Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2643/11 (S. H.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Ratni zločin
  • Protek roka
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Habeas corpus – postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Trajanje pritvora
  • Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/11

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2643/11, rješavajući apelaciju Senada Hakalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Hakalovića podnesena protiv:

- rješenja Suda Bosne i Hercegovine ‒ Apelaciono odjeljenje, br.

S1 1 K 003369 12 Krž 24 od 22. maja 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 18. januara 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 16. novembra 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 20. septembra 2011.

godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 15. jula 2011.

godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 23. maja 2011. godine i S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 17.

marta 2011. godine i

- rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003369 10 Krl od 27. aprila 2012. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786- 1) od 26. decembra 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr- 09/786-1) od 25. oktobra 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Kv2 od 23.

augusta 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. juna 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. aprila 2011. godine i S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr- 09/786-1) od 28. februara 2011. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Hakalovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine ‒ Apelaciono odjeljenje, broj S1 1 K 003369 12 Krž 22 od 20. marta 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senad Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 28. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine – Apelaciono odjeljenje (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje), br. S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786- 1) od 23. maja 2011. godine i S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 17. marta 2011. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. aprila 2011. godine i S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. februara 2011. godine.

2. Apelant je 20. jula 2011. godine, 31. oktobra 2011. godine, 30. novembra 2011. godine, 9. januara 2012. godine, 19. januara 2012. godine, 19. marta 2012. godine i 31. maja 2012. godine dostavio dopune apelacije u kojima je osporio rješenja Apelacionog odjeljenja br. S1 1 K 003369 12 Krž 24 od 22. maja 2012. godine, S1 1 K 003369 12 Krž 22 od 20. marta 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 18. januara 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 16. novembra 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr- 09/786-1) od 20. septembra 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 15. jula 2011. godine i rješenja Suda BiH br. S1 1 K 003369 10 Krl od 27. aprila 2012. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 27. februara 2012. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X- Kr-09/786-1) od 26. decembra 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 25. oktobra 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Kv2 od 23. augusta 2011. godine i S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. juna 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog odjeljenja, Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelaciono odjeljenje i Sud BiH su dostavili odgovore 22. decembra 2011. godine, a Tužilaštvo 19. decembra 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. decembra 2011. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodno izlaganje

7. Apelant je 15. septembra 2009. godine lišen slobode i određen mu je pritvor jer je bio osumnjičen da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Tužilaštvo je 10. marta 2010. godine podnijelo Sudu BiH Optužnicu protiv apelanta i saoptuženih Mensura Memića i Dževada Salčina (u daljnjem tekstu: saoptuženi) broj KT-RZ-107/05, kojom se, između ostalog, apelant tereti da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona. Sud BiH je 11. marta 2010. godine potvrdio predmetnu optužnicu. Inicijalno rješenje o pritvoru od 15. septembra 2009. godine je doneseno, između ostalog, uz obrazloženje da osnovana sumnja da su apelant i saoptuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz iskaza svjedoka kao i iz brojne dokumentacije koja je priložena uz prijedlog za određivanje pritvora. Sud BiH je, razmatrajući prijedlog Tužilaštva, a na osnovu predočene dokumentacije detaljno navedene u rješenju, utvrdio da su apelant i saoptuženi bili pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije RBiH i brigade «Neretvica», te da su 16. aprila 1993. godine učestvovali u napadu na stanovništvo hrvatske nacionalnosti u selu Trusina u kojem je došlo do ranjavanja većeg broja stanovnika hrvatske nacionalnosti i ubistva većeg broja lica među kojima je bilo i djece. Sud BiH je, između ostalog, naveo da su zaštićeni svjedoci, precizirani u tom rješenju, na predočenoj fotografiji prepoznali apelanta kao Zaimovog sina, koji je učestvovao u napadu na selo Trusina i po čijoj su naredbi dovedeni Zdravko Drljo i Željko Blažević, koji su kasnije ubijeni, te da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i saoptuženi počinili predmetne inkriminirane radnje.

8. Nakon potvrđivanja optužnice 13. marta 2010. godine doneseno je rješenje o produženju pritvora apelantu i saoptuženim i određeno da pritvor može trajati najduže tri godine od potvrđivanja optužnice, odnosno do 11. marta 2013. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je do tog momenta čak 19 svjedoka zatražilo određivanje zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka; zatim da se u konkretnom predmetu vodi istraga protiv određenog broja lica od kojih su neka u pritvoru, a neka se nalaze u bjekstvu i za njima je raspisana međunarodna potjernica, te je Sud BiH, imajući u vidu mogućnost utjecaja na saizvršioce i svjedoke i jak motiv za ostvarenje kontakta sa saizvršiocima i ometanje daljnjeg toka istrage, zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje pritvora shodno odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Dalje, u vezi sa postojanjem uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da Sud, također, prihvata razloge Tužilaštva BiH koji se navode u prijedlogu, a koji se odnose na prijetnje iznesene u pismu koje je Zulfikar Ališpago (bivši komandant apelanta, saoptuženih i drugih optuženih u ovom predmetu) uputio političkom magazinu «60 minuta» i uredniku Bakiru Hadžiomeroviću 25. novembra 2009. godine. U spornom pismu je navedeno da će se organizirati blokada saobraćajnica na ključnim mjestima i demonstracije demobiliziranih boraca ukoliko ne budu demantirane optužbe protiv pripadnika navedenih jedinica, što, prema obrazloženju Suda BiH, ukazuje na «postojanje javnog poziva građanima na vršenje pritiska na nezavisno novinarstvo i slobodu medija kao osnovnog stuba demokratskog društva, te stvaranje atmosfere koja može rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda». Osim toga, Sud BiH je prihvatio i razlog Tužilaštva u vezi sa hutbom imama Nezima Halilovića Muderisa, čiji sadržaj ukazuje na zainteresiranost javnosti za ovaj krivični postupak, te, kako je navedeno: «[...] formiranje određenog mišljenja u narodu od strane vjerskih službenika, te je, prema ocjeni ovog suda, opravdana bojazan Tužiteljstva da bi puštanjem na slobodu optuženih moglo doći do stvarne prijetnje po narušavanje javnog reda i mira». U obzir su uzete i ozbiljne prijetnje koje su upućene pripadnicima SIPA-a, nekim od svjedoka i saoptuženih, kao i tužiteljici zaduženoj u ovom predmetu, zbog čega je Sud BiH zaključio da postoje vanredni razlozi za produženje pritvora apelantu i saoptuženima.

Činjenice vezane za rješenja osporena apelacijom

9. Rješenjima Suda BiH br. S1 1 K 003369 10 Krl od 27. aprila 2012. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 27. februara 2012. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X- Kr-09/786-1) od 26. decembra 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 25. oktobra 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Kv2 od 23. augusta 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. juna 2011. godine, S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. aprila 2011. godine i S1 1 K 003369 10 Krl (veza X-Kr-09/786-1) od 28. februara 2011. godine apelantu i ostalim saoptuženim je produžen pritvor zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjeg zadržavanja apelanta i saoptuženih u pritvoru zbog postojanja posebnih pritvorskih osnova iz člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH, a u odnosu na saoptuženog Nihada Bojadžića (postupak koji se vodio protiv ovog saoptuženog je spojen sa konkretnim postupkom) i iz člana 132. stav 1. tačka a) istog zakona uz kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju svih rješenja u suštini su ponovljene sve činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke.

10. U vezi sa svim navedenim, Sud BiH je obrazložio da osnovna sumnja da su apelant i saoptuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz optužnice koju je taj sud potvrdio, tako da Sud neće posebno obrazlagati opći pritvorski osnov. Sud BiH je naveo da se predmet nalazi u fazi glavnog pretresa, tačnije izvođenja dokaza optužbe, i da je do sada saslušano 25 svjedoka od predloženih 107 (od kojih je 19 zaštićenih), te da taj sud ne nalazi da se radi o činjenici koja treba biti predmet posebnog razmatranja prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje jer bi analiza tih iskaza prilikom odlučivanja o pritvoru u principu prejudicirala meritornu odluku o krivičnoj odgovornosti svih saoptuženih. Prema obrazloženju Suda BiH, taj sud je zbog navedenog ispitivao samo postojanje posebnih pritvorskih razloga i zaključio da i dalje postoje okolnosti u smislu člana 132. stav 1. tačke a), b) i d) ZKPBiH.

11. Sud BiH je istakao da je u pogledu postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH i dalje imao u vidu činjenicu da se radi o iznimno kompleksnom krivičnom predmetu i da smatra da bi apelant i saoptuženi ukoliko bi bili pušteni na slobodu mogli ometati krivični postupak utječući na svjedoke (od kojih je velik broj u toku istrage tražio i dobio mjere zaštite lične sigurnosti i sigurnosti njihovih porodica budući da su bili izloženi direktnom ili indirektnom utjecaju i pritisku, a što se nastavilo i nakon potvrđivanja optužnica u konkretnom predmetu), te na saučesnike protiv kojih se vodi istraga za isti inkriminirani događaj a koji su bili pripadnici istih jedinica kao i apelant i saoptuženi pa im je samim tim njihovi identitet i poznat. Osim toga, Sud BiH je obrazložio da je, u skladu sa odlukom Ustavnog suda u predmetu Neđo Zeljaja, prilikom određivanja pritvora dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke, tj. da postoji «ozbiljan rizik» od utjecaja bez obzira na to da li je optuženi to pokušao da učini ili ne. Kako je nedvojbeno u konkretnom slučaju utjecaj apelanta i ostalih saoptuženih na tok predmetnog postupka izašao van okvira «ozbiljnog rizika», navedeno je da je Sud BiH zaključio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant i saoptuženi ukoliko budu pušteni na slobodu ometali krivični postupak utječući na svjedoke i saučesnike. Sud BiH je obrazložio da je imao u vidu da i isticanje grafita i natpisa sa sadržajima koji su precizirani u rješenjima predstavlja svojevrstan pritisak na svjedoke, te da predstavlja način da se svjedoci u određenom smislu upozore o tome kako trebaju svjedočiti na glavnom pretresu.

12. Prema obrazloženju Suda BiH, opravdano je daljnje zadržavanje u pritvoru apelanta i ostalih saoptuženih i po pritvorskim razlozima propisanim članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja o ovim razlozima imao u vidu težinu krivičnih djela koja su apelantu i saoptuženim stavljena na teret, kao i visinu kazne zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kaznu dugotrajnog zatvora, čime je ispunjen objektivni uvjet za egzistiranje pritvora u skladu sa navedenim članom ZKPBiH. U pogledu postojanja subjektivnog uvjeta, Sud BiH je istakao da krivično djelo koje se apelantu i ostalim saoptuženim stavlja na teret po svojoj prirodi spada u grupu najtežih krivičnih djela jer predstavlja zločine protiv vrijednosti zaštićenih, kako domaćim, tako i međunarodnim pravom, za koja shodno odredbama člana 19. KZBiH ne nastupa zastara krivičnog gonjenja. Osim toga, Sud BiH je ponovio i da je, između ostalog, iz dostavljene dokumentacije vidljivo da su u toku postupka upućivane prijetnje istražiteljima SIPA-e, medijima i tužiteljici, te da su u odnosu na veći broj svjedoka tražene i dodatne mjere zaštite, naročito kod preživjelih žrtava i njihovih posljedica, kao i da su prisutne negativne reakcije i uznemirenje građana, što bi moglo predstavljati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda i mira.

13. Konačno, Sud BiH je naveo da je, u skladu sa obavezom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmotrio i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja prisustva apelanta i saoptuženih i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu zaključio da iz svih navedenih razloga proizlazi da se svrha osiguranja prisustva i uspješnog vođenja postupka može postići samo mjerom pritvora i da niti jedna druga blaža mjera u ovom slučaju ne bi bila svrsishodna.

14. Protiv navedenog rješenja apelant i saoptuženi su podnijeli žalbe Apelacionom odjeljenju koje je rješenjima br. S1 1 K 003369 12 Krž 24 od 22. maja 2012. godine, S1 1 K 003369 12 Krž 22 od 20. marta 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 18. januara 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 16. novembra 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 20. septembra 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 15. jula 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 23. maja 2011. godine i S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 17. marta 2011. godine žalbe odbilo i potvrdilo prvostepena rješenja. U obrazloženju navedenih rješenja Apelaciono odjeljenje je, između ostalog, navelo da kad pretresno vijeće pred kojim se izvode dokazi zaključi da su dokazi takvog kvaliteta da i dalje postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo, smatrat će se da je i dalje ispunjen opći uvjet za pritvor ali bez ocjene tih dokaza što je moguće jedino po okončanju glavnog pretresa u presudi. Navedeno je i da je, ocjenjujući žalbene prigovore vezane za postojanje posebnih uvjeta propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, to vijeće zaključilo da je prvostepeni sud u odnosu na apelanta i saoptužene pravilno ocijenio da se radi o kompleksnom predmetu; da je velik broj svjedoka još u fazi istrage zatražio mjere zaštite postojanja direktnih ili indirektnih utjecaja ili pritisaka kojima su bili izloženi, kako oni lično, tako i članovi njihovih porodica, kao i da su ozbiljne prijetnje upućene i jednom broju saučesnika protiv kojih se vodi istraga za isti inkriminirani događaj i koji su bili pripadnici istih jedinica kao apelant i saoptuženi pa su im stoga i lično poznati, zbog čega je pritvor opravdan.

15. Obrazloženo je i da je u osporenim rješenjima pravilno i detaljno obrazloženo na osnovu čega je prvostepeni sud došao do zaključka da je utjecaj apelanta i saoptuženih na tok predmetnog krivičnog postupka izašao izvan okvira «ozbiljnog rizika» što ukazuje na to da postoje naročite okolnosti da bi apelant i saoptuženi boravkom na slobodi ometali krivični postupak na način da bi vršili utjecaj na svjedoke i saučesnike. Apelaciono odjeljenje je navelo da je, ocjenjujući postojanje razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, zaključilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da je za krivično djelo koje je stavljeno na teret apelantu i saoptuženim zaprijećena kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen formalnopravni uvjet iz navedene zakonske odredbe, a predmetno krivično djelo predstavlja i jedno od najtežih krivičnih djela uopće jer je usmjereno protiv vrijednosti koje su zaštićene, kako domaćim, tako i međunarodnim propisima. Navedeno je i da su u pogledu ostalih uvjeta iz predmetne zakonske odredbe u osporenim rješenjima pravilno ocijenjeni način izvršenja i posljedice predmetnog krivičnog djela na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio da su proizašle posljedice izuzetno teške i da su ostavile trajne i dalekosežne posljedice na velik broj preživjelih žrtava i srodnika stradalih što proizlazi iz iskaza do sada saslušanih svjedoka. Apelaciono odjeljenje je istaklo da smatra da je prvostepeni sud došao do pravilnog zaključka da ponašanje apelanta i saoptuženih tokom istražnog postupka predstavlja vanrednu okolnost s obzirom na to da su tokom provođenja istrage upućivane prijetnje medijima, istražiteljima SIPA-e, tužiteljici i jednom broju saučesnika, te da se u osporenim rješenjima pravilno navodi da bi puštanje na slobodu apelanta i saoptuženih dovelo do uznemirenja javnosti i da bi proizašle tenzije rezultirale stvarnim narušavanjem javnog reda. Imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono odjeljenje je odbilo žalbe apelanta i saoptuženih.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je pritvor određen a da nisu navedeni konkretni razlozi za određivanje tog pritvora, jer dokazi koje je prezentiralo Tužilaštvo eliminiraju apelanta kao učesnika događaja u Trusini. Apelant navodi da u spisu nema dokaza koji «potkrepljuju egzistenciju općeg uvjeta u radnjama osumnjičenog», čemu u korist govori i činjenica da Tužilaštvo nikada nije postupilo prema njegovim zahtjevima i dostavilo na uvid naredbu o pokretanju istrage, niti je dopustilo uvid u sve dokaze kojima raspolaže, kako ni u istrazi, tako ni u toku glavnog pretresa koji još uvijek traje. Apelant navodi da baš iskaz jednog od zaštićenih svjedoka «G», čiji je identitet apelantu otkriven i zna se da se radi o M. D., nedvojbeno dokazuje da apelant nije bio jedan od izvršilaca djela koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, apelant navodi da su zaštićeni svjedoci koje poimenično navodi u apelaciji već saslušani i da više nema potrebe očuvanja sigurnosti ovih svjedoka ali da sad Apelaciono vijeće i Sud BiH prelaze na nove svjedoke samo da bi ga zadržali u pritvoru. Prema apelantovim navodima, opravdanje za određivanje pritvora Sud BiH vidi u tome što je istraga u konkretnom predmetu veoma složena i što se vodi protiv nekih visokopozicioniranih lica iz vrha Armije RBiH i političkog života, što, prema apelantovom mišljenju, ne može biti razlog da se i njemu odredi i produžava pritvor. Dalje, apelant navodi da ne postoji niti jedan dokaz da bi on imao potrebu da utječe na bilo kojeg saizvršioca, da je utjecao ili da je bilo kome prijetio, te da je diskriminiran zbog svog socijalnog porijekla, kao i da ničim nije mogao da zaštiti svoja prava jer mu je uskraćena mogućnost da izjavi bilo kakav pravni lijek protiv naredbe Tužilaštva pa mu je na taj način prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Apelaciono odjeljenje i Sud BiH su istakli da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva jer je nedvojbeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da apelantova odbrana nikada u spis nije uložila dokaze na koje se poziva, kako u apelaciji, tako i u postupku pred tim vijećem. Navedeno je i da ostaju pri obrazloženjima datim u osporenim odlukama a koja se tiču postojanja uvjeta za određivanje i produženje pritvora.

18. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo hronologiju konkretnog predmeta, te istaklo da nije došlo do kršenja prava koja apelant navodi u apelaciji i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:

Član 47. st. 3, 4. i 5.

(3) Nakon podizanja optužnice, branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze.

(4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju. (5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branitelj može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 131. stav 1.

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132. stav 1. tačke b) i d) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Član 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

- jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

- jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

- dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

- tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na Rješenje Apelacionog odjeljenja broj S1 1 K 003369 12 Krž 22 od 20. marta 2012. godine

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navedeno rješenje Apelacionog odjeljenja Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

25. S obzirom na to da je apelantu 22. marta 2012. godine uručeno Rješenje Apelacionog odjeljenja broj S1 1 K 003369 12 Krž 22 od 20. marta 2012. godine, a dopuna apelacije je Ustavnom sudu podnesena 31. maja 2012. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, koji je predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je u odnosu na ovo rješenje apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala rješenja osporena apelacijom

27. Predmet osporavanja apelacijom su i rješenja Apelacionog odjeljenja br. S1 1 K 003369 12 Krž 24 od 22. maja 2012. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 17. marta 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 23. maja 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 15. jula 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr- 09/786-1) od 20. septembra 2011. godine, S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 16. novembra 2011. godine i S1 1 K 003369 Krž 10 (veza X-Kr-09/786-1) od 18. januara 2012. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio u periodu od 23. maja 2011. godine do 28. maja 2012. godine, a apelacija i dopune apelacije su podnesene u periodu od 28. juna 2011. godine do 31. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navedena rješenja ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

30. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

32. Ustavni sud zapaža da je apelant ovom apelacijom i njenim dopunama osporio rješenja Suda BiH o produženju pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud prvo podsjeća na to da je već rješavao apelaciju istog apelanta kojom je pokrenuto isto činjenično i pravno pitanje vezano za određivanje pritvora ali u toku istrage, te donio Odluku broj AP 120/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 120/10 od 20. aprila 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je izložio opća razmatranja vezana za primjenjivost garancija iz člana

5. Evropske konvencije (tačke 41-44) na konkretan slučaj, te smatra da nema potrebe da ih ponovo izlaže u ovoj odluci. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti jer je utvrdio: «[...] iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora, te da je izjavio žalbu na rješenje o određivanju pritvora. Sama činjenica da apelantu u početku istrage nije dozvoljen uvid u sve dokaze kojima je raspolagalo Tužiteljstvo, a radi zaštite vođenja istrage, ne vodi kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti, budući da je apelantovom branitelju nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta omogućen uvid u sve spise, te da zbog navedenog Ustavni sud smatra navode o povredi prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim». Osim toga, u odluci je navedeno: «Sud BiH je u osporenim rješenjima dao vrlo iscrpne i jasne razloge za svoje zaključke u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora u smislu relevantnih odredaba člana 132. ZKPBiH. Naime, iz navedenih obrazloženja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi samo o pretpostavkama da bi apelantovo sugestivno postupanje bilo moguće, već zato što je Tužiteljstvo u svom prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora ponudilo, što je Sud BiH prihvatio i obrazložio, razloge u vidu realnog straha ključnih svjedoka, tužiteljice i pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu. [...] Iz toga proizlazi da nema proizvoljnosti u zaključku Suda BiH da u slučaju apelantovog ostanka na slobodi postoji opravdana bojazan da bi on mogao stupiti u kontakt sa saučesnicima koji su u bjekstvu. To bi, kako je Sud BiH obrazložio, vodilo ometanju istrage koja je još u toku zato što ne postoji drugi efikasan način da se takvi kontakti onemoguće ili ograniče. [...] Osim toga, Ustavni sud smatra da je i obrazloženje Suda BiH o postojanju tzv. vanrednih okolnosti u konkretnom slučaju argumentirano i zasnovano na realnoj mogućnosti narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim.»

33. Osim toga, u navedenoj odluci Ustavni sud je u pogledu navoda da je razlog za apelantovo lišavanje slobode bio i rezultat uskraćivanja uvida u neke od dokaza koji su korišteni kao osnov za određivanje pritvora, te zaključio: «[...] da je u konkretnom slučaju takvo postupanje suda bilo zasnovano na relevantnim odredbama člana 47. ZKPBiH, te da je apelant učestvovao u svim fazama istrage i da mu je omogućeno da razmatra spise i razgleda sve ostale dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je, kao što je već rečeno, nakon potvrđivanja optužnice apelantovom branitelju omogućen uvid u kompletan spis. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prilikom određivanja pritvora i produženja pritvora u cijelosti zadovoljeni zahtjevi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, pa navode o povredi ovog prava smatra neosnovanim.» Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u Odluci broj AP 120/10 zaključio da nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud je u Odluci broj AP 120/10 u pogledu apelantovih navoda da su mu prekršeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije zaključio da su i ovi apelacioni navodi neosnovani, kako navodi: «[...] budući da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o određivanju (a nakon toga i produženju) pritvora koju je apelant i koristio, te je u toj žalbi osporavao osnove, odnosno dokaze na osnovu kojih je pokrenuta istraga protiv njega, te da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da su apelantove žalbe odbijene kao neosnovane ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova [...] odnosno da sama činjenica da je Sud BiH donosio drugačije odluke o pritvoru, odnosno određivanju mjere zabrane za lica koja su, također, učestvovala u istom događaju ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke jer se postojanje osnova za pritvor mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.»

35. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je odlukama osporenim ovom apelacijom i njenim dopunama prekršeno pravo iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije jer mu nisu prezentirani svi dokazi Tužilaštva u toku glavnog pretresa koji još uvijek traje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih rješenja nedvojbeno da je apelantu nakon potvrđivanja optužnice omogućen uvid u cjelokupan spis, te da je upoznat sa dokazima kojima raspolaže Tužilaštvo iz čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga, apelant navodi da mu nikada nije dostavljena naredba o pokretanju istrage protiv njega niti su u tom smislu predočeni dokazi i razlozi za pokretanje istrage. Ustavni sud podsjeća na to da je o ovim apelantovim navodima već odlučivao u Odluci broj AP 120/10, te da Ustavni sud iz tog razloga smatra da nije potrebno ponovno razmatrati te navode.

36. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 3, budući da, osim navoda da je pretres u konkretnom predmetu veoma složen i da se vodi protiv nekih visokopozicioniranih lica iz vrha Armije RBiH i političkog života, nisu navedeni nikakvi opravdani razlozi za određivanje i produžavanje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor i u fazi glavnog pretresa određen zbog postojanja uvjeta iz člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH a produžavan shodno odredbama člana 137. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti i vanrednih okolnosti, tj. da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant i saoptuženi, između ostalog, ometati krivični postupak utječući na svjedoke i saučesnike, odnosno da postoje vanredne okolnosti vezane, kako za visinu zaprijećene kazne za predmetnog krivično djelo, tako i način izvršenja i posljedice predmetnog krivičnog djela. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da su proizašle posljedice izuzetno teške i da su ostavile trajne i dalekosežne posljedice na velik broj preživjelih žrtava i srodnika stradalih, te da postoje i okolnosti vezane za prijetnje remećenja javnog reda organiziranjem demonstracija i blokiranjem saobraćajnica, upućivanje prijetnji medijima, istražiteljima SIPA-e, tužiteljici i jednom broju saučesnika. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.

37. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je nakon potvrđivanja optužnice apelantovom braniocu omogućen uvid u kompletan spis iz kojeg proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je apelantu omogućeno da se žali protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora. Dalje je evidentno da je Sud BiH, Apelaciono odjeljenje, ispitalo apelantove žalbene navode, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješavanja konkretne pravne stvari, odnosno zašto i dalje postoje razlozi za zadržavanje apelanta u pritvoru, a što je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

38. Osim toga, apelant navodi da su mu prekršeni i pravo na nediskriminaciju iz člana

14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima da je diskriminiran zbog svog socijalnog porijekla u odnosu na saoptužene visokopozicionirane pripadnike Armije BiH, odnosno da mu nije omogućeno da se žali protiv naredbe o provođenju istrage, Ustavni sud podsjeća na to da je o navedenim pitanjima već rješavao u predmetu broj AP 120/10. S obzirom na to da apelant u konkretnoj apelaciji nije dostavio nikakve nove dokaze i argumente kojima bi potkrijepio svoje navode o diskriminaciji i nedjelotvornosti pravnih lijekova koje je koristio, Ustavni sud smatra da nije neophodno ponovno razmatrati ove navode.

39. Imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir da apelant u ovoj apelaciji u suštini ponavlja iste navode i tvrdnje o kršenju prava koje je Ustavni sud razmotrio u predmetu broj AP 120/10, uz jedinu razliku da se u konkretnom slučaju radi o produženju pritvora na osnovu člana

137. ZKPBiH, dakle nakon potvrđivanja optužnice, te budući da je Sud BiH u odlukama osporenim ovom apelacijom dao iscrpne i jasne razloge za zaključak da i dalje postoje razlozi za apelantovo zadržavanje u pritvoru, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 2. Evropske konvencije kada iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora. Ne postoji ni kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada odluka o produženju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta predviđenih tačkama b) i d) navedenog člana i člana 137, budući da, prema utvrđenju suda, postoji bojazan da će apelant utjecajem na svjedoke i saučesnike ometati krivični postupak, odnosno kad je utvrđeno postojanje tzv. vanrednih okolnosti. Također, nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je apelantu, odnosno njegovom braniocu omogućen uvid u spis, omogućeno aktivno učešće u postupku, kao i pravo na žalbu protiv odluke o produženju pritvora, koju je razmotrio nadležni sud i dao razloge za zaključak da i dalje egzistiraju razlozi za apelantovo zadržavanje u pritvoru.

41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2643/11 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio