Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1457/09 (MP „BAZ“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Privatizacija
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1457/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1457/09, rješavajući apelaciju MP „BAZ“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOST

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MP „BAZ“ d.o.o. Mostarpodnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 119 od 5. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pž -06-000 157 od 25. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Ps-470/00 od 6. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MP „BAZ“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljič- Ćorić advokat iz Mostara, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 119 od 5. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-06-000 157 od 25. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-

470/00 od 6. februara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-470/00 od 6. februara 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 157 od 25. oktobra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos od 38.470,00 američkih dolara (u daljnjem tekstu: USD) sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Apelant je obavezan da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 3.750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužena odbijena. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je sa DP „Leoteks“ Trebinje 17. juna 1991. godine zaključio Ugovor o ustupanju deviznih prava u iznosu od 55. 000 USD na osnovu kojeg je „doznačio“ DP „Leoteks“ Trebinje protuvrijednost u dinarima za 38.470 USD, ali da apelantu nisu isplaćena novčana sredstva u USD valuti. Također, Osnovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98, u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu). Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je ocjenom provedenih dokaza (čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi utvrdio da je izmađu DP „Leoteks“ iz Trebinja i apelanta 17. juna 1991. godine zaključen ugovor o ustupanju deviznih sredstava kojim se DP „Leoteks“ Trebinje obavezao da će ustupiti apelantu svoja devizna sredstva u visini od 55.000,00 USD za odgovarajuću dinarsku protuvrijednost. Osnovni sud je nadalje naveo da je uvidom u spis Osnovnog suda u Trebinju broj Ps: 33/92 utvrdio da je apelant tužbom pokrenuo postupak protiv DP „Leoteks“ iz Trebinja radi naplate iznosa od 38.470,00 USD koji se traži i predmetnom tužbom, te da je isti okončan pravosnažnom presudom broj Ps 9/00 od 14. juna 2000. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Također, Osnovni sud je utvrdio da je u postupku privatizacije, DP „Leoteks“ iz Trebinja kupljen od strane preduzeća „Novoteks“ AD Trebinje, te da je ovo preduzeće pravni sljednik DP „Leoteks“ Trebinje. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 13. Zakona o početnom bilansu propisano da „nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište, odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade“. Također, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da „preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca duga na koji je pristao povjerilac. O zaključenom ugovoru može povjerioca izvjestiti svaki od njih i svakom od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga“.

3. Osnovni sud je nadalje obrazložio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužena u skladu sa odredbom člana 13. Zakona o početnom bilansu preuzela dug DP „Leoteks“ Trebinje, a koji se odnosi na apelantov zahtjev u ovoj pravnoj stvar. Također Osnovni sud je naveo da nije utvrđeno ni postojanje ugovora u smislu odredaba člana 446. ZOO na osnovu kojeg je tužena preuzela predmetni dug od DP „Leoteks“ Trebinje uz apelantovu saglasnost. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakla tužena u toku postupka jer po mišljenju suda, tužena ne može biti odgovorna za obaveze koje nije preuzela u skladu sa citiranim zakonskim propisima.

4. Osnovni sud je nadalje, ukazao na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu svoje dokaze kojim se utvrđuju te činjenice“. Također, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 123. ZPP-a propisano da „svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na kojima će donijeti odluku“. Budući da apelant nije dostavio sudu original dokaz o uplati dinarske protivrijednosti predmetnog potraživanja, niti je smislu odredbe člana 147. ZPP-a predložio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke kako bi dokazao da je navedenu uplatu izvršio, Osnovni sud je zaključio da apelant nije u smislu odredbe člana 7. stav 1. ZPP dokazao da je prema ugovoru o ustupanju deviznog potraživanja izvršio svoju obavezu - uplatu dinarske protivrijednosti predmetnog potraživanja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je odlučio kao u izreci presude.

5. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe materijalnog prava. Naime, Okružni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je između apelanta i tužene nastao ugovorni odnos u smislu odredbe člana 13. Zakona o početnom bilansu, ni da je tužena u smislu odredaba člana 446 do 450 ZOO uz apelantovu saglasnost preuzela obavezu stvarnog dužnika DP „Leoteks“ (sada AD „Novoteks“ Trebinje kao pravni sljednik DP „Leoteks“) po osnovu isplate apelantu predmetnog duga. S obzirom na navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 119 od 5. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 13. Zakona o početnom bilansu propisano da „nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade Republike Srpske“. Vrhovni sud je nadalje naveo da je u konkretnom slučaju predmetno potraživanje nastalo prije 31. marta 1992. godine, te da je povjerilac potraživanja pravno lice čije je sjedište van teritorije Republike Srpske. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da se odredbe člana 13. Zakona o početnom bilansu ne mogu shvatiti kao gašenje ugovorne obaveze koja je predmet ove parnice već samo kao uspostava novog odnosa između AD „Novoteks“ Trebinje kao pravnog sljednika DP „Leoteks“ i tužene po kojem se tužena obavezuje da izmiri obaveze navedenog dužnika prema apelantu. Vrhovni sud je nadalje zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi tužena preuzela predmetne obaveze AD „Novoteks“ Trebinje kao pravnog sljednika DP „Leoteks“ Trebinje uz apelantovu saglasnost (član 446. do 450. ZOO). Naime, da bi tužena u konkretnom slučaju bila pasivno legitimisana da izmiri predmetno potraživanje, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je morao dokazati da je predmetno potraživanje evidentirano u postupku privatizacije državnog kapitala DP „Leoteks“ Trebinje, odnosno DP „Novoteks“ Trebinje kao pravnog sljednika DP „Leoteks“ Trebinje i da je kao neizmirena obaveza prenesena na tuženu na osnovu akta Vlade, kako je propisano odredbom člana 13. Zakona o početnom bilansu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz dopisa Direkcije za privatizaciju Republike Srpske broj 2789-0112003 od 9. maja 2003. godine proizlazi da predmetno potraživanje nije evidentirano u programu privatizacije DP „Leoteks“ Trebinje kao ni u programu privatizacije DP „Novoteks“ Trebinje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da se u smislu odredbe člana 13. Zakona o početnom bilansu tužena nalazi u materijalno pravnom odnosu sa apelantom, a iz kojeg bi proizlazila njena obaveza da apelantu isplati predmetno potraživanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da je samim Zakonom o početnom bilansu uspostavljena obaveze tuženoj na ispunjenje apelantovog potraživanja. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna i zakonita, te je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da su sudovi po njegovom mišljenju, bili dužni obavezati tuženu da mu isplati dug u iznosu od 38.470,00 USD u skladu sa odredbama člana

13. Zakona o početnom bilansu. Apelant je istakao da je navedenim članom propisana obaveza tužene „na ispunjenje ugovornih obveza pravnih subjekata koji se privatiziraju, a koje obveze potiču iz ugovora zaključenih prije 1992. godine.“ Naime, apelant smatra da u predmetnom postupku nisu relevantne odredbe ZOO, jer je po njegovom mišljenju Zakon o početnom bilansu „lex specijalis“ u odnosu na ZOO i da je kao takav morao biti primjenjen“. Apelant je također istakao da su sudovi „presuđivali radi zaštite budžetskih sredstava na štetu njegove imovine i ustavom garantiranih prava. Stoga, apelant smatra da mu je „suštinski onemogućen pristup sudu“ jer je po njegovom mišljenju „taj pristup bez svrsishodnog efekta“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelantove navode da mu je suštinski onemogućen pristup sudu, Ustavni sud smatra da su navedeni apelantovi navodi neosnovani budući da iz činjenica predmeta nesporno proizilazi da je apelant imao priliku da u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima iznese pred sudove, a okolnost da je apelant odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom, sama po sebi ne može voditi zaključku da je apelantu uskraćeno ovo pravo jer osporene odluke, nepobitno potvrđuju da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup suda, potrebno je kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/09).

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05)

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o početnom bilansu i ZOO zaključeno da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facije) neosnovani.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova (žalba i revizija). Činjenica da su Okružni sud i Vrhovni sud rješavajući o žalbi i reviziji donijeli odluke sa kojima apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1457/09 (MP „BAZ“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio