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
37. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način prekršili njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Suštinsko pitanje koje apelanti pokreću jeste da li njihov zahtjev da im se zbog smrti bliskog lica usljed ratnih okolnosti naknadi materijalna i nematerijalna šteta zastario ili nije. U pogledu garancija prava na pravično suđenje, apelantima je, u smislu raspravnog načela, data mogućnost da pred prvostepenim sudom izvedu i takav dokaz čime bi rok zastarjelosti počeo teći od dana podnesenog zahtjeva, ali su apelanti propustili da ovaj dokaz sprovedu. Pošto su apelanti tužbu sudu podnijeli 22. jula 1999. godine, to je sud utvrdio da je njihovo potraživanje zastarjelo. Iz tih razloga Ustavni sud zapaža da se tužena žalila na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti u smislu odredbe člana 376 stav 1 ZOO, pa je Okružni sud prvostepenu presudu preinačio i zahtjev apelanata za naknadu štete odbio. Ustavni sud zapaža da su sudovi na obje sudske instance pažljivo ocijenili i utvrdili činjenično stanje, kao i predmetni postupak u cjelini, te da su dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u odnosu na navode apelanata o zastajelosti potraživanja za naknadu štete, odnosno o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i navode apelanta vezane za sprovođenje dokaza - zahtjev apelanata za vansudsku nagodbu, te dali razloge zašto navodi apelanata u ovom dijelu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da odluke sudova zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, budući da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u obrazloženju osporene odluke dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnih obligacionopravnih propisa. C) zabrana diskriminacije
41. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
42. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
43. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Apelanti su se u konkretnom slučaju žalili da su diskriminisani u vezi sa pravom na pravičan postupak. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6).
44. Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi da li se prema apelantima postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Ustavni sud smatra da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda vezane za navodne povrede prava na pravično suđenje, ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su apelanti diskriminisani u predmetnom postupku. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da se različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, naprimjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da ne postoji diskriminacija u situaciji kada se apelanti pozivaju na različit tretman, odnosno različite sudske odluke o istim ili sličnim pitanjima u kojima su odbijeni zahtjevi apelanata, a u drugim slučajevima (postupcima) je udovoljeno zahtjevu tužilaca, kada se utvrdi da su sudske odluke apelanata donesene u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine
45. Na osnovu navedenog, imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
E) Ostali navodi
46. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je postupak trajao devet godina i osam mjeseci. Iako se u konkretnom predmetu radilo o relativno složenom postupku, sudovi nisu dali detaljne i obrazložene razloge za donošenje tih presuda koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
48. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
49. I, konačno, Ustavni sud smatra da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu, u situaciji kad u konkretnom postupku koji je okončan osporenom odlukom nije utvrđena povreda bilo kojeg ustavnog prava apelanata, niti povreda prava iz Evropske konvencije, ne može biti dokaz da su apelanti diskriminisani u predmetnom postupku.
50. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić