Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1008/09 (Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1008/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-1008/09, rješavajući apelaciju Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000930 od 22. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000930 od 22. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1910/04-A od 12. januara 2006. godine obavezan je Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: ZZZKS), kao prvotuženi da H.K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati plaću i naknadu za topli obrok za mjesec mart 2003. godine u iznosu od 654,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2003. godine. Tužiteljicin tužbeni zahtjev je u odnosu na apelanta kao drugotuženog i Zavod za zdravstvenu zaštitu radnika „Unioninvest“, Sarajevo (u daljnjem tekstu: ZZZ Unioninvest) kao trećetuženog odbijen te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica u tužbi od 10. decembra 2004. navela da je bila zaposlena na neodređeno vrijeme kod ZZZ Unioninvest sve do marta 2003. godine, kada joj je prestao radni odnos na način da je premještena na poslove u drugu zdravstvenu ustanovu. Tužiteljici nije isplaćena naknada za topli obrok u visini od 126,00 KM i plaća u visini od 528,10 KM za mjesec mart 2003.godine pa je predložila da se svi tuženi obavežu da joj solidarno isplate plaću i naknadu za topli obrok za mjesec mart 2003.godine u sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2003. godine pa do isplate.
4. Tokom postupka Općinski sud je utvrdio da je na temelju apelantove Odluke o usvajanju mreže zdravstvenih ustanova na području Kantona Sarajevo broj 01- 37-198/00 od 29. juna 2000. godine usvojena mreža zdravstvenih ustanova na Kantonu Sarajevu u skladu sa odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Bosne i Hercegovine“ broj 30/97). Prema navedenoj odluci organizacija Zavoda za zdravstvenu zaštitu radnika u radnim organizacijama između ostalih i Unioinvesta se izvršila pripajanjem Zavodu za medicinu rada Kantona Sarajevo i Domu zdravlja Sarajevo, i to na način što se medicini rada pripojila specifična zdravstvena zaštita radnika, a Domu zdravlja opća, primarna i zdravstvena zaštita radnika, nakon čega su ti Zavodi za zdravstvenu zaštitu radnika u radnim organizacijama prestali postojati.
5. Tužiteljica je, dakle, bila uposlenica ZZZ Unioninvest pa je 1. aprila 2003. godine prešla u J.U. Dom zdravlja Kantona Sarajevo. Tužiteljica je plaću za januar i februar 2003. godine primila iz sredstava koja je osigurao ZZZKS, koji je, kako navodi Općinski sud, tu obavezu imao i preuzeo na osnovu Odluke o financiranju zdravstvenih ustanova u 2002. godini. U navedenoj odluci, u članu 2. propisano je da se masa sredstava za plaće zaposlenih radnika u zdravstvenim ustanovama utvrđuje na osnovu broja zaposlenih radnika koje financira ZZZKS, a koji je tu obavezu nesporno izvršio i za januar i februar 2003. godine. U navedenoj odluci je propisano da će se Odluka primjenjivati od 1. januara 2002. godine, no nije određeno kada će se prestati primjenjivati. Obaveza isplate plaće i naknade za topli obrok tužiteljici za mjesec mart 2003. godine po ocjeni Općinskog suda pada na teret ZZZKS, iz razloga što je članom 99. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da Kantonalni zavod osiguranja planira i prikuplja novčana sredstva te plaća usluge zdravstvenim ustanovama, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica preuzeta u radni odnos kod JU Doma zdravlja Kantona Sarajevo tek 1. aprila 2003. godine.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000930 od 22. januara 2009. godine uvažena je žalba ZZZKS i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant obavezan isplatiti tužiteljici naknadu za plaću i topli obrok za mjesec mart 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 10. decembra 2004. godine pa do isplate, dok je tužiteljicin tužbeni zahtjev u odnosu na ZZZKS odbijen. U odnosu na ZZZ Unioninvest prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Dalje, presudom Kantonalnog suda tužiteljica je obavezana ZZZKS naknaditi troškove parničnog postupka, te je odbijen tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
7. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovana žalba ZZZKS u kojoj je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
8. Kantonalni sud je ukazao da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je tužiteljica bila zaposlenik ZZZ Unioninvest, i da je 30. decembra 2002. godine, osnivač ZZZ Unioninvest, donio odluku o prestanku njegovog rada sa 31. decembrom 2002. godine. Članom 3. navedene odluke propisano je da će osnivač ZZZ Unioninvest Kantonu Sarajevo ustupiti zaposlenike, sredstva rada i medicinsku opremu Zavoda, uz naznaku da će se raspored sredstava i zaposlenika izvršiti aktom apelanta. Dalje je utvrđeno da je apelant 30. januara 2003. godine donio odluku na osnovu koje će zaposlenike Zavoda preuzeti Javne zdravstvene ustanove, s tim da zaposlenici stupiti na rad nakon izvršene primopredaje, najkasnije do 5. februara 2003. godine.
9. Kantonalni sud je ukazao da je na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pogrešno zaključio da se obaveza ZZZKS temelji na Odluci o financiranju zdravstvenih ustanova u Kantonu Sarajevo za 2002. godinu. Ukazano je i da, budući da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potraživanjima za 2003. godinu, se na njih ne može primijeniti odluka iz 2002. godine. Navedena odluka se ne može primijeniti ni iz razloga što u financijskom planu ZZZKS za 2003. godinu nisu predviđena nikakva novčana sredstva za ZZZ Unioninvest.
10. S obzirom da je u konkretnom slučaju predmet zahtjeva potraživanje tužiteljice iz 2003. godine, Kantonalni sud je stava da je na temelju apelantove Odluke od 30. januara 2003. godine, kojom je utvrđena obaveza Javnih zdravstvenih ustanova da preuzmu zaposlenike ZZZ Unioninvesta najkasnije do 5. februara 2003. godine, valjalo obavezati apelanta na isplatu spornog potraživanja. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odlukom na jasan način utvrđena obaveza apelanta da preuzme sve zaposlenike Zavoda i sa njima uspostavi radno pravni status sa svim pravima koja proizlaze iz radnog odnosa, između ostalih i prava na plaću i dodatke na plaću za sporni period.
11. Naime, da bi postojala obaveza na strani ZZZKS, neophodno je bilo da tužiteljica, u smislu odredbe iz člana 2. Zakona o radu, zaključi ugovor o radu sa ZZZKS, jer tek zaključenjem ugovora, za ugovorne strane nastaju određena prava i obaveze, pa bi tako jedna od obaveza bila i isplata naknada koje proizlaze iz radnog odnosa. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije zaključila ugovor o radu, niti je bila u radnom odnosu kod ZZZKS, to i ne postoji obaveza na strani ZZZKS da tužiteljici isplati plaću i topli obrok za mjesec mart 2003. godine, zbog čega je osnovan prigovor pasivne legitimacije na strani ZZZKS.
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud, time što je prilikom odluke o žalbi ZZZKS, preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta na isplatu, nezakonito postupio izvan granica ispitivanja i van okvira žalbe koju je podnio ZZZKS, odnosno da je postupao protivno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je ukazao da ga, iako drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud nije imao ovlaštenje obavezati na isplatu, posebno iz razloga što tužiteljicina žalba nije bila usmjerena protiv apelanta.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u suštini se svode na osporavanje načina na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o žalbi ZZZKS protiv prvostepene presude. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 229. stav 2. ZPP u kojoj je propisano da će drugostepeni sud preinačiti prvostepenu presudu „ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi“. Iz navedene odredbe proizlazi da Kantonalni sud nije odlučivao van granica žalbe koju je protiv prvostepene presude podnio ZZZKS, naprotiv, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud postupio u skladu sa relevantnom odredbom ZPP. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju dao jasno i detaljno obrazloženje zašto je utvrdio da je apelant u obavezi da tužiteljici isplati naknadu za plaći i topli obrok za mjesec mart 2003. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda obrazloženje Kantonalnog suda je dovoljno jasno i zasnovano na zakonu, i ne može se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić