Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1128/09 (R. L.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1128/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1128/09, rješavajući apelaciju Romea Lejunga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Romea Lejunga podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001351 od 22. januara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000223 od 25. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Romeo Lejung (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001351 od 22. januara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000223 od 25. maja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2551/04 od 23. novembra 2006. godine utvrđeno je da je apelant kao tužitelj ispunio zakonske uslove za kupovinu stana na kojem je nosilac stanarskog prava, koji se nalazi u Tuzli, u ulici Fride Laufer broj 12, sprat I, stan broj 17 površine 35 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u zgradi na parcelama i u zk.ul. označenim u izreci presude, KO Tuzla IV. Istom presudom određeno je da je tuženi-Rudnici «Kreka» u Tuzli d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) bio dužan apelantu predmetni stan prodati u roku od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova za prodaju istog, ali da to u navedenom roku nije učinio. Dosljedno navedenom utvrđeno je da konkretna presuda zamjenjuje ugovor o kupovini-prodaji predmetnog stana, tako da apelant temeljem konkretne presude stiče osnov da postane vlasnikom predmetnog stana ukoliko tuženom uplati, odnosno prenese na odgovarajući račun vrijednost certifikata u iznosu od 10.228,00 KM, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant, u knjigama etažne svojine odnosno ukoliko knjige nisu formirane, polaganjem ugovora u zemljišno-knjižnoj službi nadležnog suda, odnosno u knjizi položenih ugovora nadležnog suda, upiše kao vlasnik istog stana sa dijelom 1/1, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.931,37 KM, sve u roku od 30 dana. Apelant je sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka. preko dosuđenog iznosa od 2.931,37 KM do iznosa od 3.188,38 KM odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude je navedeno da iz priloženih dokaza u spisu slijedi, što među strankama nije sporno, da je nosilac raspolaganja na predmetnom stanu tuženi, da je raniji nosilac stanarskog prava Janičije Stojanović imao sa tuženim zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana pod brojem 429/1562 od 20. januara 1967. godine, ali da je radi nastupanja smrti 4. septembra 1996. godine prestao sa trajnim korištenjem stana. «Apelant je na adresi predmetnog stana bio prijavljen od 9. juna 1982. godine, te da i posljednja prijava stanovanja od 4. oktobra 1988. godine glasi na adresu predmetnog stana. Među strankama nije sporno, da je predmetni stan od strane Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) 29. augusta 2001. godine predat u posjed apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava, o čemu je sačinjen i zapisnik o primopredaji stana, a rješenjem iste Službe od 11. septembra 2001. godine potvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje stana u posjed iz kojeg je iselio Nedžad Jahić kao privremeni korisnik, a koje rješenje je postalo pravosnažno 21. jula 2004. godine». Dalje je navedeno da među strankama nije sporno da se apelant kao član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava obratio zahtjevom Službi za stambene poslove za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te je navedena Služba postupajući po navedenom zahtjevu 14. januara 2004. godine donijela rješenje koje po pravosnažnosti zamjenjuje ugovor o korištenju stana zaključen između Javnog stambenog preduzeća Tuzla i apelanta, sve dok se isti ne zaključi u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 20. februara 2004. godine. Prema dokazima spisa, što među strankama nije sporno, apelant se sa zahtjevom za otkup stana obratio tuženom kao nosiocu prava raspolaganja na predmetnom stanu 24. februara 2004. godine, prilažući svu potrebnu dokumentaciju kao i rješenje Službe za stambene poslove od 14. januara 2004. godine koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

4. Općinski sud je ocijenio da se apelant pravovremeno obratio tuženom za otkup predmetnog stana, imajući u vidu da je apelant, nakon što je stupio u posjed predmetnog stana, prema zapisniku o primopredaji stana od 29. augusta 2001. godine, pokrenuo i vodio postupke pred nadležnim organima uprave, te da je rješenje Službe za stambene poslove, kojim se potvrđuje apelantu da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, postalo pravosnažno 21. jula 2004. godine, a rješenje iste Službe u ponovnom postupku od 14. januara 2004. godine, kojim je određeno da zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, postalo je pravosnažno 20. februara 2004. godine, a apelant se tuženom sa zahtjevom za otkup stana obratio 24. februara 2004. godine.

5. Općinski sud je zaključio da apelantu u smislu člana 7. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripada pravo pokrenuti sudski postupak i zahtijevati da presuda u cijelosti nadomjesti navedeni ugovor, budući da tuženi kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu u smislu člana 7. stav 2. navedenog Zakona kao prodavac nije u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva apelanta zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana.

6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog presudom broj 003-0-Gž-07-000223 od 25. maja 2007. godine, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da prema činjeničnom utvrđenju iznesenom u razlozima prvostepene presude, slijedi da je apelant kao raniji nosilac stanarskog prava ušao u posjed predmetnog stana 29. augusta 2001. godine na osnovu zapisnika o primopredaji stana sačinjenog od strane Službe za stambene poslove, a da je zahtjev za otkup stana podnio tuženom 24. februara 2004. godine. Kantonalni sud je ocijenio da se tuženi osnovano u žalbi pozvao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je ukazao na član 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» broj 32/01) od 24. jula 2001. godine kojim je propisano da, «nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine u slučaju kad stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo, u skladu sa uslovima predviđenim ovim Zakonom, na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdulje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u Službenim novinama FBiH, zavisno koji je datum kasniji».

7. Imajući u vidu da je apelant kao raniji nosilac stanarskog prava ušao u posjed predmetnog stana 29. augusta 2001. godine, a citirana odredba člana 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je objavljena u Službenim novinama FBiH 27. aprila 2002. godine, tj. kasnijeg datuma u odnosu na datum ulaska apelanta u posjed stana, Kantonalni sud je ocijenio da je u smislu navedene zakonske odredbe za apelanta počeo teći rok od jedne godine za otkup stana od 27. aprila 2002. godine, a ne od 21. jula 2004. godine kada je rješenje o potvrđivanju stanarskog prava apelanta postalo pravosnažno, «kako to pogrešno shvata prvostepeni sud». Kantonalni sud je naglasio da je apelant zahtjev, tuženom za otkup predmetnog stana, od 24. februara 2004. godine, podnio po proteku roka od jedne godine propisanog u članu 8a. navedenog Zakona, čime je prema zaključku Kantonalnog suda apelant izgubio pravo na otkup stana, te kada tuženi sa apelantom nije zaključio ugovor o kupoprodaji stana u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za otkup, time apelant, suprotno shvatanju prvostepenog suda, nije ostvario pravo da pred sudom zahtijeva donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana u smislu člana 7. stav 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-

07-000223 od 25. maja 2007. godine, presudom broj 070-0-Rev-07-001351 od 22. januara 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

9. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta vezane za pogrešnu primjenu materijalnog prava u kojima je tvrdio da je drugostepeni sud izgubio iz vida važnu činjenicu, koja konkretnom postupku u pogledu apelanta daje sasvim drugačiji status, a koja se svodi na to da apelant u predmetni stan nije ušao kao nosilac stanarskog prava na istom, kako je to greškom u rješenju o vraćanju u posjed stana navedeno, već kao član porodičnog domaćinstva svog očuha, tako da je bio prinuđen da vodi postupak za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu na svoje ime i taj postupak okonča u cilju regiliranja svog statusa, što je konačno i učinjeno rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/2-23-5966/01 od 14. januara 2004. godine, pravosnažnim 20. februara 2004. godine. Dalje, navodi su se odnosili, da je apelantu predmetni stan vraćen, ali kako on nije imao status nosioca stanarskog prava pokrenuo je predmetni postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, pravosnažnošću kojeg smatra da su se ostvarili uslovi da može pristupiti otkupu stana u smislu tačke Xe Odluke o izmjenama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova («Službene novine F BiH» broj 32/02-nadalje Odluka).

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da apelant zanemaruje da je svoj zahtjev za otkup predmetnog stana podnesenom tuženom 24. februara 2004. godine zasnovao na tvrdnji da je sunosilac stanarskog prava (zajedno sa suprugom), da želi otkupiti na osnovu čl.46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo-dakle, kao osoba koja je stekla stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje, u kom pravcu je u svrhu dokaza uz zahtjev i priložio rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u skladu sa kojim je i obaviješten da je podnesen nakon isteka roka propisanog za podnošenje zahtjeva za otkup stana, dakle, da je upravo apelant u odnosu na tuženog postupao u postupku otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo u svojstvu nositelja stanarskog prava, kako je to pravilno ocijenjeno prilikom donošenja pobijane presude drugostepenog suda.

11.. Vrhovni sud je zaključio da, «okolnosti ne koje se apelant poziva u revizijskim navodima, iz kojih proizlazi da je izostanak odgovarajućeg akta iz kojeg proizlazi da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu istoga sprječavao da pristupi postupku otkupa predmetnog stana podnošenjem zahtjeva tuženom, što je tek otklonjeno pravosnažnošću rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, nemaju značaja koje im apelant u revizijskim navodima pridaje, na način da se tek od ovoga dana imaju računati rokovi u smislu citirane odredbe Odluke, jer ova okolnost, prema zaključku Vrhovnog, suda nije predstavljala smetnju za blagovremeno podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana, s obzirom da bi u tom slučaju ukoliko dođe do odbijanja prodavca da izvrši prodaju predmetnog stana u smislu odredbi člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na njegovoj strani, predstojalo pravo pokretanja sudskog postupka u kome bi se razriješilo sporno pitanje, a što je isključeno u pokrenutom postupku u ovoj pravnoj stvari nakon proteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo»

12. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao «kako apelant do 6. decembra 2000. godine nije pokrenuo kod nadležnog organa postupak prenosa stanarskog prava, a do toga dana nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, čime bi stekao pravo da podnese zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kad mu je pravosnažnom odlukom utvrđeno stanarsko pravo (kako je to predviđeno odredbama tačke X.e stav 1. navedene Odluke), gdje iz sadržaja spisa predmeta bi proizašlo da je svojevremeno (u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj Rs-53/92) «S» pokrenuo postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava, koji je okončan rješenjem od 16. marta 1998. godine kojim se smatra da je tužba povučena, nakon čega tek 10. decembra 2001. godine, dakle, poslije 6. decembra 2000. godine, pokreće postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, neosnovano je pozivanje apelanta na navodno stečena prava iz ovoga osnova u pogledu blagovremenosti podnošenja zahtjeva».

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava navedene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a kao argument za svoje navode opširno iznosi vlastito shvatanje o tome da li su ispunjeni uslovi iz člana 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine F BiH» broj 32/01 od 24. jula 2001. godine. Naime, apelant smatra da osporene odluke nisu osnovane, naglašavajući da ni za njega a ni za tuženog «nisu sporne činjenice fizičkog ulaska apelanta u posjed predmetnog stana na dan 29. augusta 2001. godine, kao ni dan 24. februar 2004. godine, kao datum podnošenja zahtjeva za otkup predmetnog stana. Vrhovni sud i drugostepeni sud gube iz vida važnu činjenicu, koja daje ovom postupku-apelantu sasvim drugačiji status, a to je da apelant u posjed predmetnog stana nije ušao kao nosilac stanarskog prava na istom, kako je to greškom u rješenju o vraćanju u posjed stana Službe za stambene poslove broj 02-05/3-23-427/99 od 11. septembra 2001. godine navedeno, već kao član porodičnog domaćinstva svoga očuha». Apelant smatra da je bio prinuđen da vodi postupak za utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i to na svoje ime. Postupak je okončan u ponovljenom postupku rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/2-23-5966/01 od 14. januara 2004. godine, koje je postalo pravosnažno 20. februara 2004. godine, a kojim je određeno da zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, kada su se stekli usovi da može pristupiti otkupu predmetnog stana u smislu tačke Xe Odluke o izmjenama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova («Sl. novine F BiH» broj 32/02). Apelant smatra da su se tek tada, stekli uslovi za otkup predmetnog stana, dok u osporenim presudama nalazi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo «kada su zahtjev apelanta cijenili neblagovremenim i kada su našli da mu ne pripada pravo na njegov otkup, jer je logično da se rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana može podnijeti tek nakon pravosnažnog vraćanja u posjed stana, obzirom da bi svako ranije podnošenje zahtjeva bilo preuranjeno».

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu ili dom bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava pravično suđenje, na dom ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić