Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/09 (Zeničko – dobojski kanton)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1896/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1896/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 384 od 1. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 18. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 384 od 1. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Aida Kvakića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da mu apelant na ime duga isplati iznos od 1.050,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantu plati troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je izvršen uvid i čitanje prijedloga za vansudsku nagodbu Ministarstva unutrašnjih poslova Zenica, PU Visoko (od 1. novembra 2000. godine), Ugovora o diobi zaključenog 12. februara 2001. godine, uvjerenja Općinske službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Visoko, predračuna TPD „Top-sport“ Kakanj i spisa Općinskog suda u Visokom broj P-73/99.

4. Općinski sud je uvidom u spis P-73/99 utvrdio da je majka tužioca kao njegova zakonska zastupnica (i ostale djece) pokrenula postupak protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona - PU Visoko radi povrata puške (precizirane u presudi) ili naknade u iznosu od 1.500,00 KM. Općinski sud je utvrdio da je postupak u predmetu broj P-73/99 završen povlačenjem tužbe, odnosno donošenjem rješenja od 29. juna 2002. godine. Takođe, Općinski sud je utvrdio da je u ostavinskom postupku donijeto dopunsko ostavinsko rješenje kojim je utvrđeno da zaostavštinu iza umrlog oca tužitelja čini i puška, koju nasljeđuju tužitelj i ostali nasljednici.

5. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj pokrenuo postupak tužbom, jer apelant nije ispoštovao vansudsku nagodbu koja je postignuta u postupku broj P-73/99, a preinakom od 29. novembra 2002. godine označen je kao tuženi Zeničko-dobojski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje zastupa kantonalni pravobranilac.

6. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prema mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju se radi o naknadi za sredstva mobilisana za potrebe odbrane, pa je u ovoj pravnoj stvari isključivo legitimisana Federacija Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju Općinskog suda, čak i da je apelant pasivno legitimisan, nastupila je zastara u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je puška oduzeta 14. decembra 1991. godine, a da je donošenjem rješenja o nasljeđivanju 22. januara 1998. godine tužilac postao suvlasnik. Pošto je tužba podnijeta 17. septembra 2002. godine, protekao je objektivni rok od tri godine, odnosno objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete. Općinski sud nije prihvatio navode tužitelja da zastara teče od sačinjavanja ugovora o diobi, 12. februara 2001. godine, kada je tužitelju pripala puška.

7. Rješavajući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 384 od 10. aprila 2009. godine kojom je žalbu uvažio, pobijanu presudu preinačio i naložio apelantu da tužitelju isplati iznos od 1.050,00 KM na ime duga sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tužitelja osnovana. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj pokrenuo postupak 2002. godine. Takođe, kao nesporne činjenice Kantonalni sud je utvrdio da je dopunskim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da zaostavštinu iza prednika tužitelja čini i puška (preciznije označena u presudi) i da pripada tužitelju kao i ostalim nasljednicima . Nesporno je, takođe, utvrđeno da je puška oduzeta i da nikada nije vraćena predniku tužitelja, kao ni njegovim nasljednicima, a ugovorom o diobi između nasljednika puška je pripala tužitelju.

9. Kantonalni sud je zaključio da su osnovani navodi tužitelja da je apelant pasivno legitimisan. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud nije pravilno ocijenio vansudsku nagodbu i da je predmet broj P-73/99 okončan povlačenjem tužbe, jer je majka tužitelja (kao njegova zakonska zastupnica) pristala da joj Zeničko-dobojski kanton - PU Visoko preda pušku sličnih karakteristika. Kantonalni sud je naveo da je nagodba zaključena 1. novembra 2000. godine i da predstavlja ugovor u smislu odredbe člana 1089. ZOO koji je zaključen između stranaka a kojim je apelant preuzeo obavezu da preda tužiocima (u postupku broj P-73/99) pušku sličnih karakteristika kao što je bila puška koja je oduzeta od prednika tužitelja. Pošto je nakon postignute nagodbe puška pripala tužitelju, to je samo on podnio tužbu (u konkretnom predmetu) a zbog toga što apelant nije ispunio obavezu po vansudskoj nagodbi. Kantonalni sud je naveo da je zaključivanjem vansudske nagodbe došlo do preuzimanja obaveze od apelanta uslijed čega je apelant pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. PU Visoko, koja je zaključila nagodbu, bila je u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona u vrijeme zaključivanja nagodbe (kao i sada), te, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od uticaja činjenica da nije postojalo Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona u momentu kada je puška oduzeta. Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom na to da je vansudsku nagodbu zaključilo Ministarstvo unutrašnjih poslova - PU Visoko nadležan je apelant, a ne Federacija Bosne i Hercegovine, u skladu sa Uredbom o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe („Službeni listRepublike Bosne i Hercegovine“ broj 19/92, u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 17. ZOO prema kojoj je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoje obaveze preuzete ugovorom, jer se te obaveze mogu ugasiti saglasnošću ugovarača, a u konkretnom slučaju do takvog gašenja obaveze nije došlo i apelant je odgovoran za ispunjenje obaveze.

10. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo dokaz uvidom u račun firme „Top sport“ d.o.o. Kakanj na osnovu čega je utvrdio cijenu puške, a na šta stranke nisu imale primjedaba, zbog čega je smatrao cijenu kao objektivnu za naknadu štete tužitelju. Dalje, Kantonalni sud se pozvao na član 154. stav 1. ZOO o naknadi štete. Takođe, Kantonalni sud se pozvao na član 376. st. 1. i 2. ZOO u vezi sa zastarom, te je zaključio da je vansudska nagodba zaključena 1. novembra 2000. godine, a tužba je podnijeta 17. septembra 2002. godine, zbog čega je smatrao da zastara nije nastupila.

11. Zbog svega utvrđenog, Kantonalni sud je drugačijom ocjenom isprava utvrdio drugačije činjenično stanje, te je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku odlučio da preinači prvostepenu presudu.

12. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da nije pasivno legitimisan, jer u vrijeme nastanka štetnog događaja nije ni postojao, jer je PU Visoko bila u sastavu Republičkog MUP-a. Dalje, apelant ističe da je ovaj zahtjev apelant mogao ostvariti samo u skladu sa Uredbom i da je nadležna isključivo Federacija BiH. Prema apelantovom mišljenju, PU Visoko je samo organizaciona jedinica Kantona koja i nije mogla stvarati obaveze u ime i za račun Kantona. Dalje, apelant navodi pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava, i to ZPP, Uredbe, Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona, kao i odredaba ZOO. Apelant osporava način na koji je utvrđena njegova odgovornost zbog vansudske nagodbe koja ne predstavlja ugovor u smislu odredbe člana 1089. ZOO, kao i da je nastupila zastara, te ističe da je samo u skladu sa Uredbom tužitelj mogao ostvariti naknadu štetu zbog oduzete puške za potrebe odbrane. Apelant ističe da mu je, zbog ovakve odluke Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi primjenom člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP. preinačio prvostepenu presudu na način da je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu određenog iznosa. Dalje, Kantonalni sud je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na konkretne zakonske odredbe, te je istakao zbog čega je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan, kao i zašto smatra da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Takvo obrazloženje osporene presude Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nositelj javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti. Slijedeći to, ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/09 (Zeničko – dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio