Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/12 (A. F.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Izmijenjene pravne okolnosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2049/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godineu predmetu broj AP 2049/12, rješavajući apelaciju Anne Frank, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anne Frank podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 008262 11 Gž 2 od 16. marta 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 008262 11 I 2 od 22. juna 2011. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.
OBRAZLOŽENJE
1. Anna Frank (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kraljevine Švedske, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić i Gagula iz Sarajeva, podnijela je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 008262 11 Gž 2 od 16. marta 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 008262 11 I 2 od 22. juna 2011. godine. Apelantica je 20. juna 2012. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.
Postupak izvršenja odluke o povjeravanju djeteta apelantici
2. Apelantica je podnijela Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje, na osnovu Presude Osnovnog suda u Sodertornu broj T 2637-07 od 16. novembra 2007. godine i Presude Drugostepenog suda za srednju Švedsku broj T 8456-07 od 10. juna 2008. godine, koje su priznate pravosnažnim Rješenjem Okružnog suda broj 15 0 V 000165 09 V od 15. marta 2010. godine, protiv Želimira Radoša (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi predaje djeteta.
3. Osnovni sud je, postupajući po apelantičinom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje broj 95 0 I 008262 10 I od 24. januara 2011. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
4. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 95 0 I 008262 11 I 2 od 22. juna 2011. godine kojim je usvojio izvršenikov prigovor, te obustavio izvršenje i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da iz Presude Osnovnog suda u Sodertornu broj T 2637-07 od 16. novembra 2007. godine proizlazi da je apelantici povjeren na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje njen maloljetni sin V.R. (stav I izreke presude), te da je regulisan način održavanja ličnog kontakta maloljetnog V.R. sa njegovim ocem tj. izvršenikom (stav II izreke presude). Osnovni sud je dalje naveo da iz Presude Drugostepenog suda za srednju Švedsku broj T 8456-07 od 10. juna 2008. godine proizlazi da je tom presudom potvrđena prvostepena presuda u stavu I izreke prvostepene presude, te je naloženo izvršeniku da pod prijetnjom novčane kazne preda apelantici maloljetnog V.R. najkasnije do 17. juna 2008. godine, dok je prvostepena presuda preinačena u stavu II izreke presude tako što je određeno da maloljetni V.R. mora imati pravo na održavanje ličnog kontakta sa izvršenikom u prisustvu jedne osobe određene od strane Socijalne službe. Takođe, Osnovni sud je naveo da je uvidom u pravosnažno Rješenje Okružnog suda broj 15 0 V 000165 09 V od 15. marta 2010. godine utvrdio da su navedene strane sudske odluke priznate i izjednačene sa odlukama sudova Bosne i Hercegovine i da imaju pravni učinak u Bosni i Hercegovini.
5. Osnovni sud je naveo da je, radi odlučivanja u predmetnoj pravnoj stvari, pribavio Izvještaj Centra za socijalni rad Trebinje (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) broj 04-544-
20/11 od 5. maja 2011. godine, Nalaz i mišljenje Centra za socijalni rad broj 04-544-20/11 od 25. maja 2011. godine, te da je saslušao psihologa Centra za socijalni rad, kao i maloljetnog V.R. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 12. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisano da će države potpisnice obezbijediti djetetu, koje je sposobno da formira svoje vlastito mišljenje, pravo da slobodno izražava svoje mišljenje o svim pitanjima koja se tiču djeteta, te da će u tom cilju posebno pružiti mogućnost djetetu da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na dijete. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je 27. maja 2011. godine održao ročište na kojem je saslušao maloljetnog V.R., te da je svoju odluku donio uzimajući u obzir djetetovo mišljenje i rukovodeći se, prije svega, interesima djeteta. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 13. stav 1. Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija) propisano da sudski i upravni organi države kojoj je upućen zahtjev nisu dužni narediti povratak djeteta, ako lice koje se suprotstavlja njegovom povratku dokaže da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 13. stav 2. Konvencije propisano da sudski organ može odbiti da naloži povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti zbog čega je primjereno uzeti u obzir njegovo mišljenje. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su Centar za socijalni rad i psiholog jedinstveni u stavu da bi se izdvajanje maloljetnog V.R. iz sredine u kojoj živi skoro tri godine negativno odrazilo na njegov psihofizički razvoj. Takođe, Osnovni sud je naveo da je maloljetni V.R. izjavio da ne želi da promjeni sredinu i da živi sa majkom, navodeći pri tome svoja ranija negativna iskustva u zajednici života sa majkom. Uzimajući u obzir da maloljetni V.R. ima 14 godina, da je prema izvještaju Centra za socijalni rad adekvatno psihofizički razvijena osoba prema svojoj kalendarskoj dobi, da je prema stepenu svog intelektualnog razvoja u stanju da izrazi svoje mišljenje i želje, te da se maloljetni V.R. izjasnio da želi da živi sa ocem u Trebinju, Osnovni sud je zaključio da bi se ponovna promjena sredine, odnosno zasnivanje ponovne zajednice života sa majkom negativno odrazilo na sve aspekte razvoja ličnosti maloljetnog V.R. Imajući u vidu odredbe člana 13. Konvencije, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji sprječavaju izvršenje, te je stoga odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.
6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 95 0 I 008262 11 Gž 2 od 16. marta 2012. godine kojim je žalbu odbio i navedeno rješenje potvrdio.
Postupak radi izmjene odluke o povjeravanju djeteta apelantici
7. Želimir Radoš (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelantice radi izmjene odluke o povjeravanju djeteta.
8. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 008005 10 P od 12. oktobra 2011. godine izmijenjena je Presuda Osnovnog suda u Sodertornu broj T 2637-07 od 16. novembra 2007. godine koja je potvrđena Presudom Drugostepenog suda za srednju Švedsku broj T 8456-07 od 10. juna 2008. godine, koje su priznate pravosnažnim Rješenjem Okružnog suda broj 15 0 V 000165 09 V od 15. marta 2010. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o povjeravanju na zaštitu i vaspitanje maloljetnog V.R. tako što je maloljetni V.R. povjeren na zaštitu, vaspitanje i čuvanje ocu tj. tužiocu. Ujedno je obavezana apelantica da na ime izdržavanja maloljetnog V.R. isplaćuje iznos od 50% od zajamčene plate ostvarene u Republici Srpskoj svakog prvog, a najkasnije do desetog u mjesecu, na ruke oca maloljetnog V.R. počev od dana donošenja presude pa ubuduće, dok se prilike ne izmijene.
9. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 008005 12 Gž od 17. aprila 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 89. stav 1. Porodičnog zakona propisano da će novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučivao. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 89. stav 1. Porodičnog zakona, te donio pravilnu odluku.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, koje su donesene u izvršnom postupku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojem odgovara član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, kojem odgovara član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi da su redovni sudovi u izvršnom postupku vršili meritorno preispitivanje presude, odnosno da su postupali na način kao da se radi o ponovljenom postupku u kojem se odlučuje sa kojim roditeljem će dijete živjeti. Apelantica ističe da u izvršnom postupku nije moguće preispitivati razloge zbog kojih je donesena presuda koja predstavlja izvršni naslov, a da su u konkretnom slučaju redovni sudovi upravo to učinili. Pri tome, apelantica navodi da su razlozi zbog kojih se može odbiti izvršenje presude sadržani u članu 47. Zakona o izvršnom postupku, te da nijedan od tih razloga ne daje pravo sudu da u meritumu preispituje presudu u izvršnom psotupku. Takođe, apelantica navodi da redovni sudovi nisu preduzeli nikakve mjere da bi došlo do ponovnog spajanja apelantice sa njenim maloljetnim sinom, te u vezi s tim se pozvala na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda broj 95 0 I 008262 11 Gž 2 od 16. marta 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 008262 11 I 2 od 22. juna 2011. godine kojima je obustavljen postupak izvršenja stranih sudskih odluka, koje su priznate u Bosni i Hercegovini, kojima je maloljetni V.R. povjeren na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje apelantici. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Želimir Radoš, kao učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, u odgovoru na apelaciju od 25. juna 2012. godine obavijestio Ustavni sud da su Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 008005 10 P od 12. oktobra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 008005 12 Gž od 17. aprila 2012. godine, izmijenjene sudske odluke o povjeravanju djeteta, tako što je maloljetni V.R. povjeren na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje ocu tj. Želimiru Radošu. Imajući u vidu da sudske odluke, na osnovu kojih je pokrenut predmetni izvršni postupak, kao takve više ne egzistiraju, Ustavni sud ukazuje da je samim tim postalo bespredmetno daljnje razmatranje bilo kakvih pitanja u vezi sa postupkom izvršenja tih odluka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do izmijenjenih pravnih okolnosti zbog kojih je bespredmetno daljnje razmatranje predmetne apelacije.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić