Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4281/10 (A. H.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Izuzeće
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4281/10
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4281/10, rješavajući apelaciju Alije Hebiba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Alije Hebiba.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70-0-Rev-10-000905 od 8. jula 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Hebiba, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70-0-Rev-10-000905 od 8. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000404 od 23. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-000958 od 14.
januara 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Hebib (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 1. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70-0-Rev-10-000905 od 8. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09- 000404 od 23. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0 P-08-000958 od 14. januara 2009. godine. Apelant je u više navrata podnescima dopunjavao apelaciju.
2. Malo vijeće Ustavnog suda je na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine usvojilo apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Seada Džafića, koji je u predmetnom postupku imao svojstvo prvotuženog, zatraženo je 25. aprila 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je svoj odgovor na apelaciju dostavio 4. maja 2012. godine, a Općinski sud je to učinio 3. maja 2012. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 18. maja 2012. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je tužbom Općinskom sudu 6. augusta 1997. godine pokrenuo parnični postupak protiv Seada Džafića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Željka Skerbnišeka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Sande Skerbnišek (u daljnjem tekstu: trećetužena).
8. Apelant je 12. juna 1997. godine zaključio kupoprodajni ugovor s prednikom drugotuženog Antonom Skerbnišekom (u daljnjem tekstu: prednikom drugotuženog) i trećetuženom, kojim je kupio k.č. 2352/1, zv. Toplice, voćnjak III klase u površini od 1136 m², što po starom premjeru odgovara dijelu parcele k.č. br. 1485/14, kućište i dr. sa voćnjakom u površini od 1136 m², zajedno sa starom kućom i pomoćnim objektom koji se nalaze na kupljenom zemljištu.
9. Tužbenim zahtjevom, koji je u više navrata dopunjavan i proširivan, apelant je tražio da se utvrdi da je na temelju usmenog dogovora iz aprila 1997. godine od prednika drugotuženog kupio dio parcela označenih po novom premjeru kao k.č. 2352/1, k.č. 2350, te cijelu k.č. 2352/4, sve upisano u k.o. Tuzla III, što po starom premjeru predstavlja dio k.č. br. 1485/13, 1485/14 i 1485/163 (u daljnjem tekstu: predmetne parcele), koje su od parcela prvotuženog odvojene sa k.č. 2350, a sve u površini od 1175 m², te da se zaokruži posjed tih parcela u površini od 1175 m², a posjed prvotuženog u površini od 685 m², prema skici vještaka geometra, zatim da se izvrše potrebna cijepanja predmetnih parcela u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama, da mu prvotuženi i drugotuženi predaju u posjed tako izdvojene parcele, te da se utvrdi djelimična ništavost kupoprodajnog ugovora i predugovora od 28. marta 1997. godine i 1. aprila 1997. godine i aneksa ugovora od 10. juna 1997. godine, koji su zaključeni između prvotuženog i trećetužene, a kojim je trećetužena prvotuženom prodala zemljište u površini preko 685 m², te da tuženi trpe da se prvotuženi isknjiži iz javnih knjiga kao vlasnik i posjednik površine preko 685 m².
10. Sutkinja Općinskog suda Zorka Erić je Presudom broj P-1130/99 od 30. marta 2005. godine nakon provedenog postupka, vještačenja vještaka geodetske struke od 25. decembra 2004. godine, te održanih rasprava (8. oktobra 2001. godine, 8. novembra 2001. godine, 10. novembra 2004. godine, 11. januara 2005. godine i 22. februara 2005. godine), donijela Presudu broj P-1130/99 od 30. marta 2005. godine kojom je djelimično usvojila apelantov tužbeni zahtjev, i to u dijelu kojim je apelant tražio da se utvrdi da je od prednika drugotuženog na temelju dogovora kupio predmetne parcele, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
11. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženih podnesenih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž.1055/05 od 20. decembra 2007. godine žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
12. U ponovnom postupku sutkinja Općinskog suda Zorka Erić je Presudom broj 032-0-P-08- 000958 od 14. januara 2009. godine (a ne kako očiglednom greškom u zaglavlju te presude stoji 14. januara 2008. godine) u cijelosti odbila apelantov tužbeni zahtjev preciziran u stavu 1. izreke presude, dok je stavom 2. izreke apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.216,60 KM. U obrazloženju je istaknuto da je sud, nakon što je proveo dva vještačenja i izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, saslušao svjedoke i parnične stranke, te nakon ocjene dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Općinski sud je istakao da tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno da je posjednik predmetnih parcela, po premjeru iz 1966. godine, bio Ferdinand Skerbnišek, nakon čije smrti su zakonskim nasljednicima proglašeni njegovi sinovi, prednik drugotuženog i Dragutin Skerbnišek, s idealnim dijelovima od po ½, odnosno trećetužena po pravu predstavljanja, nakon smrti njenog oca Dragutina. Općinski sud je pojasnio da je trećetuženoj i predniku drugotuženog u naravi pripalo po 1175 m², te da prednik drugotuženog i otac trećetužene nisu izvršili diobu naslijeđenih nekretnina i uknjižbu prava trajnog prava korištenja svako na svojoj parceli, ali da su međusobno uredili njihovog način korištenja i na terenu znali među, koja dijeli njihove parcele, te da je prednik trećetužene za svog života od svog nasljednog dijela prodao Danku Zoriću dio parcele u površini od 326 m², a Smajlu Hadžismajloviću dio u površini od 164 m².
13. Općinski sud je pojasnio da je među parničnim strankama zapravo sporna površina predmetnih nekretnina, kojom je pri zaključenju kupoprodajnog ugovora s prvotuženim raspolagala trećetužena, a prema poznatim granicama parcela na terenu. Osim toga, kako je u obrazloženju navedeno, među parničnim strankama je sporno i da li je u vrijeme provedbe kupoprodajnih ugovora bio dozvoljen promet predmetnih nekretnina, pa je sud te sporne činjenice cijenio na temelju izvedenih dokaza primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZOGZ), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnih kupoprodajnih ugovora i prenosa spornih prava na nekretninama. U svom obrazloženju Općinski sud se pozvao na odredbu člana 40. ZOGZ-a kojom je regulisano da, u času prelaska izgrađenog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu, vlasnik zgrade i posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom na onoj površini koja je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade, a ako to nije utvrđeno navedenim planom tu površinu utvrđuje općinski organ. Dalje, u obrazloženju je navedeno da se, u smislu odredbe člana 17. stav 4. istog zakona, neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra, pored zemljišta na kojem nije izgrađena građevina, i zemljište na kojem je izgrađena privremena građevina, pomoćni objekat, odnosno sporedna građevina čije uklanjanje bitno ne otežava normalnu upotrebu (ograda, betonska staza, šupa i sl.). Također je navedeno da su, u smislu odredbe člana 10. istog zakona, pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana navedenim zakonom ništavi.
14. U vezi sa navedenim Općinski sud je pojasnio da provedeni dokazi vještačenjem vještaka geodetske struke ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu u zoni nacionalizacije, a prema nalazu vještaka urbaniste od 4. decembra 2008. godine utvrđeno je da su građevinske parcele prije kupoprodaje bile izgrađeno građevinsko zemljište. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio sve promjene koje su se na predmetnim parcelama dešavale, pa je tako, između ostalog, utvrđeno da je jedna od promjena nastala formiranjem građevinske parcele po zahtjevu prvotuženog, što je urađeno prijavnim listom br. 308/90, a osnov za formiranje je bila urbanistička saglasnost koju je izdao Općinski sekretarijat za prostorno uređenje, građevinarstvo i zaštitu okolice od 30. aprila 1997. godine. Navedeno je da je nakon dobijanja urbanističke saglasnosti izvršeno iskoličenje objekta 6. maja 1997. godine, pa je na taj način formirana parcela površine 888 m² i ona je upisana u p.l. br. 2182 k.o. Tuzla III na ime prvotuženog. Iz nalaza je sud još utvrdio da je od preostalog dijela zemljišta, brisanjem parcele 2351, formirana jedinstvena parcela 2351/1 u ukupnoj površini od 1136 m². Zatim, na temelju nalaza i mišljenja sud je još utvrdio da se naredna promjena desila iste godine i to formiranjem građevinske parcele na osnovu urbanističke saglasnosti od 30. augusta 1997. godine izdate po zahtjevu apelanta i prednika drugotuženog. Općinski sud je pojasnio da je na temelju navedene saglasnosti izvršeno iskoličenje objekta, i na temelju toga je od nadležne općinske uprave traženo da se izvrši snimanje i evidentiranje promjena na zemljištu, tako da je snimanje izvršeno 2. oktobra 1997. godine. Iz nalaza je dalje proizašlo da je tako formirana parcela broj 2352/4 sa površinom od 560 m², dok je parcela broj 2351/1 ostala sa istom površinom od 576m².
15. Općinski sud je pojasnio da se trajno pravo korištenja na zemljištu može naslijediti samo zajedno sa zgradom, u smislu odredbe člana 42. stav 1. ZOGZ-u, odnosno da privremeno pravo korištenja nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, u smislu odredbe člana 24. stav 3. istog zakona. U tom kontekstu je navedeno da su prednik drugotuženog i prednik trećetužene, odnosno trećetužena po pravu predstavljanja iza oca, stekli pravo koje je na tim nekretninama imao njihov prednik, Ferdinand Skerbnišek, odnosno pravo trajnog korištenja zemljišta pod zgradom, te privremeno pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu do preuzimanja. U skladu s navedenim, Općinski sud je istakao kako su prednik drugotuženog i trećetužena suvlasnica sa ½ dijela na predmetnim parcelama, koje imaju karakter izgrađenog građevinskog zemljišta i pravom privremenog korištenja na dijelu nekretnina van izgrađenih objekata. Navedeno je da je u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora postojala zabrana prenosa prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, pa su ugovori zaključeni protivno zabrani prometa iz odredbe člana 10. ZOGZ-u. Međutim, kako je u obrazloženju istaknuto, bez obzira na navedeno, u konkretnom slučaju nisu moguće pravne posljedice ništavosti ugovora zbog toga što je prvotuženi, čiji se ugovori osporavaju, na zemljištu stečenim tim ugovorom, izgradio poslovni stambeni objekat s odobrenjem za građenje od nadležne općinske službe. U vezi s tim Općinski sud je pojasnio da je nadležni organ uprave, rješenjem od 30. aprila 1997. godine, prvotuženom dao urbanističku saglasnost, a potom je rješenjem od 15. augusta 1997. godine utvrdio prvenstveno pravo korištenja građevinskog zemljišta u svrhu izgradnje na neizgrađenom građevinskom zemljištu na parceli br. 2350 u površini 888 m², kojoj po starom premjeru odgovara parcela 1485/13, kao društvena svojina s pravom korištenja u korist prvotuženog, dakle upravo u površini označenoj u kupoprodajnom ugovoru, kojeg je prvotuženi zaključio s trećetuženom.
16. Općinski sud je još naveo da u situaciji kada je prvotuženi, prije nego što je apelant i zaključio kupoprodajni ugovor s prednikom drugotuženog i trećetuženom, kod nadležne općinske službe ishodovao urbanističku saglasnost, a zatim i rješenje o pravu prvenstva gradnje na nekretninama koje su predmet kupoprodajnog ugovora s trećetuženom u površini od 888 m², pa je na taj način kupoprodajni ugovor legalizovan i postupak gradnje proveden u zakonom predviđenom postupku kod nadležnih organa uprave. Prema ocjeni Općinskog suda pravosnažno rješenje nadležnog organa uprave o dodjeli građevinskog zemljišta na korištenje u svrhu izgradnje predstavlja pravnovaljan osnov za sticanje i uknjižbu prava korištenja tog zemljišta u zemljišnim knjigama, pa sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni zakonitost i pravilnost tog rješenja i utvrđuje granice između korisnika zanemarujući utvrđenja iz tog rješenja. Dakle, Općinski sud je zaključio da površina dodijeljenog građevinskog zemljišta i uknjižba prava korištenja valjana sve dok se u upravnom postupku pred nadležnim organom ne ukine ili ne izmijeni pravosnažno rješenje o dodjeli zemljišta na korištenje, pa je taj sud, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u izreci presude.
17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Su-09-001 104 od 13. jula 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće sudije Adnana Žabića (član vijeća u predmetu tog suda, broj 003-0- Gž-09-000 404). Naime, pojašnjavajući razloge kojim se rukovodio kada je odbio zahtjev za izuzeće sudije Kantonalni sud je naveo da apelant u zahtjevu kojim je tražio izuzeće nije naveo okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće sudije Adnana Žabića, nego je samo paušalno naveo da će se o razlozima izjasniti kada bude davao «izjave o drugim sudijama, advokatima, službenicima Općine i drugih, njih oko 13». Kantonalni sud je istakao da je prije odlučivanja o podnesenom zahtjevu za izuzeće od sudije Adnana Žabića tražio izjašnjenje, koji je dostavio predsjedniku suda pismeno izjašnjenje u kojem je naveo da je saglasan da se izuzme iz rada u tom predmetu, s obzirom da stranke poznaje još iz perioda kada je radio kao sudija Općinskog suda, gdje je učestvovao u vođenju i rješavanju ovog predmeta. U obrazloženju je dalje navedeno da je nakon toga predsjednik suda izvršio uvid u spis drugostepenog suda u kojem se nalazi i spis Općinskog suda, pa je, cijeneći osnovanost zahtjeva za izuzeće, odlučio kao u dispozitivu rješenja, jer prema mišljenju predsjednika suda ne postoji nijedan od razloga taksativno navedenih u odredbi člana 357. ZPP-a za izuzeće postupajućeg sudije. Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao i na odredbu člana 358. stv 4. ZPP-a kojom je propisano da je stranka u zahtjevu kojim traži izuzeće sudije dužna navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova, pa kako apelant u zahtjevu nije naveo te okolnosti, apelantove navode je taj sud ocijenio kao paušalne. S druge strane, Kantonalni sud je navode sudije Adnana Žabića da poznaje stranke ocijenio kao paušalne, jer se sudija nije jasno izjasnio u kojem smislu poznaje stranke, a sudijine navode da je učestvovao u vođenju i rješavanju konkretnog predmeta koji je došao po žalbi dok je radio kao sudija Općinskog suda ocijenjeni su neosnovanim, jer iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da tim predmetom nikada nije bio zadužen sudija Adnan Žabić.
18. Kantonalni sud je u drugostepenom žalbenom vijeću, sastavljenom od sudija Silve Stanković, kao predsjednika vijeća, Adnana Žabića i Verice Jović, kao članova vijeća, odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 003-0-Gž-09-000404 od 23. decembra 2009. godine, kojom je žalbu u cijelosti odbio i prvostepenu presudu potvrdio i istovremeno odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je Kantonalni sud ponovio činjenična utvrđenja nižestepenog suda s kojima se u potpunosti složio. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, nadležan samo da uredi način korištenja između imalaca prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenoj, odnosno sada državnoj svojini, ali bez promjene postojećeg oblika i površine susjednih katastarskih parcela, utvrđenim aktom urbanističke regulative, i to primjenom odredaba Zakona o vanparničnom postupku, koji se odnosi na uređenje međa. Prema ocjeni Kantonalnog suda cjelokupan, izmiješan i isprepleten apelantov tužbeni zahtjev se u suštini svodi na promjenu postojećeg oblika i površine predmetnih parcela, te apelantovu želju da za sebe i svoje potomke obezbijedi dvije građevinske parcele.
19. Kantonalni sud je pojasnio da su, u smislu odredbe člana 103. Zakona obligacionim odnosima (u daljnjem tesktu: ZOO), ništavi ugovori o otuđenju privremenog prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini van slučajeva predviđenih odredbom člana 24. ZOGZ. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant ne može tražiti utvrđenje da je stekao valjan pravni osnov i naslov za pravo korištenja dijela neizgrađenog podruštvljenog građevinskog zemljišta, na osnovu usmenog dogovora s bivšim vlasnikom, jer bi se time legalizovao dogovor, kojim se na nezakonit način raspolaže s građevinskim zemljištem u državnoj svojini, budući da apelant ne spada u krug lica iz odredbe člana 24. ZOGZ. Kantonalni sud je istakao da bi, stoga, bio ništav kupoprodajni ugovor u dijelu kojim je na kupca preneseno pravo korištenja na zemljištu u površini većoj od površine koja pripada zgradi prema regulacionom planu i koje služi za redovnu upotrebu zgrade. U obrazloženju je navedeno da se građevinski objekat, koji pripada drugom građevinskom objektu, može osamostaliti i zasebno otuđiti samo pod pretpostavkom da nadležni organ, u skladu s aktom urbanističke regulative, otcijepi površinu zemljišta, koja je potrebna za njenu namjenu i tako obrazuje samostalnu građevinsku parcelu. Kantonalni sud je još pojasnio da sve navedeno zbog toga što je trajno pravo korištenja zemljišta povezano s pravom vlasništva na zgradi, koja je na njemu izgrađena, pa se na osobu koja upisom u zemljišnu knjigu postane vlasnik zgrade automatski prenosi i upis trajnog prava korištenja na zemljištu pod zgradom, koje služi za redovnu upotrebu tih objekata. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravo korištenja zemljišta koje služi redovnoj upotrebi tih objekata ne može se izražavati u idealnim dijelovima, kada na građevinskom zemljištu u državnoj svojini postoje građevinski objekti s više suvlasnika, s obzirom na veličinu idealnog dijela na objektima, jer je to pravo zajedničko i nedjeljivo.
20. Prema ocjeni Kantonalnog suda neosnovani su i netačni navodi žalbe da je pobijana presuda nezakonita i da je prvostepeni sud u obrazloženju presude samo pobrojao izvedene dokaze, bez njihove ocjene, te da je izveo pogrešne zaključke o odlučnim činjenicama. U vezi s tim Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, koji su od odlučnog značaja za rješenje predmetne pravne stvari, te na temelju slobodne ocjene dokaza donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku.
21. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 70-0-Rev-10-000905 od 8. jula 2010. godine odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je zaključio da su na temelju takvog činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 103. ZOO-a, te odredbe čl. 4, 5, 24, 25, 37. i 42. ZOGZ, kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, zaključivši da ne vidi potrebu da ponavlja iste razloge i u revizionoj presudi. Revizioni sud je još pojasnio da se suština tužbenog zahtjeva svodi na to da prvotuženi preda u posjed dio zemljišta površine 203 m², te da se u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi izvrše promjene upisa na tom dijelu zemljišta, koji po apelantovom navodu predstavlja izgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje je temeljem dogovora kupio od pravnog prednika drugotuženog, a koji sada predstavlja dio k.č. 2350. Vrhovni sud je dalje pojasnio da je na toj parceli u upravnom postupku, rješenjem Općinske uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove općine Tuzla, prvotuženom utvrđeno prvenstveno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi izgradnje, a da je rješenjem Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općine Tuzla prvotuženom odobrena gradnja stambeno-poslovnog objekta na toj parceli. U vezi s tim Vrhovni sud je još naveo da je u upravnom postupku učestvovao i apelant koji je dao saglasnost prvotuženom za izgradnju.
22. U obrazloženju je još navedeno da je pravilan pravni stav nižestepenih sudova da pravosnažno rješenje nadležnog organa uprave o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta u svrhu izgradnje predstavlja punovažan pravni osnov za sticanje i uknjižbu prava korištenja na tom zemljištu u zemljišnim knjigama, te da je parnični sud vezan za pravosnažno rješenje organa uprave. Vrhovni sud je na kraju istakao da je taj sud cijenio i ostale revizione navode, ali da oni nisu od odlučnog značaja, pa ih nije posebno obrazlagao u smislu odredbe člana 253. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s članom 231. istog zakona. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelacijom se ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se detaljno opisuje tok postupka i ponavljaju činjenična utvrđenja sudova. U konkretnom slučaju apelant je želio da se utvrdi kako su riješeni imovinsko-pravni odnosi između njega i tuženih prije formiranja novih građevinskih parcela, što predstavlja prethodno pitanje, te da se utvrdi djelimična ništavost spornih ugovora. Za podnošenje ovakve tužbe apelant je imao uporište i u zakonu, a imao je pravni interes da zaštiti svoje pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno pravo na dio zemljišta koje je kupio, a koju ne drži u posjedu (nedostaje mu 203 m² zemljišta), koje je nezakonito zauzeo prvotuženi. Zapravo apelant ima manje zemljišta od kupljenog, zbog toga što je trećetužena raspolagala s više zemljišta nego što joj pripada. Dakle, prema navodima apelacije sudovi su morali udovoljiti utvrđujućem dijelu tužbenog zahtjeva, pa revizioni sud nije mogao bez ikakve pravne podloge i bez ikakvog argumenta niti objašnjenja smatrati da tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom kontekstu u navodima apelacije se ukazuje na relevantne odredbe ZOGZ-u, važećim u vrijeme zaključivanja ugovora 1997. godine, i to na odredbe čl. 10, 11, 41. stav 1. i 42. stav 1, zatim na odredbu člana 144. Zakona o prostornom uređenju koji je tada bio na snazi, kao i na odredbu člana 55. st. 1. i 3. Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH iz 2006. godine. Apelacijom se ukazuje da obrazloženje presude Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te se u tom smislu apelant pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hiro Balani protiv Španjolske. U navodima apelacije je istaknuto da je drugostepeni sud donoseći osporenu presudu očigledno pogrešno primijenio materijalno pravo, te je ukazao na kontradiktornost drugostepene presude, a što je posljedica učestvovanja sudije Adnana Žabića, koji je povodom istog predmeta i istim strankama sudio u prvom stepenu i već tada pokazivao elemente neobjektivnosti. Odredbom člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP-a je propisano da isti sudija ne može suditi, ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda. Apelant se u vezi sa navedenim pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Langborger protiv Švedske. Apelant je u više navrata dopunjavao apelaciju, a u dopunama apelacije je ukazao i da je postupak trajao više od 13 godina, što je za njega neprihvatljivo dug period.
b) Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da smatra da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Općinski sud je istakao da se navodi apelacije u cjelini odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a kako je taj sud u svojoj presudi od 14. januara 2009. godine dao obrazloženje i naveo na temelju kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje i koji materijalni propisi su primijenjeni, predložio je da se apelacija kao neosnovana odbije.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH» 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 357. st. 4. i 5.
Sudija ne može suditi:
(4) Ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa (5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu pristrasnost Član 358. stav 4.
(4) Stranka je dužna u zahtjevu navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.
28. U Zakonu o gradskom građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90 i «Službeni list R BiH» br. 3/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 10.
Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništava su.
Član 17. stav 4.
(4) Neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra se pored zemljišta na kome nije izgrađena građevina i zemljište na kome je izgrađena privremena građevina, pomoćna odnosno sporedna građevina čije uklanjanje bitno ne otežava normalnu upotrebu postojeće stambene ili poslovne zgrade (ograda, betonska staza, šupa i dr.). Član 20.
Oblik i površina parcela gradskog građevinskog zemljišta može se mijenjati samo u postupku preuzimanja i dodjele zemljišta, na temelju regulacionog plana ili plana parcelacije.
Član 23.
Pravne odnose u pogledu korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, u slučaju spora između više nosilaca privremenog prava korištenja zemljišta, uređuje redovni sud bez promjene oblika i veličine katastarskih parcela.
Član 24. stav 1.
Raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.
Član 25.st. 1.
Skupština opštine donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje.
Član 37.
Ostvareno pravo korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnik može prenijeti pravnim poslom samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.
Bračni drug, potomci, usvojenici i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu pravo iz prethodnog stava prenijeti pravnim poslom samo na svoje potomke i usvojenike i na bračnog druga.
Član 40.
U času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društvenu svojina vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade.
Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje opštinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70- 0-Rev-10-000905 od 8. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelacijom se ukazuje i da je postupak trajao 13 godina, što je za apelanta neprihvatljivo dug period, pa je Ustavni sud ove apelantove navode protumačio kao ukazivanje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo razmotriti ovaj apelantov prigovor.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
A) Pravo na suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
36. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
38. Konačno Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelant 6. augusta 1997. godine tužbom Općinskom sudu pokrenuo predmetni parnični postupak, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 011-0-Gž- 09-000177 od 8. jula 2010. godine, nakon nešto više od 13 godina, pa je to period koji će Ustavni sud razmotriti.
c) Analiza dužine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju predmetni postupka se odnosio na utvrđenje da je apelant od prednika drugotuženog temeljem dogovora kupio predmetne nekretnine, te da su prema navedenom tuženi dužni trpjeti da se izvrše potrebna cijepanja parcela u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi i da mu tako izdvojene parcele predaju, te da se dosljedno iznesenom utvrdi djelimična ništavost ugovora i aneks ugovora, koji su zaključeni između prvotuženog i trećetužene. Imajući u vidu ovako postavljen tužbeni zahtjev i činjenicu da je tokom postupka trebalo provesti dva vještačenja, te saslušati više svjedoka i izvršiti uvid u brojne materijalne dokaze, dakle s obzirom na pravna i činjenična pitanja koja je tokom postupka trebalo raspraviti, u konkretnom slučaju se može govoriti o relativno složenom postupku.
41. Cijeneći dužinu predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je tužba Općinskom sudu podnesena 6. augusta 1997. godine, a da je postupak okončan nakon 13 godina i jedan mjesec Presudom Vrhovnog suda broj 70-0-Rev-10-000905 od 8. jula 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori neprihvatljiva. Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka u pretežnom dijelu može staviti na teret Općinskom sudu kojem je trebalo sedam godina i sedam mjeseci da donese prvu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu - Presudu broj P.1130/99 od 30. marta 2005. godine. Međutim, ova presuda je ukinuta u žalbenom postupku Presudom Kantonalnog suda broj Gž.1055/05 od 20. decembra 2007. godine (nakon dvije godine i devet mjeseci) i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak na tri sudske instance okončan u relativno kratkom vremenskom periodu od dvije godine i sedam mjeseci, pri čemu su redovni sudovi u prikladnim rokovima donosili svoje odluke. Međutim, ta okolnost ne može utjecati na generalni zaključak vezan za dužinu predmetnog postupka u situaciji kad je postupak koji je prethodio ponovnom postupku trajao 10 godine i šest mjeseci, što je, bez obzira na relativnu složenost predmetnog postupka i činjenicu da je apelant tokom postupka u više navrata dopunjavao i precizirao tužbeni zahtjev, što je jednim dijelom doprinijelo dužini postupka, zaista neprihvatljivo dug period.
42. Imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da se radi o relativno složenom postupku, da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u znatnijoj mjeri doprinio dužini postupka, da Općinski i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili nikakvo obrazloženje u vezi s dužinom postupka pred tim sudovima, Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine predmetnog postupka koji je trajao 13 godina i mjesec dana povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u «razumnom» roku.
B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
43. Apelant dalje ukazuje da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, da obrazloženje presuda ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje, odnosno da Vrhovni sud nije odgovorio na sve revizione navode, te sugeriše na zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili i ukazuje da je tokom postupka o žalbi došlo do povrede prava na nepristran sud jer je, kao član vijeća drugostepenog suda, učestvovao sudija koji je sudjelovao u istom predmetu u donošenju odluke nižestepenog suda.
44. Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđenje da je apelant na temelju dogovora s prednikom drugotuženog kupio predmetne parcele prema poznatim granicama na terenu (budući da granice nikada nisu bile provedene u katastarskom operatu, niti u zemljišnim knjigama), te da se na temelju presude izvrše potrebna cijepanja parcela u zvaničnim evidencijama, da prvo i drugotuženi tako izdvojene parcele predaju u posjed apelantu, te, prema svemu navedenom, da se utvrdi djelimična ništavost ugovora koje je prvotuženi zaključio s trećetuženom u periodu od 28. marta 1997. godine do 10. juna 1997. godini i to preko površine od 685 m², (spornih 203 m²). U vezi s ovako postavljenim tužbenim zahtjevom Ustavni sud zapaža da ga je Općinski sud u ponovnom postupku, primjenjujući relevantne odredbe ZOGZ-a u cijelosti odbio zbog toga što je tokom postupka na nesumnjiv način utvrđeno da je u vrijeme zaključenja spornih kupoprodajnih ugovora postojala zabrana prenosa prava korištenja na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, pa da su samim tim i ugovori čije poništenje apelant traži, kao i ugovor koji je i sam zaključio, u smislu odredbe člana 10. ZOGZ-a, ništavi. Međutim, bez obzira na navedeno prvotuženi je u upravnom postupku takav ugovor osnažio, jer je od nadležnog općinskog organa uprave, u zakonom propisanoj proceduri, na zemljištu koje je na temelju spornih ugovora kupio u površini od 888 m² ishodovao rješenje o dodjeli tog zemljišta na korištenje, odnosno rješenje o utvrđivanju prvenstvenog prava korištenja građevinskog zemljišta u svrhu izgradnje na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Na tom zemljištu je prvotuženi potom ishodovao i sve potrebne dozvole za izgradnju objekta, koji je izgradio i legalizovao, a što je sve zapravo bio valjan pravni osnov da se prvotuženi na tom zemljištu i uknjiži s pravom korištenja u javnim evidencijama. Zbog toga su redovni sudovi zaključili da, u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na relevantne odredbe ZOGZ-a (kojim je reguliran postupak upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem te regulirani instituti izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta, i prava koja mogu egzistirati na tom zemljištu) i član 103. ZOO, za čiju su primjenu su dali detaljne razloge u obrazloženju svojih odluka, nije moguće utvrditi pravne posljedice ništavosti ugovora. S obzirom na takvu činjeničnu situaciju apelant i nije mogao u parničnom postupku ostvariti svoje pravo na način kako je to od suda tužbenim zahtjevom tražio, jer je sud na taj način bio doveden u situaciju da u parničnom postupku preispituje odluke organa uprave, što zapravo nije nadležnost suda u ovoj vrsti postupaka. Dakle, apelant je samo u upravnom postupku u kojem je, kako iz priloženih dokaza proizlazi, i učestvovao dajući saglasnost prvotuženom da izgradi objekat na spornom zemljištu, mogao ostvariti svoje pravo. Iz svega navedenog je jasno zašto sud nije usvojio utvrđujući dio tužbenog zahtjeva, jer bi usvajanjem tog dijela tužbenog zahtjeva sud zapravo legalizovao dogovor, koji je ništav jer je protivan prinudnim propisima.
46. Dakle, sagledavši postupak u cjelini, te obrazloženja koja su sudovi ponudili za svoje odluke, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da su kontradiktorna ni nejasna, te da ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, odnosno da je postojala proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
47. U odnosu na apelacioni navod da Vrhovni sud nije razmotrio sve istaknute revizione navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju naveo da se u potpunosti slaže sa zaključcima i stavovima nižestepenih sudova, te da iz toga razloga ne vidi potrebu da ih ponavlja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u bitnom odgovorio na one revizione navode za koje je smatrao da su od odlučnog značaja, pozivajući se pri tome na odredbu člana 253. ZPP-a, a u vezi s odredbom člana 231. istog zakona, koje su mu to i omogućile, pa Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ovaj prigovor smatra neopravdanim.
48. Apelant ukazuje i na to da je tokom postupka došlo do povrede procesnog prava, i to odredbe člana 357. tačka 4. ZPP-a jer je, kako se u apelaciji navodi, sudija Kantonalnog suda Adnan Žabić, u istom predmetu i istim strankama sudio u prvom stepenu, ukazujući da čak i da nema subjektivnih razloga za sumnju u ličnu ispravnost postupajućeg sudije, ostaje važno sačuvati vanjski utisak objektivne nepristrasnosti i nezavisnosti, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na nepristran sud, kao segment prava na pravično suđenje.
49. Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
50. Ustavni sud dalje naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran.
51. U vezi s istaknutim apelantovim prigovorom Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da je apelant tokom postupka tražio izuzeće sudije Adnana Žabića, koji je kao član vijeća drugostepenog suda odlučivao o apelantovoj žalbi, ali da je prethodno rješenjem predsjednika Kantonalnog suda od 13. jula 2009. godine apelantov zahtjev odbijen. Ustavni sud zapaža da iz rješenja o odbijanju zahtjeva za izuzeća sudije proizlazi da je predsjednik suda ispitao apelantov zahtjev u kojem, u smislu odredbe člana 358. stav 4. ZPP-a, nisu bile navedene okolnosti zbog kojih apelant smatra da postoji neki od zakonskih uvjeta za izuzeće, te izvršio uvid u predmetni spis na temelju čega je zaključio da ne postoji niti jedan od razloga propisanih odredbom člana 357. ZPP-a za izuzeće postupajućeg sudije. U vezi sa ovim apelantovim navodom Ustavni sud zapaža da je obje prvostepene presudu donijela sutkinja Zorka Erić, te da iz predočenih dokaza uz apelaciju nije vidljivo da je navedeni sudija učestvovao u predmetnom postupku pred Općinskim sudom, a niti je apelant u navodima apelacije u tom pravcu ponudio bilo kakvo dodatno pojašnjenje svojih tvrdnji iz čega proizlazi da apelant tvrdnje o pristranosti sudije Adnana Žabića nije potkrijepio uvjerljivim dokazima. Stoga Ustavni sud zaključuje da u činjenicama konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje na subjektivnu pristranost. S druge strane, imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud također smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu bili pristrani.
52. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu apelantu nije bilo povrijeđeno pravo na nepristran sud.
53. Imajući u vidu da je predmetni postupak okončan osporenim presudama koje sadrže jasna i precizna obrazloženja zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te da apelantu u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na praksu Evropskog suda zauzetu u presudama citiranim u navodima apelacije.
54. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje nema povrede iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u «razumnom» roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao nešto više od 13 godina, dužina postupka može u odlučujućoj mjeri staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu, te kada iz spisa ne proizlazi ništa što bi opravdalo neaktivnost Općinskog suda u pojedinim fazama postupka, odnosno Kantonalnog suda koji je o žalbi odlučivao skoro tri godine, zanemarujući pri tome činjenicu da je postupak koji je prethodio trajao više od sedam godina.
56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije došlo do kršenja apelantovih prava, prije svega što u obrazloženju osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi svoje odluke donijeli proizvoljno primjenjujući materijalno i procesno pravo, pri čemu su postupajući sudovi u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge, odnosno što nije došlo do povrede prava na nepristran sud.
57. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić