Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1895/09 (Š. Č.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1895/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1895/09, rješavajući apelaciju Šahbaza Čerkezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šahbaza Čerkezovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 002580 08 Gž od 27. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 002580 06 P od 8. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šahbaz Čerkezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Djedina-Podgajevi, Živinice, podnio je 17. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 002580 08 Gž od 27. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 002580 06 P od 8. jula 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 P 002580 08 Gž od 27. aprila 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 P 002580 08 Gž od 27. aprila 2009. godine, obavezan je apelant da Bajri Jahiću (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 420,00 KM. Prvostepeni sud je obrazložio da je apelant podnio tužbu protiv tuženog 28. jula 2006. godine radi smetanja posjeda, ali da je podneskom od 2. juna 2008. godine obavijestio sud da povlači tužbu u toj pravnoj stvari, na šta je tuženi dao pristanak. Općinski sud je, također, naveo da je apelant osporio zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka, zato što su, kako je apelant istakao pred sudom, postojale dvije tužbe u istoj pravnoj stvari, i to njegova protiv tuženog i tužba tuženog protiv apelanta, te da je predmet u kojem je tuženi tužio apelanta okončan rješenjem Kantonalnog suda. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su ovi apelantovi navodi irelevantni za odlučenje o zahtjevu tuženog da mu apelant u konkretnom slučaju naknadi troškove postupka, te da je uvidom u predmet broj 033-0-P-06-000408, na koji se apelant pozvao, „vidio da nije riječ o istoj pravnoj stvari kao u ovom predmetu“. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant, podnošenjem tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, izazvao tuženom troškove, pa ga je, primjenom odredbe člana 390. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obavezao da mu te troškove, koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja, naknadi.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je nesporno da je apelant podneskom povukao tužbu protiv tuženog zbog čega se u konkretnom slučaju morala primijeniti odredba člana 390. stav 1. ZPP, kako je to učinio prvostepeni sud. Prema ovoj odredbi, kako je naveo Kantonalni sud, tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je tuženi ispunio tužiteljev zahtjev. Međutim, kako je Kantonalni sud zaključio, iz spisa prvostepenog suda, a niti iz apelantovih žalbenih navoda ne proizlazi da je razlog povlačenja tužbe bio taj što je tuženi udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, „što je jedino relevantno za ocjenu zakonitosti i pravilnosti ožalbenog rješenja“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je postojao osnov da se apelant obaveže da tuženom naknadi troškove postupka pri čemu su, kako je naveo Kantonalni sud, „irelevantni žalbeni navodi koji se tiču postupanja suda u vezi sa vraćanjem tužbe [apelantu] na ispravak, odnosno dopunu“.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ponovo ističe da je prvostepeni sud njemu dva puta vratio tužbu sa nalogom da u određenom roku tu tužbu uredi, pa da on nije postupio po tom nalogu, zbog čega je, prema njegovom shvatanju, sud trebalo da donese rješenje kojim se njegova tužba smatra povučenom. Apelant, dalje, navodi da u slučaju „da je [Općinski sud] postupao u skladu sa zakonom, ne bi nastala obaveza za apelanta na naknadu troškova parničnog postupka tuženom“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić