Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1542/09 (A. L.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1542/09

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1542/09, rješavajući apelaciju Anke Laštro i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3, te člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Anke Laštro, Ante Laštre i Franca Laštre.

Utvrđuje se povreda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Anke Laštro, Ante Laštre i Franca Laštre podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-07-003124 od 15. oktobra 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Anki Laštro, Anti Laštri i Francu Laštri, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anka Laštro (u daljnjem tekstu: apelantica), te Anto Laštro i Franc Laštro (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-003124 od 15. oktobra 2008. godine. Apelacija je podnescima u više navrata dopunjavana. Apelantica i apelanti su od Ustavnog tražili donošenje privremene mjere kojom bi se spriječilo izvršenje osporenih odluka do donošenje konačne odluke u ovom predmetu. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 16. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je to zatraženo 20. aprila 2012. godine.

3. Podnesak Ustavnog suda od 16. februara 2012. godine kojim je traženo dostavljanje odgovora na apelaciju tuženim nije uredno dostavljen, jer je vraćen sa naznakom da su se tuženi odselili sa navedene adrese (Ul. Jovana Bijelića 188 u Banjoj Luci). Ustavni sud je od tuženih 21. maja 2012. godine ponovo zatražio izjašnjenje na navode apelacije, istovremeno tražeći i od Jelene Todić, advokata iz Banje Luke, koja je apelante zastupala tokom parničnog postupka, da dostavi odgovor na apelaciju. Podnesak Ustavnog suda od 21. maja 2012. godine tuženim zbog gore navedenih razloga nije dostavljen, ali je advokat Jelena Todić primila podnesak 23. maja 2012. godine.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. aprila 2012. godine, Okružni sud je to učinio 12. aprila 2012. godine, dok je Osnovni sud odgovor dostavio 6. marta 2012. godine, a advokat Jelena Todić je svoj odgovor dostavila 30. maja 2012. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocima apelacije 8. maja 2012. godine i 13. juna 2012. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelantica i apelanti su 6. decembra 2000. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuli parnični postupak protiv Nedeljka Glamočića, Đorđa Glamočića i Branke Glamočić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen između apelantice, sa jedne strane, te tuženih, sa druge strane, 15. jula 1993. godine, koji je ovjeren kod tog suda pod brojem I-Ov-2983/93 od 19. jula 1993. godine, (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). U skladu s tim, traženo je da se obavežu tuženi da apelantici vrate u posjed nekretnine upisane u zk. ul. br. 95 k.o. Novakovići, odnosno u list nepokretnosti br. 112 k.o. Novakovići (u daljnjem tekstu: nekretnine u Banjoj Luci), uz istovremeno obavezivanje apelantice da tuženim preda u posjed nekretnine upisane u zk. ul. br. 120 k.o. Crmušina i zk. ul. br. 2550 k.o. Grubišno Polje (u daljnjem tekstu: nekretnine u Republici Hrvatskoj), te da se, u skladu sa navedenim, naloži Zemljišnoknjižnom uredu tog suda i Republičkoj upravi za geodetske poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da brišu upis tuženih, a umjesto njih da se izvrši upis apelantice sa dijelom 1/3.

8. Osnovni sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu donio Presudu broj P-2731/00 od 3. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-2524/02 od 20. novembra 2004. godine, kojom je u cijelosti usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, te tuženi obavezani da apelantici naknade troškove postupka u iznosu od 2.315,00 KM.

9. Odlučujući o reviziji tuženih, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-212/05 od 20. marta 2007. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu od 20. novembra 2004. godine ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u ponovnom postupku je, prije svega, trebalo utvrditi da li je apelantica pod pritiskom opće situacije, prilikom zaključenja spornog ugovora, izrazila pravu volju ili ne, odnosno da li su postojali faktori koji su bitno ograničili slobodu odlučivanja i njenu volju da se takav ugovor zaključi, te da li su apelanti suvlasnici na spornim nekretninama u Banjoj Luci, te, u vezi s tim, utvrditi valjanost predmetnog ugovora, u cijelosti ili eventualno u dijelu koji se odnosi na nekretnine kojima apelantica nije mogla raspolagati.

10. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000 745 od 22. juna 2007. godine žalbu tuženih uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, u skladu sa odredbom člana 227. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbom člana 456. stav 2. istog zakona, budući da se nedostaci na koje je ukazao Vrhovni sud ne bi mogli otkloniti niti provođenjem već provednih dokaza, niti se radi o povredi odredaba prvostepenog postupka koju bi taj sud mogao otkloniti na raspravi.

11. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 071-0-P-07-003124 od 15. oktobra 2008. godine tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju je navedeno da su apelantica i apelanti u tužbenom zahtjevu naveli da je apelantica suprotno svojoj volji bila primorana da zaključi sporni ugovor, te su još istakli da je predmet ugovora nedopušten, budući da je apelantica raspolagala imovinom koja nije bila njeno vlasništvo, već imovina apelanata, pa da je i sa tog stanovišta predmetni ugovor apsolutno ništav.

12. Osnovni sud je istakao da iz predmetnog ugovora, koji je zaključen 15. jula 1993. godine, proizlazi da su potpisi ugovorača ovjereni kod Osnovnog suda 19. jula 1993. godine, te da je navedenim ugovorom apelantica svoje nekretnine u Banjoj Luci mijenjala za nekretnine tuženih u Republici Hrvatskoj. Osnovni sud je, dalje, istakao da je iz zapisnika komisije o toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 19. septembra 1991. godine, te Rješenja broj 09-951-059-112/91 od 15. aprila 1993. godine, kojim je utvrđen sadržaj nekretnina iz popisnog lista broj 112 k.o. Novakovići i u kojem su navedene nekretnine sadržane u spornom ugovoru i izjavi apelantice, utvrđeno da je apelantica nosilac prava na predmetnim nekretninama.

13. Dalje, Osnovni sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, koji je urađen stručno i u skladu sa pravilima struke, koji je taj sud u cijelosti prihvatio, proizašlo da je privremeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama imala apelantica sa dijelom 1/1.

14. Osnovni sud je naveo da iz katastarskoknjižnog spisa Dn. broj 09-951-059-112/91 Općinske komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama ( u daljnjem tekstu: Komisije za izlaganje podataka) u k.o. Novakovići proizlazi da je 19. septembra 1991. godine izvršeno izlaganje na javni uvid podataka o nekretninama upisanim u popisni list za zemljište i popisni list za zgrade broj 112 k.o. Novakovići. Iz navedenog spisa još proizlazi da je apelantica lično potpisivala popisne listove za zemljište i objekte, a da je rješenjem Komisije za izlaganje podataka od 15. aprila 1993. godine, nakon provedenog postupka izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama, utvrđen sadržaj nekretnina u popisnom listu. Osnovni sud je, u vezi s tim, pojasnio da, u smislu odredbe člana 94. Zakona o premjeru i katastru nekretnina («Službeni list SRBiH» br. 22/84, 12/87 i 36/90) koji je bio na snazi 1993. godine, a prema odredbi člana 202, danom stupanja na snagu katastra nekretnina za to područje prestaje da važe katastar zemljišta i zemljišna knjiga.

15. U obrazloženju je još navedeno da je osnovno načelo u ugovornom pravu jednakost ugovornih strana, a koje je u konkretnom slučaju ispoštovano s obzirom na činjenicu da su u vrijeme zaključenja ugovora obje ugovorne strane u odnosima jedna prema drugoj postupale savjesno i niti jedna ugovora strana nije vršila pritisak, ni prisilu na drugu ugovornu stranu za zaključenje ugovora. Osnovni sud je, dalje, istakao da je, prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03), i to odredbom člana 25. stav 2, propisano da u slučaju spora valjanosti prenosa prava na nepokretnosti gdje se jedna od nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Osnovni sud je još pojasnio da je u sudskom postupku potrebno utvrditi da li je zamjena ili drugi vid prometa nepokretnosti obavljen dobrovoljno, te da li se predratni status na imovini može ponovo uspostaviti. Prema ocjeni Osnovnog suda, kada bi se smatralo da su svi ugovori zaključeni tokom rata ništavi, postavlja se pitanje zašto je zakonodavac predvidio vođenje sudskog postupka, budući da je kod ovakvih ugovora potrebno utvrditi zakonitost ugovora o zamjeni nekretnina, dobrovoljnost za zaključenje ugovora i mogućnost restitucije sa aspekta stanja prije izvršene zamjene.

16. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 552. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je ugovor o zamjeni takav ugovor kojim se jedna strana obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega pravo vlasništva neke stvari i da mu je u tu svrhu preda u zamjenu za stvar koju će njoj predati druga ugovorna strana. Prema ocjeni Osnovnog suda, među parničnim strankama je nesporno da je predmetni ugovor realizovan, odnosno da je u cijelosti izvršen, te da je apelantica upisana u zemljišnim knjigama u Republici Hrvatskoj, kao vlasnica nekretnina tuženih, koje su bile predmet spornog ugovora o zamjeni. Ništavost ugovara je propisana odredbom člana 103. ZOO, prema kojoj je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, kao i onaj ugovor kome nedostaje pravni element da bi pravni posao bio punovažan. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelanticina volja da zaključi predmetni ugovor proizlazi iz njenog ponašanja nakon zaključenja ugovora, a to je provođenje ugovora u javnim knjigama. Osnovni sud je pojasnio da su obje ugovorne strane bili pripadnici manjinskih naroda na području gdje su imali nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora i u međusobnim odnosima su postupale savjesno. Na zaključak suda da je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način upućuje činjenica da su ugovarači, osim pobijanog ugovora, zaključili i drugi ugovor u Republici Hrvatskoj, a gdje na njih nije mogao biti vršen pritisak. Osim toga, pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj apelantica je mogla steći samo na temelju pravno valjanog ugovora o zamjeni sa tuženim. Pojašnjavajući dalje svoja zapažanja u vezi sa apelanticinom voljom da zaključi predmetni ugovor, Osnovni sud je istakao da su apelantica i apelanti tužbu podnijeli 6. decembra 2000. godine, a da je odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje. Prema ocjeni Osnovnog suda, sve do ukidanja ratnog stanja moglo se smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelantice i apelanata da se obrate sudu radi utvrđivanja ništavosti ugovora, i to kako zbog rata, tako i zbog posljedica ratnih djejstava. Osnovni sud je istakao i to da je istina da je apelantica 27. marta 2000. godine podnijela zahtjev za povrat nepokretne imovine, te je odlukom Komisije za imovinskopravne zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica od 28. maja 2002. godine potvrđeno da je apelantica bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina.

17. Osnovni sud je, odlučujući o istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanata, prigovor ocijenio osnovanim s obzirom na to da je sporni ugovor zaključen u Banjoj Luci između apelantice i tuženih. Isto tako, ugovor o zamjeni istih nekretnina zaključen u Republici Hrvatskoj je, također, zaključila samo apelantica, koja je kasnije u Republici Hrvatskoj vodila parnični postupak pred sudom u Grubišnom Polju protiv tuženih i na temelju pravosnažne Presude Općinskog suda u Grubišnom Polju broj P-207/94-4 stekla pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj na temelju koje se i upisala kao vlasnik u službenim evidencijama. Osnovni sud je na kraju istakao da u konkretnom slučaju nije dokazano da je predmetni ugovor zaključen na nezakonit način i u odsustvu dobrovoljnosti, pa je odlučeno kao u izreci.

18. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine odbijena je žalba apelantice i apelanata podnesena protiv prvostepene presude. Ispitujući osporenu presudu, u skladu sa odredbama člana 221. ZPP, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, Okružni sud je zaključio da su utvrđenja i stav prvostepenog suda pravilni i zakoniti koje ni žalbeni navodi ne dovode u pitanje. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da je sporni ugovor zaključen u skladu sa odredbom člana 552. ZOO, jer je citiranom odredbom propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje, prema saugovaraču, da prenese na njega vlasništvo neke stvari i da mu je u tu svrhu preda, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Okružni sud je naveo da je tokom trajanja prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor u cijelosti realizovan, odnosno da su stranke ugovornice međusobno izvršile predaju ugovorenih nekretnina što je realizovano u javnim evidencijma u kojima su se upisali kao vlasnici nekretnina. Okružni sud je istakao da je apelantica pred Općinskim sudom u Grubišnom Polju vodila parnični postupak radi utvrđenja pravne valjanosti zaključenog ugovora o razmjeni nekretnina. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da su parnične stranke prilikom zaključenja predmetnog ugovora bile ravnopravne, u skladu sa odredbom člana 1. ZOO, da je volja prilikom zaključenja ugovora učinjena slobodno i ozbiljno, u smislu odredbe člana 28. istog zakona, te da je predmetni ugovor zaključen u pisanoj formi, u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78 i 22/91). U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud, ocjenjujući volju apelantice da zaključi predmetni ugovor, zaključio da iz ponašanja apelantice nakon zaključenja ugovora proizlazi da je njena volja da zaključi predmetni ugovor bila učinjena slobodno i ozbiljno, što je proizašlo iz činjenice da je apelantica vodila parnicu u Republici Hrvatskoj za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina, na temelju koje presude se apelantica i uknjižila kao vlasnik u službenim evidencijama, zatim, nastavila da uživa razmijenjene nekretnine odnoseći se prema njima kao vlasnik.

19. Okružni sud je još naglasio da je u ponovnom postupku prvostepeni sud otklonio nedostatke na koje je ukazao Vrhovni sud, da je provedeno vještačenje razmijenjenih nekretnina, te da je vještačenje vještaka geodetske struke otklonilo nedoumice o razmijenjenim nekretninama u Banjoj Luci. Na kraju obrazloženja Okružni sud je zaključio da je, suprotno stavu žalbe, prvostepeni sud razjasnio sva sporna pitanja, pa je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelacijom se ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ističe da je tužba podnesena prije devet godina, a da je sud donio dvije presude, te da je evidentno da sudovi nisu postupali u skladu sa odredbama ZPP i da se nisu pridržavali predviđenih rokova za rješavanje pitanja sporova ove vrste koji su prioritetni. Dalje, apelacijom se ukazuje da će, s obzirom na vrijednost spora, Vrhovni sud u ponovnom postupku odbaciti izjavljenu reviziju, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, bez obzira na činjenicu da je Vrhovni sud već odlučivao o reviziju kada je već bio stupio na pravnu snagu novi ZPP. Apelacijom se ukazuje da je predmetnom tužbom traženo od suda da poništi predmetni ugovor, a da je razlog ništavosti pravnog posla nedostatak volje za zaključenje ugovora, s jedne strane, i raspolaganje imovinom bez ovlaštenja ostalih suvlasnika koji su bili upisani u zemljišnim knjigama, sa druge strane. I pored izričite zabrane da se prometuje društveno građevinski neizgrađeno zemljište, to su tuženi, ipak, učinili i na temelju ništavog pravnog posla upisali se u zemljišne knjige. Nejasno je zbog čega sud smatra da apelantica, stara 67 godina koja živi pored puta rezervisanog za motorna vozila kojim su prolazile izbjeglice iz Republike Hrvatske i FBiH, kuda su prolazili vojnici itd. nije bila uplašena za svoju sudbinu. Sudovi nisu odgovorili zašto smatraju da je apelantica zaključila ugovor na dobrovoljnoj bazi, jer ona nije zaključila ugovor svojom voljom, već je ta volja iznuđena spoljnim faktorima. Apelacijom se ukazuje na proizvoljno postupaje redovnih sudova u primjeni materijalnog prava, te se naglašava da su izneseni zaključci oba suda očigledno proizvoljni. Imajući u vidu da je postupak trajao duže, apelanti traže da im se isplati naknada štete.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je protiv osporene drugostepene presude izjavljena revizija, koja je odbačena kao nedopuštena Rješenjem tog suda broj 118 0 P 000145 09 Rev od 9. marta 2011. godine temeljem odredbe člana 247. a u vezi sa odredbom člana 237. stav 2. ZPP, jer taj sud nije ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, tako da taj sud nije meritorno raspravljao o izjavljenoj reviziji, pa tako ni o predmetu spora. Vrhovni sud je istakao da je taj sud svoj stav u vezi sa predmetnim sporom izrazio u ranijoj odluci tog suda broj Rev-212/05 od 20. marta 2007. godine, kojom je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je još naveo da u vezi sa navodima apelacije, čitanjem pobijanih odluka, taj sud može samo konstatovati da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i jasne razloge (koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud) kojim pravda tu odluku, što navode apelacije, koji se ne razlikuju od navoda iznesenih u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih odluka, čini neosnovanim.

22. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da u potpunosti ostaje pri stavu iznesenom u svojoj odluci koju apelant osporava, te da smatra da su navodi apelacije neosnovani i da apelaciju treba odbiti.

23. Osnovni sud je hronološki opisao tok postupka, te naveo da ne stoje navodi istaknuti u apelaciji s obzirom na to da je u konkretnom slučaju na temelju zakonito provedenog postupka donesena presuda koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda.

24. Advokat tuženih je u odgovoru na apelaciju istakao da su osporene presude ogledalo pravde i pravičnosti i da njima nije došlo do povrede prava istaknutih u apelaciji. U odgovoru je navedeno da je apelantica, nakon zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina, vodila pred Općinskim sudom u Grubišnom Polju parnični postupak radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog u Daruvaru 10. maja 1993. godine, dakle, prije nego što je isti ugovor zaključen u Banjoj Luci 15. jula 1993. godine, tako da se iz takvog njenog ponašanja može nedvosmisleno zaključiti da je njena volja za zaključenje ugovora bila učinjena slobodno i ozbiljno. Osim toga, apelantica je nakon što je zaključila sporne ugovore, koje apelacijom osporava, 16. oktobra 1994. godine dala tuženom Nedeljku Glamočiću punomoć, koja je ovjerena u Uredu za opću upravu u Bjelovaru, na temelju koje ga je ovlastila da može primiti naknadu za zemljište koje je eksproprisano, budući da je i ovo pravo u postupku zamjene prenijela na tužene. Na kraju je navedeno da iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizlazi da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno, da su parnične stranke prilikom zaključenja ugovora bile ravnopravne, da su se ugovorne strane saglasile o svim bitnim sastojcima ugovora, te da je volja stranaka učinjena slobodno i ozbiljno, sve u skladu sa odredbama ZOO.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Razmjena Član 552.

(1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom ugovaraču da preda stvar koja je razmijenjena tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu.

Član 456. st. 1. i 3.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

(3) Ako nakon staupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011- 0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica i apelanti su primili 7. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica i apelanti pobijaju presude Osnovnog i Okružnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje i da je postupak trajao neprihvatljivo dugo, odnosno skoro devet godina.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

A) Pravo na suđenje u razumnom roku

35. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelanti ukazuju da je postupak trajao neprihvatljivo dugo, odnosno skoro devet godina. Ovi navodi apelanata pokreću pitanje prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje, pa će Ustavni sud prvo razmotriti ove apelacione navode.

a) Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi. Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da su apelantica i apelanti pokrenuli parnični postupak tužbom Osnovnom sudu 6. decembra 2000. godine, a da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine, nakon osam godina i četiri mjeseca, pa je to period koji će Ustavni sud razmotriti.

c) Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na utvrđenje da je pravno ništav ugovor o zamjeni nekretnina po dva osnova (nedostatak volje i neovlašteno raspolaganje imovinom), pa se u konkretnom slučaju, s obzirom na pravna i činjenična pitanja koja je tokom postupka trebalo raspraviti, može govoriti o relativno složenom postupku.

41. Ocjenjujući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je tužba Osnovnom sudu podnesena 6. decembra 2000. godine, da je postupak okončan nakon osam godina i četiri mjeseca Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000177 od 7. aprila 2009. godine. Ustavni sud zapaža da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori neprihvatljiva. Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima, posebno Okružnom i Vrhovnom sudu koji su četiri godine i osam mjeseci odlučivali o žalbi, odnosno reviziji tuženih. Naime, Ustavni sud primjećuje da su Okružnom sudom trebale dvije godine i pet mjeseci da odluči o žalbi (Presudom broj Gž-2524/02 od 20. novembra 2004. godine), a Vrhovnom sud dvije godine i tri mjeseca da odluči o reviziji Rješenjem broj Rev-212/05 od 20. marta 2007. godine. Ustavni sud zapaža da je na dužinu postupka utjecalo i ukidanje drugostepene, odnosno prvostepene presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak, koji je okončan u roku od dvije godine i jedan mjesec. Sa druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud svoje odluke donosio u primjerenim rokovima, tako da taj sud ni na koji način nije utjecao na dužinu postupka.

42. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da se radi o relativno složenom postupku, da iz stanja spisa ne proizlazi da su apelantica i apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini postupka, da Okružni i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili nikakvo obrazloženje u vezi sa dužinom postupka pred tim sudovima, te uzimajući u obzir značaj koji je predmetni postupak imao za apelanticu i apelante, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je trajao osam godina i četiri mjeseca, od toga samo pred Okružnim i Vrhovnim sudom četiri godine i osam mjeseci, ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u «razumnom» roku.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Ustavni sud zapaža da su apelantica i apelanti, zbog pretrpljenih teških psihičkih trauma čekajući da sudovi konačno riješe predmetni spor, tražili od Ustavnog suda naknadu na ime nematerijalne štete, shodno Pravilima Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

44. U vezi sa navedenim, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici i apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka treba isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200,00 KM. Navedeni iznos apelantici i apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

45. Apelantica i apelanti, dalje, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način prekršili njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

47. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na utvrđenje pravne ništavosti predmetnog ugovora, koji je apelantica sa tuženim zaključila tokom 1993. godine. Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na poništenje predmetnog ugovora zbog nedostatka volje na strani apelantice u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te zbog toga što apelantica nije mogla raspolagati predmetnom imovinom bez ovlaštenja ostalih suvlasnika. Ustavni sud primjećuje da su sudovi, nakon provedenog ponovnog postupka, između ostalog, zaključili da je apelantica slobodno izraženom voljom zaključila predmetni ugovor, ali da su, također, ocijenili i apelanticino ponašanje nakon zaključenog predmetnog ugovora i činjenicu da je apelantica sa tuženim zaključila još jedan ugovor o zamjeni za iste nekretnine na teritoriji Republike Hrvatske, te da je u Općinskom sudu u Grubišnom Polju vodila parnični postupak radi utvrđenja pravne valjanosti spornog ugovora na temelju koje presude se apelantica i upisala u javne knjige. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao slično pravno pitanje u kojem su redovni sudovi ocijenili volju za zaključenje ugovora iz naknadnih postupaka i radnji parničnih stranaka poslije sklopljenog ugovora i pored toga što je tokom postupka dokazano da u vrijeme zaključenja ugovora nije postojala stvarna i ozbiljna volja da se ugovor zaključi, budući da su ugovori zaključivani pod prijetnjom i prisilom bilo psihičkom ili fizičkom. U vezi sa navedenim Ustavni sud je u Odluci broj AP 3766/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. oktobra 2011. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, naveo da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja, te u vezi s tim ukazao da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da vlasnik stvari, koji raspolaže nekretninom dobijenom po osnovu ništavog ugovora, može "osnažiti" takav ugovor, odnosno da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja.

48. Ustavni sud, međutim, smatra da navedena praksa nije primjenjiva u okolnostima ovog predmeta, budući da u konkretnom slučaju ni apelantica, ni apelanti, kako je to bilo u slučaju u citiranoj odluci, tokom postupka zapravo nisu uspjeli da dokažu neostatak volje na strani apelantice u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Ovo stoga što iz stanja spisa proizlazi da apelantica i apelanti nisu na okolnost konkretnog utjecaja na apelanticinu volju da zaključi sporni ugovor izvodili bilo kakve dokaze. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelantica i apelanti ni u apelaciji, osim paušalnog navoda, nisu ponudili nikakve dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizašlo da apelanticina volja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bila slobodno izražena i ozbiljna. Ustavni sud podsjeća da je u navodima apelacije u vezi sa nedostatkom volje jedino istaknuto da nije jasno zbog čega sud smatra da apelantica, stara 67 godina, koja živi pored puta rezervisanog za motorna vozila kojim su prolazile izbjeglice iz Republike Hrvatske i FBiH, kuda su prolazili vojnici itd. nije bila uplašena za svoju sudbinu, što Ustavni sud smatra nedovoljnim da bi se stvarni nedostatak volje na strani apelantice u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zaista i dokazao. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su i sudovi u pogledu nedostatka volje na strani apelantice kao razlog odbijanja tog dijela tužbenog zahtjeva trebali uzeti u obzir činjenicu da taj dio tužbenog zahtjeva, u smislu relevantnih odredaba ZPP, ničim nije dokazan, a ne, u nedostatku takvih dokaza, ocijeniti apelanticinu volju na temelju njenih postupaka koji su uslijedili nakon zaključenog ugovora, što je pogrešno. Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj nedostatak u obrazloženjima osporenih presuda u dijelu odlučenja o nedostatku volje na strani apelantice da zaključi predmetni ugovor u konačnici nije utjecao na konačno odlučenje, niti navedeno, u okolnostima konkretnog predmeta, predstavlja povredu ustavnih prava apelantice i apelanata.

49. Sa druge strane, u odnosu na drugi razlog ništavosti ugovora, koji se odnosi na to da apelantica nije mogla raspolagati imovinom bez ovlaštenja ostalih suvlasnika, konkretno apelanata kao suvlasnika na nekretninama, Ustavni sud zapaža da je radi otklanjanja navedenih nedoumica na koje je ukazao i Vrhovni sud, Osnovni sud u ponovnom postupku proveo vještačenje predmetnih nekretnina, te da je iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke jasno proizašlo da je 1991. godine izvršeno izlaganje spornih nekretnina na javni uvid, te da je rješenjem od 15. aprila 1993. godine utvrđen sadržaj predmetnih (spornih) nekretnina sa svim pravima u apelanticinu korist sa dijelom 1/1. Osnovni sud je upravo zbog navedenog i činjenice da je apelantica zaključila oba sporna ugovora i usvojio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanata.

50. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda, a imajući u vidu činjenicu da apelantica i apelanti tokom postupka nisu uspjeli dokazati tužbeni zahtjev ni u pogledu nedostatka volje, ni u pogledu raspolaganja predmetnom imovinom, nema ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice i apelanata, a njihovo nezadovoljstvo osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. U vezi sa prigovorom apelacije u vezi sa primjenom procesnog prava u odnosu na dopustivost revizije, kao vanrednog pravnog lijeka, Ustavni sud zapaža da je primjenjivost revizije u prethodnom postupku, suprotno apelantovim navodima, ocijenjena prema ranijem ZPP koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude (P-2731/00 od 3. juna 2002), što je jasno precizirano odredbom člana 456. stav 1. (novog) ZPP, pa ove navode apelacije Ustavni sud smatra neopravdanim.

52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u «razumnom» roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao osam godina i četiri mjeseca za čiju su dužinu najvećim dijelom odgovorni Okružni i Vrhovni sud, a navedeni sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tako dugo trajanje postupka pred tim sudovima.

55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije došlo do povrede prava apelantice i apelanata. Ovo stoga što u obrazloženju osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka, odnosno da su proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava.

56. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, te člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelantice i apelanata za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1542/09 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio