Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/09 (V. V.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1915/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1915/09, rješavajući apelaciju Vinke Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinke Vuković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 08-000 456 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-0-P-07-000 117 od 3.

novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinka Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja podnijela je 17. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 456 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u dajnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-0-P-07-000 117 od 3. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-0-P-07-000 117 od 3. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 456 od 7. aprila 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Opštinu Nevesinje i Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tuženi) da poprave apelantičinu štalu, odnosno da je dovedu u stanje kakvo je bilo prije elementarne nepogode koja se dogodila 2005. godine, ili da isplate apelantici iznos od 3.884,00 KM. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelantičina šupa srušena u februaru 2005. godine zbog velikih snježnih padavina, kao i da je iz iskaza svjedoka utvrđeno da je Opština Nevesinje bila formirala komisiju koja je obišla teritoriju opštine radi procjene štete na građevinskim objektima, te da je tom prilikom utvrđeno da „u 50% slučajeva vlasnici objekata nisu čistili snijeg sa krovova“. Osnovni sud je obrazložio da je prihvatio prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije u konkretnom slučaju, budući da se tuženi „nijednom svojom odlukom nisu obavezali da naknade materijalnu štetu [apelantici], koja je nastala usljed više sile – obilnih snježnih padavina“, te da ne postoji pravni osnov u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je, također, zaključio da je neosnovana i apelantičina tvrdnja da su joj tuženi dužni naknaditi štetu u skladu sa članom 133. stav 1. tačka 4. Zakona o civilnoj zaštiti, jer je tim članom propisano finansiranje organa civilne zaštite, a ne obaveza Republike Srpske da nadoknađuje štetu fizičkim i pravnim licima koja je nastala usljed elementarnih nepogoda.

3. Okružni sud je obrazložio da je pogrešno apelantičino shvatanje izneseno u žalbi protiv prvostepene odluke da njeno pravo na naknadu štete u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe čl. 132. tačka 5. i 133. tačka 4. Zakona o civilnoj zaštiti, te da je taj zakon lex specialis u odnosu na ZOO. Naime, Okružni sud je obrazložio da je članom 1. Zakona o civilnoj zaštiti uređen sistem civilne zaštite Republike Srpske, te da taj sistem obuhvata „programiranje, planiranje, organizovanje, obučavanje i osposobljavanje, sprovođenje, nadzor i finansiranje mjera i aktivnosti za zaštitu i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća s ciljem sprečavanja opasnosti, smanjenja broja nesreća i žrtava, te otklanjanje i ublažavanje štetnih djelovanja i posljedica nastalih prirodnih i drugih nesreća“. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da ne proizlazi da je navedenim zakonom propisana građanskopravna odgovornost tuženih za naknadu štete koju pretrpe građani zbog prirodnih nepogoda. Dalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 132. tačka 5. Zakona o civilnoj zaštiti propisano da „grad-opština finansira, pored ostalog, saniranje dijela šteta nastalih prirodnom ili drugom nesrećom, u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima“, a odredbom člana 133. tačka 4. propisano je da „Republika finansira, pored ostalog, pružanje materijalne pomoći pri uklanjanju posljedica, prirodnih i drugih nesreća, sprečavanju nastajanja daljih šteta i osiguranju osnovnih uslova za život na ugroženom području“. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, ove dvije odredbe Zakona o civilnoj zaštiti ne propisuju odgovornost tuženih za naknadu štete nastale usljed prirodnih nepogoda, već „imaju u vidu saniranje dijela štete u skladu sa materijalnim mogućnostima opštine, odnosno pružanje materijalne pomoći pri uklanjanju posljedica prirodnih i drugih nesreća [...], što finansira Republika“. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantičino pravo da „eventualno zahtijeva materijalnu pomoć ili saniranje dijela štete nastale prirodnim putem ne utiče na građanskopravnu odgovornost tuženih“.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica svoje navode zasniva na istim razlozima koje je iznijela i u žalbi protiv prvostepene odluke, a naročito ističe da je Zakon o civilnoj zaštiti poseban zakon na osnovu kojeg „postoje budžetska sredstva za otklanjanje posljedica štete nastale usljed elementarnih nepogoda“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/09 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio