Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/09 (B. G.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1362/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1362/09, rješavajući apelaciju Blagoja Grahovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Grahovca podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž -09-
000 004 od 19. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-K-06-000-224 od 25. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagoje Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž -09-000 004 od 19. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-K-06-000-224 od 25. novembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-K-06-000-224 od 25. novembra 2008. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS), te ga je sud na osnovu navedenog zakonskog propisa i primjenom odredaba članova 37., 38. i 39. KZ RS, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz obavezu plaćanja paušala u iznosu od 150,00 KM. Primjenom odredbe člana 399. stav 6. KZ od apelanta je oduzeto pronađeno oružje, municija i eksplozivna sredstva. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoke R. D. i M. M., te pročitao više materijalnih dokaza preciznije označenih u obrazloženju presude. Navedeno je da je sud, na osnovu provedenih dokaza, cijeneći iste pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u vezi sa navodima iz apelantove odbrane, nesporno utvrdio da su ovlaštena službena lica Policijske stanice u Nevesinju 28. aprila 2006. godine izvršili pretres apelantove neizgrađene porodične kuće te u prizemlju i na spratu iste pronašli veću količinu naoružanja, municije i eksplozivnih sredstava (pobliže navedenih u izreci presude) čije držanje građanima nije dozvoljeno. Također je utvrđeno da je na zahtjev ovlaštenih službenih lica, apelant svo naoružanje dobrovoljno predao pri čemu mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana KZ RS. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 399. stav 1. KZ RS propisano da krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija čini „ko neovlašćeno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi oružje, municiju ili eksplozivnu materiju, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje, ili držanje građanima uopšte nije dozvoljen, ili je ograničeno, kazniće se zatvorom od 6 mjeseci do 5 godina“. Također odredbom stava 2. navedenog člana propisan je kvalifikovani oblik ovog krivičnog djela i to: „ako je predmet djela iz stava 1. ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti ..., učinilac će se kazniti od 1. do 10 godina“. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je navedeno krivično djelo blanketnog karaktera i upućuje na drugi propis, kojim se reguliše ta oblast, a to je Zakon o oružju i municiji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 70/07, u daljnjem tekstu: Zakon o oružju i municiji). S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je odredbom člana 7. ovog zakona zabranjeno građanima držanje vojničkog oružja, municije i eksplozivnih sredstava.
3. Osnovni sud je također, naveo da je cijenio apelantovu odbranu koju je temeljio na tvrdnji da je predmetno naoružanje držao „po nalogu SDS povjerenika Simić Branka“ te da je isto namjeravao vratiti JNA- Vojsci Srbije i Crne Gore koja je u toku 1991. godine dovuka i smjestila svo naoružanje u njegovu kuću, ali da istu nije mogao prihvatiti. Naime, po mišljenju suda, apelant je predmetno naoružanje mogao znatno ranije dobrovoljno predati budući da su na tom području po završetku ratnih dejstava trajale brojne akcije dobrovoljne predaje oružja, municije i drugih ubojitih sredstava, sa čime su građani bili upoznati putem sredstava javnog informisanja pa i sam apelant. Također, Osnovni sud je naveo da je upravo u to vrijeme završena akcija pod nazivom „Žetva“ kada se bez ikakvih posljedica moglo predati oružje i druga ubojita sredstva, pa čak i anonimno, a što su svojim iskazima potvrdili i saslušani svjedoci.
4. Budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant držao predmetno naoružanje, koje je prilikom izvršenja naredbe o pretresu kuće i drugih pomoćnih prostorija od 28. aprila 2006. godine dobrovoljno predao ovlaštenim službenim licima, pri čemu se po mišljenju suda „bez sumnje radilo o većoj količini oružja, municije i ubojitih sredstava“, Osnovni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da drži oružje, municiju i eksplozivna sredstva, čije držanje građanima nije dozvoljeno iz čega proizlazi da je postupao sa direktnim umišljajem. Stoga, Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama pobliže opisanim u izreci presude stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 6. KZ RS za koje ga je sud oglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 015-0-Kž -09-000 004 od 19. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud sud je naveo da nisu osnovane apelantove žalbene tvrdnje da mu u toku postupka nije omogućeno da dokaže navode svoje odbrane koji se odnose na okolnost vremena i načina nabavke predmetnog oružja, municije i eksplozivnih sredstava, te da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP RS. Naime, Okružni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je prvostepeni sud odbio prijedlog apelantove odbrane da se sasluša veći broj svjedoka na okolnosti vremena i načina nabavke predmetnog naoružanja jer su činjenice zbog kojih se traži ispitivanje svjedoka već utvrđene. Stoga, Okružni sud je zaključio da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da je počinjena navedena povreda odredaba krivičnog postupka u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži ispitivanje svjedoka već utvrđene.
6. Nadalje, Okružni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je „krivično djelo počinio kada su oružje, municija i eksplozivna sredstva smještena u kuću (apelanta)“, te da je s tim u vezi nastupila zastarjelost apelantovog krivičnog gonjenja. Naime, Okružni sud je obrazložio da se radnja izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret sastoji u držanju oružja, municije i eksplozivnih sredstava protivno propisima kojima se regulišu subjekti i uslovi za vršenje navedene djelatnosti. Budući da je da je u konkretnom slučaju apelantova radnja držanja predmetnog naoružanja otkrivena 28. aprila 2006. godine prilikom pretresa apelantove kuće, Okružni sud je zaključio da je nasuprot apelantovim žalbenim navodima, irelevantno vrijeme kada su oružje, municija i eksplozivna sredstva doveženi u apelantovu kuću. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da je predmetno djelo počinjeno onog dana kada su oružje, municija i eksplozivna sredstva doveženi u apelantovu kuću, te da je zbog toga nostupila zastarjelost apelantovog krivičnog gonjenja.
7. Okružni sud je također naveo da se, prihvatajući saglasnost izvedenih dokaza, neosnovanim ukazuju apelantove žalbene tvrdnje koje se tiču utvrđenog činjeničnog stanja jer analiza izvedenih dokaza u spisu, upućuje na zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, po mišljenju Okružnog suda, apelant nije sporio činjenicu da je u prizemlju svoje kuće držao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija, a navedene činjenice potvrđene su i materijalnim dokazima u spisu (zapisnik o pretresu stana i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 28. aprila 2006. godine). Stoga, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant posjedovao predmetno oružje municiju i eksplozivne materije čije držanje građanima uopšte nije dozvoljeno u smislu odredbi Zakona o oružju i municiji. S tim u vezi, Okružnog sud je zaključio da se, neosnovanim ukazuju apelantove žalbene tvrdnje da u njegovim radnjama nema elemenata bića krivičnog djela iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, pa s tim u vezi i prigovor apelanta u pogledu pogrešne primjene KZ FBiH.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u predmetnom postupku pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Smatra da je u postupku stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo jer su po apelantovom mišljenju „utvrđivane samo činjenice koje je Okružni tužilac predložio, a činjenice koje idu u prilog odbrane nisu utvrđivane“. Apelant je istakao da prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za salušanjem određenog broja svjedoka na okolnost da je svo naoružanje „od početka 1991. godine do konca avgusta 1991. godine dovezeno teretnim kamionima-šleperima sa područja Crne Gore i uskladišteno u (njegovu) kuću koja je bila u izgradnji“. Također, apelant je istakao da je prvostepeni sud neprihvatanjem njegovog prijedloga za saslušanje svjedoka propustio da utvrdi i činjenicu da je svo naoružanje „držao po usmenom ovlaštenju vojnog vrha JNA i povjerenika Srpske Demokratske Stranke za područje Hercegovine, Simić Branka“. Budući da je imao „usmeno ovlaštenje da drži i dijeli oružje pripadnicima srpske nacionalnosti“, apelant smatra da u njegovim radnjama nema elemenata bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Također, apelant je istakao da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret „počinjeno onog dana kada su oružje, municija i eksplozivna sredstva uskladištena u njegovu kuću“, te da s tim u vezi smatra da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja apelanta, u smislu „odredbe člana člana 95. Krivičnog zakona SFRJ koji je bio na snazi u navedenom periodu“. Apelant također smatra da drugostepeni sud nije odgovorio na apelantove žalbene navode već je „neosnovano potvrdio stav prvostepenog suda sa zaključkom da je prvostepeni sud imao razumno opravdanje što je odbio apelantov prijedlog za saslušanje većeg broja svjedoka na okolnosti vremena i načina nabavke naoružanja“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelant na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Cijelo vrijeme postupka apelant je imao mogućnost da se lično i putem branioca svojim argumentima suprostavi argumentima optužbe. Također, ocjena izvedeneh dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, (između ostalog i apelantov prijedog za slušanje određenog broja svjedoka), a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Također, suprotno navodima apelanta, Okružni sud je dao jasne razloge i obrazloženje zbog čega je žalbene navode apelanta smatrao neosnovanim, a odlučenje prvostepenog suda pravilnim. Prema tome, Ustavni sud, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facije) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić