Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1090/09 (M. Č.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1090/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-1090/09, rješavajući apelaciju Mustafe Čektavice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Čektavice podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000559 09 U od 24. februara 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci, broj 6030528388 od 1. decembra 2008. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina, broj [JMB uklonjen] od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Čektavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Fatima Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000559 09 U od 24. februara 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Fond) broj 6030528388 od 1. decembra 2008. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Filijala) broj [JMB uklonjen] od 26. juna 2008. godine.
2. Rješenjem Filijale broj [JMB uklonjen] od 26. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Fonda broj 6030528388 od 1. decembra 2008. godine, apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud presudom broj 12 0 U 000559 09 U od 24. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo je iz obrazloženja osporenog akta i iz stanja spisa predmeta, utvrdio da apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju iz razloga što je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja i prvostepenog i drugostepenog organa vještačenja utvrđeno da nije završeno ispitivanje apelantovog zdravstvenog stanja.
5. Dalje, Okružni sud je u utvrdio da su organi uprave, u postupku rješavanja apelantovog zahtjeva za utvrđivanja prava na invalidsku penziju, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja prvostepenog i drugostepenog organa vještačenja koji su naveli da dijagnostički nije razjašnjeno apelantovo zdravstveno stanje, pa je neophodno da se ispitivanje nastavi pod kontrolom kardiologa i nefrologa, utvrdili da ispitivanje nije završeno i zaključili da ne postoji osnov za utvrđivanje invalidnosti, te da će apelant, nakon što se dijagnostički razjasni njegovo zdravstveno stanje, imati mogućnost ponovo podnijeti zahtjev za ocjenu radne sposobnosti.
6. Okružni sud je, pozivajući se na odredbu člana 137. Zakona o opštem upravnom postupku, ukazao da nije osnovan ni apelantov tužbeni prigovor da je do proizvoljne primjene materijalnog prava došlo zbog toga što mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku. Ukazano je da u konkretnom slučaju, s obzirom da je apelant u zahtjevu iznio sve činjenice i da u spisu postoji medicinska dokumentacija na osnovu koje su organi vještačenja dali nalaz ocjenu i mišljenje, nije bilo neophodno da se apelant posebno izjašnjavanja o činjeničnom stanju, niti je postojala zakonska obaveza da se održi usmena rasprava ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Europske konvencije. Apelant je u suštini ponovio navode koje je isticao u tužbi Okružnom sudu, ukazao kako su Okružni sud i organi uprave prilikom donošenja osporenih odluka najdirektinje povrijedili njegova osnovna ljudska prava. Apelant je predložio Ustavnom sudu da zaustavi takvu zloupotrebu prava i omogući svim građanima jednakost pred zakonom i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije.
12. Apelant je naveo i da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na to da je diskriminiran, Ustavni sud i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije smatra očito (prima facie) neosnovanim.
13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, Ustavni sud na temelju stanja u spisu zapaža da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja, te pravo da pokrene upravni spor protiv drugostepenog rješenja, pri čemu su njegovi navodi razmotreni i dati razlozi zašto im ne može biti udovoljeno, odnosno zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na zabranu diskriminacije, prava na djelotvoran pravni i prava na zabranu zloupotrebe prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić