Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5043/11 (Grad Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5043/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godineu predmetu broj AP 5043/11, rješavajući apelaciju Grada Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Istočno Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000635 10 Uvp od 12. oktobra 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000635 10 U od 16. juna 2010.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 30. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000635 10 Uvp od 12. oktobra 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000635 10 U od 16. juna 2010. godine.
2. Dopunskim rješenjem Skupštine Opštine Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-457/155 od 29. marta 2010. godine dopunjena su rješenja tuženog broj 01-457/118 od 30. septembra 2002. godine i broj 01-457/160 od 17. decembra 2002. godine, kojima je apelantu dodijeljeno građevinsko zemljište pobliže označeno u izreci rješenja, radi građenja poslovno – stambenih objekata A, B, C, D i F, na način da je apelant obavezan platiti naknadu za dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište i to: naknadu za pogodnost – rentu za stambeni dio objekta BiCu iznosu od 118.656,00 KM.
3. Apelant je 14. maja 2010. godine, protiv navedenog rješenja, podnio tužbu Okružnom sudu, koji je rješenjem broj 14 0 U 000635 10 U od 16. juna 2010. godine odbacio tužbu kao neblagovremenu. Okružni sud je naveo da je je članom 15. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant osporeno rješenje tuženog primio 9. aprila 2010. godine, a da je tužbu izjavio 14. maja 2010. godine, pa je shodno odredbi člana 22. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja.
4. Vrhovni sud je presudom broj 14 0 U 000635 10 Uvp od 12. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda broj 14 0 U 000635 10 U od 16. juna 2010. godine. Vrhovni sud je zaključio da pobijanim rješenjem nije ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. ZUS-a, te je predmetni zahtjev odbio na osnovu člana 40. stav 1. ZUS-a.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz lčana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, rješenjem Okružnog suda broj 14 0 U 000635 10 U od 16. juna 2010. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba protiv dopunskog rješenja tužene od 29. marta 2010. godine. Vrhovni sud je presudom od 12. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 16. juna 2010. godine.
9. Dakle, u konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio tužbu protiv dopunskog rješenja tužene od 29. marta 2010. godine. Iz tog razloga ni Okružni sud u upravnom sporu kao i Vrhovni sud u postupku za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Okružnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić