Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/09 (O. M.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1657/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1657/09, rješavajući apelaciju Osme Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osme Mujanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 000685 09 Kž od 16. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 000685 08 od 29. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osmo Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne u KPZ Zenica, podnio je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 000685 09 Kž od 16. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 000685 08 od 29. decembra 2008. godine. Apelacija je dopunjena 15. juna 2009. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 000685 08 od 29. decembra 2008. godine apelant je PRoglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZFBiH), koje je počinio u vrijeme i na način opisan u izreci presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je, na osnovu člana 57. stav 1. istog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. juna 2008. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Takođe, na osnovu člana 78. st. 1. i 2. KZFBiH, apelantu je izrečena mjera oduzimanja predmeta-pištolja marke „crvena zastava“ M-70, kao sredstva izvršenja krivičnog djela, a na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07, u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i troškove službene odbrane.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi koje su predložile optužba i odbrana, te da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Analizom svih izvedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka za balistiku, hemijskih ispitivanja, bioloških tragova i nalaza vještaka sudske medicine, dr Zdenka Cirhlaža, kao i materijalnih dokaza u spisu, posebno tragova i predmeta nađenih na mjestu događaja, prikazanih u zapisniku o uviđaju i zapisniku o dobrovoljnoj predaji predmeta-pištolja marke CZ, kalibra 7,65 mm, sa dva komada streljiva istog kalibra, i pronalaskom jedne čahure streljiva istog kalibra na mjestu događaja, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant 16. juna 2008. godine oko 17 sati na putu u blizini njive „Hodžići“ D. Hrasno, općina Kalesija, nakon kraće prepirke sa oštećenim, bratom Mehmedom Mujanovićem o pravu korištenja puta, u pravcu oštećenog bacio sjekiru koju je imao sa sobom i koja je pala pored nogu oštećenog, a potom, kada je oštećeni prišao na udaljenost od dva do tri metra, iz pištolja koji je imao sa sobom ispalio jedan metak u pravcu glave oštećenog od kojeg je oštećeni zadobio teške i po život opasne tjelesne povrede i od kojih je isti dan podlegao.

4. Naime, iz dokaza izvedenih tokom postupka Kantonalni sud je ustanovio da je utvrđeno da je apelant odranije bio u konfliktu sa oštećenim, svojim bratom, zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa oko puta koji je oštećeni više od dvadeset godina koristio za odlazak na parcelu „Donji Hodžići“ i zbog kojih je dolazilo do uzajamnog prijavljivanja i intervencije policije, koja je i kritičnog dana izlazila na mjesto događaja na poziv oštećenog, a nakon što je apelant, dva dana ranije, počupao drveno kolje kojim je oštećeni prije 20 godina obilježio sporni put. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da je nepobitno iz iskaza svjedoka oštećenih Sadete Mujanović i Admira Mujanović da je apelant, nakon što je policija otišla, vidjevši oštećenog da ide na sporni put, prijetio da će oštećenog ubiti, da je repetirao pištolj i sa sjekirom i pištoljem odmah iza oštećenog došao na predmetnu parcelu na sporni put, te da je apelant u verbalnom duelu bacio sjekiru na oštećenog Mehmeda Mujanovića, a potom, kada je oštećeni na to reagovao i krenuo prema njemu sa drvenom motkom, u oštećenog pucao. Nalazom vještaka sudske medicine, dr Zdenka Cirhlaža o ozljedama koje je tom prilikom zadobio oštećeni, kao i o mehanizmu njihovog nanošenja isključena je pozicija u kojoj je, prema navodima apelantove odbrane, apelant izvršio ispaljenje (desnom rukom u kojoj je držao pištelj, iza sebe, preko lijevog ramena). Kantonalni sud je ocijenio da, s obzirom na to da je apelant sam započeo, a potom i pristao na fizički obračun i razračunavanje sa oštećenim, apelantovo ispaljenje projektila u pravcu glave oštećenog u situaciji kada mu je on s drvenom motkom, neovisno od toga da li ju je držao spuštenu ka zemlji ili je njome zamahivao, prilazio, ne može predstavljati postupanje učinjeno u nužnoj odbrani, ili njeno prekoračenje.

5. Kantonalni sud je u navedenim apelantovim radnjama ustanovio sva bitna zakonska obilježja krivičnog djela-ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Pri tome, imajući u vidu apelantovo ponašanje prije izvršenja predmetnog krivičnog djela, odnosno da je neposredno prije izvršenja predmetnog krivičnog djela prijetio da će oštećenog ubiti, a naročito poduzete radnje pri njegovom izvršenju koje predstavljaju neraskidivo jedinstvo objektivnog i subjektivnog, odnosno da je apelant tom prilikom iz pištolja koji je uperio u vitalni dio tijela-glavu oštećenog, i to iz neposredne blizine, sa udaljenosti od oko dva do tri metra ispalio jedan metak od kojeg je oštećeni zadobio teške i po život opasne tjelesne povrede u predjelu glave i od kojih je odmah i podlegao, Kantonalni sud je smatrao da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, tj. da je bio svjestan svog djela i da je htio da ga izvrši.

6. Kantonalni sud je ocijenio da apelantova uračunljivost nije dovedena u pitanje nalazom i mišljenjem vještaka, neuropsihijatra dr Nusreta Prohića. Naime, u svom nalazu i mišljenju kako onom datom u pismenoj formi 28. avgusta 2008. godine, tako i na glavnom pretresu 31. oktobra 2008. godine vještak je naveo da apelant ne boluje ni od kakve duševne bolesti, niti je poremećena ili maloumna osoba, ali da je apelant osoba niskog frustracionog praga, da se teško miri sa tuđim mišljenjem i da je sklona impulsivnom reagovanju, te da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela njegova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da je dugotrajni konflikt sa bratom u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela apelanta doveo u stanje afekta i bijesa, što je uzrokovano prvenstveno svojstvima njegove ličnosti (emocionalnom nestabilnošću, netolerantnošću na frustracije i sklonošću ka impulsivnom ragovanju) i što je u krajnjem i rezultiralo izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Kantonalni su je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, neuropsihijatra dr Nusreta Prohića, jer se radi o vještaku sa dugogodišnjim iskustvom iz psihijatrije, koji je nalaz dao na osnovu opsežnog psihijatrijskog intervjua sa apelantom, kao i na osnovu izvršenog uvida u prezentiranu medicinsku dokumentaciju. S obzirom na to da, imajući u vidu navedeno, nije našao elemente koji bi isključili apelantovu krivičnu odgovornost, Kantonalni sud je proglasio apelanta krivim za predmetno krivično djelo.

7. Prilikom odmjeravanja kazne Kantonalni sud je, imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH, a u skladu sa odredbom člana 49. KZFBiH, uzeo u obzir i ocijenio sve okolnosti koje utiču na visinu kazne. Kao olakšavajuće okolnosti Kantonalni sud je ocijenio činjenicu da je apelant porodičan čovjek i otac jednog punoljetnog djeteta, da je krivično djelo počinio u stanju smanjene uračunljivosti i da je oštećeni svojim ponašanjem, pristajanjem na fizički obračun, i sam doprinio izvršenju krivičnog djela, a od otežavajućih okolnosti ocijenio je apelantovo ranije ponašanje, te činjenicu da je ranije bio osuđivan. Ocjenjujući utvrđene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je našao na apelantovoj strani, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, a ocjenjujući pri tome stepen apelantove krivične odgovornosti sa aspekta realnog djelovanja i poduzetih radnji pri izvršenju krivičnog djela, jačinu povrede zaštićenog dobra, kao i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, Kantonalni sud je apelantu za počinjeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

8. Odlučujući o žalbama apelantovog branioca i kantonalnog tužioca u Tuzli (u daljnjem tekstu: kantonalni tužilac), Vrhovni sud je donio Presudu broj 03 0 K 000685 09 Kž od 16. aprila 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a uvažio žalbu kantonalnog tužioca i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta za krivično djelo ubistva za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom osudio na deset godina zatvora. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantov branilac u žalbi istakao da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbe krivičnog postupka, bez označavanja njene kvalifikacije, zbog odbijanja prijedloga odbrane de se izvede novo vještačenje drugog vještaka neuropsihijatra. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno postupio kada takav prijedlog odbrane nije prihvatio. Vrhovni sud je ukazao da ZKPFBiH ne propisuje apsolutnu obavezu suda da provodi sve predložene dokaze. Ispravnost neprovođenja dokaza može se ocijeniti sa gledišta da li je sud izvedenim dokazima potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali ne i sa aspekta postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kako je u žalbi istaknuto. Stoga je Vrhovni sud ove žalbene navode u svojoj presudi i ocijenio u okviru žalbenih prigovora o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

10. Vrhovni sud je, zatim, istakao da su neosnovani žalbeni prigovori odbrane koji se odnose na pravilnost i potpunost činjeničnog stanja u prvostepenoj presudi i kojima se ističe da se dokazima svjedoka Sadete Mujanović i Admira Mujanovića, supruge i sina oštećenog, nije moglo povjerovati, zato što su u koliziji i što su subjektivni i pristrasni. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno izveo analizu dokaza u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i jasno u pobijanoj presudi naveo kome poklanja, odnosno ne poklanja vjeru i zašto. Takođe je istaknuto da se ne može prihvatiti da su iskazi navedenih svjedoka subjektivni i pristrasni. Naime, ono što je bitno u iskazima svjedoka Sadete Mujanović i Admira Mujanovića jeste da je između apelanta i oštećenog na spornom putu došlo do verbalne prepirke, da im je tom prilikom apelant govorio da „nemaju tu puta“ i tražio da izađu iz njegove parcele, te prijetio da će ih pobiti. U tom pogledu pomenuti svjedoci saglasno su opisali navedene okolnosti i uz to su dodali da je apelant u jednom momentu bacio sjekiru u pravcu oštećenog, te da je u daljem toku događaja djelovao kao napadač i u jednom momentu iz pištolja pucao u oštećenog i pogodio ga u predjelu glave, nanijevši mu povredu koja je rezultirala smrtnim ishodom. Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni prigovori apelantovog branioca indicijalnog karaktera i ne samo da neki od njih nisu tačni već nisu ni značajni za utvrđivanje odlučnih činjenica. Stoga je Vrhovni sud u pogledu vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka prihvatio razloge iz obrazloženja prvostepene presude, te je ocijenio ove žalbene navode neosnovanim.

11. Vrhovni sud je ocijenio irelevantnim apelantove žalbene navode koji su se ticali okolnosti da li je oštećeni bio stvarni i mirni posjednik nekretnine. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti okolnost da je oštećeni došao na predmetnu nekretninu s namjerom da izazove sukob u situaciji kada je apelant vidio oštećenog, njegovog sina i suprugu kada su prolazili pored njegove kuće i znajući da idu na spornu nekretninu. Okolnost da je apelant, ubrzo nakon prolaska oštećenog, njegove supruge i sina, otišao do sporne nekretnine i ponio sa sobom sjekiricu i pištolj, prethodno ga repetiravši, eliminiše postojanje apelantovog straha od oštećenog. Ovo posebno zbog toga što se vještak na glavnom pretresu izjašnjavao o svim bitnim okolnostima, i to posebno onim koje se odnose na apelantovo duševno stanje u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Pri tome se posebno izjasnio o apelantovim mogućnostima da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima i da je njegova uračunljivost bila smanjena, ali ne bitno. Takođe se izjasnio i o tome da je apelant bio u stanju afekta i bijesa, što je uzrokovano prvenstveno svojstvima njegove ličnosti i u konačnosti rezultiralo učinjenjem krivičnog djela, a apelantov branilac je na glavnom pretresu imao mogućnosti da vještaku postavlja pitanja. Vrhovni sud je naglasio da je vještak, govoreći o apelantovom duševnom stanju, naveo da je on bio u stanju afekta i bijesa, što samo po sebi daje odgovor na prigovore koje je u tom pravcu iznio branitelj. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je smatrao da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbio novo vještačenje na okolnosti intenziteta apelantovog straha.

12. Vrhovni sud je, dalje, istakao da ne postoji nijedan opravdan razlog da bi se moglo prihvatiti da je apelantu prijetila neposredna opasnost od oštećenog ili njegovog sina, kao i da je apelant hitac iz pištolja ispalio da bi zaplašio oštećene. Apelantovi navodi da mu je prijetila neposredna opasnost od oštećenog, da je počeo bježati sa lica mjesta, da je neko trčao za njim i da se, zbog bojazni da oštećenog ne povrijedi ili liši života, dok je trčao, okrenuo i desnom rukom preko lijevog ramena ispalio jedan hitac kao upozorenje oštećenom, i prema ocjeni Vrhovnog suda su neprihvatljivi. Vrhovni sud je istakao da na ovakvu apelantovu odbranu ne upućuje nijedan dokaz izveden u prvostepenom postupku. Naime, iz iskaza svjedoka Sadete Mujanović i Admira Mujanovića, te iskaza vještaka za sudsku medicinu i, posebno, vještaka za balistiku takva apelantova odbrana se ne može prihvatiti. Iz ključnih dokaza utvrđeno je da je apelant ispalio hitac u oštećenog sa udaljenosti od 1,5 m u momentu kada su bili okrenuti sučelice jedan prema drugom i kada je apelant pištolj usmjerio prema glavi oštećenog, dakle, u vitalni dio tijela, te da je tom prilikom oštećenom nanesena teška tjelesna povreda opasna po život, koja je u uzročnoj vezi sa posljedicom koja je nastupila (smrti oštećenog). S tim u vezi, prijedlog odbrane za ponovno vještačenje vještaka neuropsihijatra na okolnosti izjašnjenja o intenzitetu straha kod apelanta se pokazao kao nepotreban. Zbog toga, neprovođenjem tog dokaza činjenično stanje iz pobijane presude nije nepotpuno utvrđeno.

13. Vrhovni sud je, dalje, istakao da, imajući u vidu činjenična utvrđenja prvostepenog suda, koja su i prema ocjeni Vrhovnog suda pravilna i potpuna, ne može se prihvatiti da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani, a niti njenim prekoračenjem, što znači da nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 26. st. 1. i 2, niti stava 3. istog člana KZFBiH. Takođe, neosnovani su i apelantovi navodi da nije želio smrt oštećenog, da nije htio da izvrši krivično djelo, pa da se samim tim u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom. Naime, prvostepeni sud, prema ocjeni Vrhovnog suda, iznio je dovoljno razloga koji opravdavaju pravni zaključak prvostepenog suda da je apelant sa direktnim umišljajem oštećenog lišio života. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke pravilno pošao od okolnosti da je apelant prethodno prijetio oštećenom da će ga ubiti, zatim, došao naoružan na mjesto gdje se oštećeni nalazio, ponijevši sjekiricu i pištolj i nakon kraćeg verbalnog sukoba ispalio hitac iz pištolja u glavu oštećenog, te je očigledno da je apelant bio svjestan i da je ispaljivanjem hica na takav način i sa udaljenosti sa koje je to učinio oštećenog htio pogoditi i nanijeti mu smrtonosne povrede i na taj način prouzročiti njegovu smrt. Navedeno apelantovo ponašanje, i po ocjeni Vrhovnog suda, opravdava zaključak prvostepenog suda o postojanju umišljaja kod apelanta da liši života oštećenog i bez značaja je protek vremena od momeneta ranjavanja oštećenog do njegove smrti, već je bitno da postoji uzročno-posljedična veza između ranjavanja oštećenog i posljedice smrti, pa su neosnovani žalbeni prigovori da se radi o djelu teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom.

14. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zakaljučio da nije povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu.

15. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o kazni u vezi sa žalbenim prigovorima kantonalnog tužioca i apelantovog branioca, Vrhovni sud je ocijenio da su istaknuti žalbeni prigovori kantonalnog tužioca osnovani, smatrajući da prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri nije ocijenio sve utvrđene okolnosti na apelantovoj strani, imajući pri tome u vidu težinu i okolnost krivičnog djela koje je učinio prema svom bratu, činjenicu da je, nakon učinjenja djela, pobjegao sa lica mjesta, pa je kazna blago odmjerena. Zbog toga je Vrhovni sud uvažio žalbu kantonalnog tužioca kao osnovanu i izrekao apelantu kaznu zatora u trajanju od deset godina.

16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su pogrešno ocijenjeni izvedeni dokazi. Takođe, ističe da je sud odbio prijedlog za ponovno vještačenje vještaka neuropsihijatra, te da je vještačenje vršio vještak koji je u srodstvu sa suprugom oštećenog.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

21. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud je ustanovio da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se provede novo psihijatrijsko vještačenje apelanta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi dao obrazloženje zbog čega se prijedlog odbrane o ponovnom vještačenju vještaka neuropsihijatra na okolnosti izjašnjenja intenziteta straha kod apelanta ukazao nepotrebnim i da zbog neprovođenja tog dokaza činjenično stanje iz pobijane presude nije nepotpuno utvrđeno.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Ne može se zaključiti da je neizvođenjem dokaza ponovnog psihijatrijskog vještačenja apelanta u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza. Navedenim odbijanjem prvostepeni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo o tome koje će dokaze izvesti, imajući u vidu relevantnost dokaza za konkretan krivični predmet, ocijenio da je ponovno psihijatrijsko vještačenje nepotrebno u konkretnom slučaju. Takođe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi, Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Ustvari, redovni sud treba da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je, kako je to već prethodno navedeno, Vrhovni sud u dovoljnoj mjeri ukazao zbog čega je bila pravilna odluka prvostepenog suda da nije bilo potrebno ponovo provoditi psihijatrijsko vještačenje apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda nije doveden u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Evropske konvencije.

24. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, te smatra da je očigledno neosnovana.

25. U odnosu na apelantove navode o pristrasnosti vještaka psihijatra zbog srodstva sa suprugom oštećenog, Ustavni sud konstatuje da apelant ne dostavlja dokaze da se radi o osobi koja, prema relevantnim odredbama ZKP, ne može biti vještak. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode nije isticao u prvostepenom postupku, kao ni u žalbi protiv prvostepene presude i da ih je iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu s obzirom na to da drugostepeni sud o ovom pitanju ne može odlučivati po službenoj dužnosti. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojen stav da prigovori o kršenju ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom na to da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Slijedi da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić