Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4792/11 (N. M.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4792/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 4792/11, rješavajući apelaciju Nebojše Meseldžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Meseldžije podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 000889 11 Kž 2 od 29. novembra 2011. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 000889 11 Kv od 26. septembra 2011.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Meseldžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bačke Palanke, Republika Srbija, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 000889 11 Kž 2 od 29. novembra 2011. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 000889 11 Kv od 26. septembra 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 000889 09 K od 10. jula 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 0 K 000889 09 Kž od 23. decembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo - teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS) pa ga je sud na osnovu navedenog zakona i primjenom čl. 31, 32, 36, 38, 39. i 40. Krivičnog zakona RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 K 000889 11 Kv od 26. septembra 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 80 0 K 000889 11 Kž 2 od 29. novembra 2011. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se zamijeni novčanom kaznom kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, izrečena presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 000889 09 K od 10. jula 2009. godine. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da se u konretnom slučaju radi o licu koje je do sada više puta bilo u bjekstvu i da često boravi u inostranstvu, pa je primjenom člana 33. stav 2. Krivičnog zakon RS odlučio kao u izreci.
4. Okružni sud je obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva, naveo da je odredbom člana 33. stav 2. Krivičnog zakona RS propisano da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci može na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. istog zakona. Navedena zakonska odredba, kako je dalje istakao Okružni sud, propisuje mogućnost a ne obavezu zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. Okružni sud je također naveo da se odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva pravilno zasniva na ocjeni njegovog ponašanja nakon izvršenja krivičnog djela odnosno na okolnosti njegovog bjekstva i skrivanja i privođenja pravdi tek nakon nekoliko godina na osnovu raspisane međunarodne potjernice i na okolnosti da apelant nije pružio pouzdane dokaze i garanciju o tome da će stvarno biti u mogućnosti da plati iznos novčane kazne u slučaju zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, uzimajući u obzir da bi apelant u tom slučaju bio u obavezi da isplati novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM. Osim toga, Okružni sud je naveo da se samo izricanjem zatvorske kazne u trajanju od pet mjeseci može ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 28. Krivičnog zakona RS.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja Osnovnog i Okružnog suda, kojima je odbijen njegov prijedlog da se izrečena kazna zatvora zamjeni novčanom kaznom. Stoga, Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja redovnih sudova kojima je isključivo raspravljano pitanje postojanja zakonskih pretpostavki da se dozvoli zamjena izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6.stav
1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
8. Ustavni sud zaključuje da se, također, u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni o njegovom pravu na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić